”Da bi se dijete odgojilo, potrebni su uvjeti, posao, stan i sigurna plaća, a toga u Hrvatskoj nema…”, napisala je, među ostalim, Danijela Dvornik reagirajući na video spot ”Želim živjeti” koji su nedavno snimile sestre Husar, sestre Palić, Nina Badrić, Alen Hržica i band ”Emanuel”. Pjesma je snimljena s ciljem da pomogne inicijativi ”40 dana za život” koja u vrijeme korizme organizira molitvena bdijenja pred klinikama u kojima se obavljaju abortusi.

Inicijativa svojim angažmanom želi djelovati na svijest žena koje žele abortirati dijete u svojoj utrobi. Spomenuti glazbenici ovom se pjesmom zalažu da začeta djeca ugledaju svjetlo dana i tako nastave živjeti među nama, bez obzira na okolnosti pod kojima bi mogla živjeti.

Prema logici koju Danijela Dvornik navodi, ako (budući) roditelji nemaju ‘posao, stan i sigurnu plaću’, onda nema nikakvog smisla da to maleno i nevino biće uopće i kroči u ovaj okrutan svijet. Bolje mu je da ga, na vrijeme, nema. Jer na zemlji ga, garant, čeka takva materijalna bijeda, i to bez ijednog promila da mu bude bolje.

Ipak, ja sam čuo da postoje djeca koja su se rodila u velikom siromaštvu, a danas su, unatoč tomu, prilično vrijedni i zadovoljni ljudi. Čuo sam da su njihovi roditelji uložili mnogo ljubavi i u vrlo skromnim uvjetima ih brižno i strpljivo odgajali. Imali su, eto, neko drugo bogatstvo kojim su nadvladali mnoge (materijalne) nedaće ovoga svijeta.

A čuo sam i da su se neka djeca rodila u prilično imućnim uvjetima, ali da su s vremenom postala ohola i nezahvalna. Odrastajući, imala su sve, a opet im je nešto dublje iznutra nedostajalo pa su postala ovisnici o raznim porocima. Slabi, nastojali su na pogrešan način ispuniti prazninu koju su nosili u svome srcu pa su, u potrazi za odgovorima i istinskom ljubavi, upadali u sve dublji ponor. To se zna(lo) dogoditi čak i onima koji su (bili) veoma uspješni u nekom području svog djelovanja.

Da, čuo sam i za djecu koja su, eto, rođena, a nisu bila željena od svojih roditelja pa su prilično patila od trenutka kad bi saznala to da nisu ‘iz ljubavi’ došla na ovaj svijet. Ipak, kroz život su naišli na ljude koji su im bili utjehom i koji su im pomogli prebroditi teške tjeskobe zbog ‘istine o sebi’. Danas su to ljudi koji nisu ništa manje sretni od ostalih koji su bili ‘željeni’.

Znam i za djecu koja su se rodila s određenim tjelesnim ili mentalnim hendikepom, ali su itekako okružena ljubavlju roditelja i rodbine. I makar ta djeca imala ‘ograničen radijus kretanja’, uz požrtvovnost najbližih, njihov život je itekako vrijedan – i kvalitetan. A i život onih koji brinu o njima postao je nekako plemenitiji i nekako bolji. Sve ima svoje zašto.

S druge strane, čuo sam i za neke žene koje su abortirale svoje dijete zbog nezaposlenosti i neimaštine, odnosno zbog straha da neće moći prehraniti to malo stvorenje. A onda su, godinu-dvije nakon izvršenog abortusa, dobile dobar posao i plaću s kojom su mogle…

Čuo sam, opet, da neke vrlo mlade žene nisu htjele ubiti svoje dijete, makar bilo začeto nakon jednokratne avanture u polupijanom stanju. One su rodile to dijete i odnijele ga u dom na čuvanje i posvajanje ako se ne jave ili vrate u određenom roku. Pa bi se neke, kad je došlo vrijeme za to, doista i vratile da ga uzmu i više nikada ne ostave…

Ne, ne treba nikoga osuđivati niti se izrugivati s nečijim stavovima u pogledu ovoga. Oni su (danas) takvi kakvi jesu. Ne treba osuđivati žene koje su abortirale, a ni one koje namjeravaju to učiniti. Jer ako to čine, čine zbog svog straha, zbog neznanja, nekad zbog svog komoda, a često i zbog neprihvaćanja odgovornosti i posljedica svog ponašanja.

Ne treba osuđivati ni Danijelu ni ljude koji ovih dana s omalovažavanjem govore o dotičnom video spotu ‘Želim živjeti’, njegovim autorima i samim sudionicima. Jer oni koji omalovažavaju one koji s omalovažavanjem govore, također imaju problem.

Sudac u svezi ovoga, vjerujem, može biti samo jedan, i to Onaj koji nam je i podario život. Inače, ime Danijel(a) ima hebrejski korijen. Sastoji se od riječi dan = onaj koji sudi, te od riječi El = Bog. Dakle, Bog sudi ili Bog je moj sudac. Ako je istina da je Bog taj sudac koji postavlja mjerila za život, a ne čovjek, onda bismo trebali gledati biti u skladu s njegovim postavkama, tj. istinama. Kad to ne činimo, naš je život prepun lutanja, nezadovoljstava, strahova i gorčina.

Prema tome, ako je Bog taj koji postavlja mjerila života, onda je On i – gospodar života. Trebalo bi ga, stoga, (bolje) upoznati pa ne bi bilo tolikog nereda i tolikih neprijateljstava među ljudima. A to upoznavanje se, naravno, ne događa na silu ili kakvim dekretom. To se događa srcem, dobrovoljnim izborom i poniznim predanjem. Sve drugo se pretvara u ‘silovanje religijom’, čega, iskreno govoreći, već dugo vremena ima u našoj zemlji.

Konačno, ako je čovjek taj koji postavlja mjerilo za ono što je dobro, a što zlo, onda mu je dopušteno odlučivati i činiti sve što mu se prohtije ili (u)čini da je dobro za njega. Onda odlučuje i ponaša se prema svojim osjećajima, nahođenju ili pak prema prevladavajućem raspoloženju društva u kojemu živi. Ili prema onome što se grlatije artikulira u javnosti. A istina je istina, bez obzira što kaže većina ili manjina.   

Da zaključim, ima mnogo onih koji kažu kako ‘žena ima pravo na pobačaj’, tj. na abortus, s obzirom da se radi o njezinom tijelu. No, budući se tu radi o potpuno novom tijelu unutar njenog tijela, onda i to novo tijelo ima barem neki minimum prava. A taj minimum je – život. Dakle, jasno je da pravo ‘mlađeg tijela’, tj. mlađe osobe na život ne bi smjelo biti podređeno pravu ‘starijeg tijela’, tj. starije osobe na izbor. Naprotiv.

”Dušu moju do dna si poznavao,
kosti moje ne bjehu ti sakrite
dok nastajah u tajnosti,
otkan u dubini zemlje.” (Psalam 139:14-15)

Dražen Radman, 4. veljače 2016.

”Ljudima neće smetati ako izdate Boga, ali ako izdate nešto manje od toga, mrzit će vas sve do svoje smrti ili sve do – svog pokajanja.” (nepoznati autor)

Ponekad mi se čini da je u ovoj našoj zemlji jedan od najomiljenijih hobija – glođanje bačenih kostiju. Pa kako uvijek ima onih koji (ne)namjerno ili (ne)svjesno bacaju ‘kosti’, tako daleko više ima onih koji bačene kosti glođu s osobitom strašću i zadovoljstvom. To je prilično opasan hobi jer kad se mnoštvo različitih znatiželjnika baci na ponuđenu kost, nikad ne znaš kako će priča završiti.

Ovih dana se, tako, u zemlji Hrvatskoj glođe jedna nova kost kojoj su dali prilično smjelo ime – ‘registar izdajnika’. Koliko me percepcija služi, čini se kako otprilike polovica naroda ‘navija’ da se takav registar objavi, a druga polovica tvrdi kako to nema nikakvog smisla. Kako stvari trenutno stoje, ‘registar izdajnika’ se, ipak, neće objavljivati.

Ali, zastanimo malo. U slučaju da bi se takav registar nekim spletom (ne)sretnih okolnosti i objavio, pitanje glasi: Tko bi se u njemu našao? Prvo što mi pada na pamet, u njemu bi se našli oni koji su, početkom devedesetih, na ovaj ili onaj način ratovali i radili protiv opstojnosti Hrvatske, a do tada su, je li, živjeli u njoj i od nje. Također, u registar bi trebali ući i svi oni koji su (o)pljačkali Hrvatsku, koji su namjerno rasprodavali njenu imovinu i napunili svoje džepove, tj. račune u egzotičnim zemljama diljem svijeta. I to je, naravno, bio rat i rad protiv Hrvatske. I to specijalni. Jer ne vode se svi ratovi tako da se – vide. Najpodmukliji ratovi su oni – nevidljivi. Kad malo promisliš, od njih sve i započinje.

Zar se, eto, u registru izdajnika ne bi mogli naći i svi oni koji su samo ‘držali vreće’ inim lopovima? Baš kao i oni koji su sve znali (i vidjeli), ali su šutjeli? Koji i dan-danas šute. Ne bi li i takve trebalo identificirati i locirati, a potom, ako im se dokaže krimen, i transferirati u – registar zatvorenika?

S obzirom da je pojam ‘držanja vreće’ prilično širok, u registar izdajnika mogli bi ući i svi drugi društveno relevantni čimbenici koji su se bespogovorno držali toga kako je ‘šutnja (pravo) zlato’? I to u vremenu kada je zemlja trebala ‘stati na svoje noge’ i u slobodi se – zaista osloboditi. Zar u takav registar, onda, ne bi ušle stotine i stotine intelektualaca kojima je bilo draže sačuvati svoje (akademske) pozicije i titule, nego se izložiti i najmanjem riziku gubitka nečeg od onih pogodnosti i ugleda kojeg su, je li, mukotrpno stvarali? Kao da ne postoji nešto više od stečene titule. Nešto bez čega ne možeš hodati kao čovjek. Npr. čast, poštenje, hrabrost i sl.

Nadalje, zar u taj registar ne bi mogle ući stotine i stotine svećenika iz različitih denominacija koji su znali da se događa nešto strašno, ali su također šutjeli, čuvali ‘poziciju’…? Kao da im je (bilo) više stalo svidjeti se zemaljskim vlastima, ili čak narodu, nego Onome pred kime će, jednog skorog dana, polagati račun. Ako bi nekome trebalo biti najlakše podnijeti žrtvu zbog istine i pravde, onda su to oni koji se predstavljaju kao ‘Božji ljudi’, je li tako? Ljubav prema Bogu i bližnjima se ponajprije očituje u spremnosti reći istinu, makar te (neki) ljudi krivo shvatili, omalovažili ili čak – uklonili. Ali, zar ‘Božji čovjek’ ne zna da ima Netko tko uklonjene štiti i, na koncu, pod svoje krilo sklanja?

Tako je ovaj narod, bez pravog (duhovnog) kvasca i niti vodilje, ostavljen na cjedilu. Zbilja je istina ono što je kršćanski mučenik Dietrich Bonhoeffer rekao: ”Šutnja pred zlom jest sama – zlo. I ne govoriti je – govor. I nedjelovanje je – djelovanje.”

Ipak, taj narod, te ‘široke narodne mase’, taj pojedinac u masi, svatko u nekom svom djelokrugu, nipošto nije lišen osobne odgovornosti. Rekao bih, stoga, da smo sami najviše krivi za svoju ravnodušnost i šutnju, za mrmljanje i gorčinu, za nevolju i bijedu našeg srca. Da, bez obzira što oko sebe nemamo dovoljan broj istinskih pastira naših duša, sami smo krivi za postojeće stanje. Okolnosti su izbacile na površinu ono što smo i koliki zapravo jesmo. A manji smo, daleko manji, nego što mislimo da jesmo.

Dakle, da je stotine i stotine, da ne kažem tisuće i tisuće, ‘običnih malih ljudi’, mahom ‘vjernika’, reagiralo na razne nepravde i zlodjela, zasigurno bismo živjeli u društvu u kojem ne bi ni došli u situaciju da se spominje sastavljanje nekog tamo registra izdajnika.

Napokon, ovdje bi se moglo postaviti još jedno zanimljivo pitanje: A tko je to mjerodavan sastaviti prave kriterije izdajništva, a da i on sam ne bi bio na spisku tog registra? Nije to baš jednostavna stvar. Jer kad nema jednog Boga, onda je uobičajena pojava da ‘pravovaljane’ registre određuju – zemaljski bogovi, već kako im se svidi u dodijeljenoj im dionici ‘vladanja’.

Ako bismo gledali iz evanđeoskog kuta, u registar izdajnika danas, baš kao nekoć, ne bi bio zapisan samo jedan Juda, samo par farizeja i samo par klasičnih razbojnika. U takvom registru izdajnika bio bi zapisan svaki pojedinac koji i dalje stoji stoji podno križa, bilo kao zapjenjeni farizej ili kao (ne)zainteresirani promatrač. Bilo kao naricatelj za Nevinim ili kao navijač Barabe… Lepeza je ta – vrlo široka.

Sreća naša da postoji i jedna dobra vijest kod dotičnog registra. Naime, dok si živ, iz njega možeš biti izbrisan, a upisan u jedan drugi. Tako je onaj razbojnik koji se pokajao za svoja zlo-djela ili ne-djela, prešao iz registra izdajnika u – registar pokajnika. Taj registar se zove još i – Knjiga života. Dobro je da budemo tamo upisani. Ne samo zbog toga da više ne glođemo bačene kosti, i jedni druge, nego i zbog ljepote življenja s Onim koji, vjerujem, jedini zaslužuje da mu se poklonimo. Jer šteta bi bila ostati prevaren i, tek tako, uprskati svoj život zauvijek.

”I otvoriše se knjige… I druga ‘knjiga’, knjiga ‘života’, bi otvorena…” (Otkrivenje 20:12)

Dražen Radman, 28. 01. 2016.