Možda ste već gledali ”Spotlight”, dobitnika ovogodišnjeg Oscara za najbolji film? Niste? Onda ga, ako smijem preporučiti, pogledajte. Jer to nije običan film. Istinita priča, odličan scenarij režija i gluma samo su, po mom shvaćanju, u službi nečeg drugog. U službi su da ozbiljnog gledatelja, po svršetku filma, ostavi u tišini i razmišljanju o viđenom. A onda da razgovara o tome s drugima.

Ako ste već nešto čuli o ovom filmu, ne, u tom se filmu ne radi ‘samo’ o strahoti zločina pedofilije. Taj se film ne bavi samo istraživačkim radom novinarskog tima Spotlight (Reflektor) iz Bostona 2001. godine, a koji je započeo s razotkrivanjem golemih razmjera pedofilije počinjene od mnoštva katoličkih svećenika i biskupa tijekom posljednjih desetljeća prošlog stoljeća.

Ne, to je film koji snažno progovara o još jednom moćnom zločinu u kojem je sudjelovao daleko veći broj ljudi. Taj zločin se zove – zločin šutnje! Ili, točnije govoreći, zločin zataškavanja. Zataškavanja zločina pedofilije.

Naime, zločin pedofilije počinili su svećenici u koje su djeca imala (beskrajno) povjerenje, dok su zločin šutnje počinili mnogi drugi svećenici, biskupi, nadbiskupi i kardinali, koji su dobro znali što se zapravo događa. No, šutjeli su godinama (desetljećima) i ustrajno zataškavali stotine, pa i tisuće ‘incidenata’. ‘Čuvali’ su, kako se kaže, ‘svoj ugled’ i – ‘svoju Crkvu’.

Tako, dok su oni ‘čuvali svoj ugled’ i ‘svoju Crkvu’, počinjeni su novi zločini pedofilije. Neki na istim mjestima, a neki na drugim mjestima, već prema tome gdje bi počinitelji od strane nadređenih bili poslani u službu. Dakle, za ‘tihu kaznu’ dobivali bi premještaj ni manje ni više nego u blizinu novih potencijalnih, a potom i stvarnih žrtava.

S druge strane, veliki dio ‘starih žrtava’, tijekom narednih godina, oduzelo je sebi život, završilo na psihijatriji ili na teškim lijekovima. Oni koji su ‘bolje’ prošli, danas nisu u stanju na normalan način gledati na ljubav, stupiti u brak i dr., jer se boje bilo kakvog dodira. Samo rijetki se uspiju izvući i osloboditi utjecaja demona iz prošlosti, uklopiti u društvo, steći obitelj i djecu.

Možda nešto blaži zločin šutnje je, također, počinio dio roditelja i rodbine kojima je bila sramota javno progovoriti o onome što je učinjeno njihovom djetetu. Pa bi šutnjom ‘štitili’ dijete od dodatnih trauma, dobrohotno mu govoreći da (zauvijek) šuti ili zaboravi ono što mu se dogodilo. Neki od tih roditelja bili bi ‘kupljeni’ novcem, tj. internom nagodbom, sve kako ne bi podizali tužbu protiv počinitelja ili čak Crkve kao institucije, ne shvaćajući da time niti malo ne štite svoje dijete nego da mu, naprotiv, zadaju dodatnu ranu, pa i razlog da se osjeća duboko krivim za ono što mu se dogodilo.

U cijeloj priči policija je, također, odradila svoj dio zločina. Baš kao i brojni odvjetnici koji bi bili posrednici pri nagodbama. Njima, dakako, nije bilo stalo ni do istine ni do djeteta, a ni do svoje duše. Njima je bilo stalo do pozamašnog novca kojeg bi im Crkva ponudila, a oni bi ga, eto, prihvatili. Ali, sve ima svoje vrijeme. I prokletstvo svoj trenutak kao bumerang.

Da, ”Spotlight” je film koji ne progovara, nego – viče o zločinu šutnje. O zločinu koji nije samo bostonska i nije samo prolazna pojava. Pogledajte, stoga, ovaj značajan film. Možda poslije njega nećete biti isti. Možda će se u vama, tamo gdje se već nalazite, probuditi duh hrabrosti koji će ustati protiv zločina šutnje. Protiv nečega što, lako moguće, čuči (i vlada) u vama samima. Možda u svezi nekog slučaja pedofilije (u Crkvi ili van nje) za kojeg znate. Možda u svezi nekog drugog, većeg ili manjeg zla za kojeg pouzdano znate da se dogodio ili se događa. I zbog kojeg nemate mirnu savjest.

Naravno, ustati protiv, ponajprije, svoje šutnje, sa sobom nosi rizik. Nosi i spoznaju da bi se mogla platiti i skupa cijena za otvoreni iskaz, svjedočenje… Da, to nije lako… Ali, zar nije puno veći rizik i puno skuplje – ostati tamo, u svojoj čahuri, do smrti zgrčen i sitan kao čovjek? U svakom slučaju i bez obzira na sve, bolje je prepoznati vrijeme i – ‘izaći vani’ s istinom. Tako rade ljudi koji drže do sebe. Do Boga i pravde… Tako rade ljudi koji se nisu predali. Koji nisu odlučili život provesti u polaganom, ali sigurnom umiranju. U čahuri.

Sve ima svoje vrijeme. Vrijeme kada šutiš, jer tako treba… I vrijeme kada, unatoč podlom strahu, nađeš načina ‘izaći vani’. Jer trebaš učiniti ono što trebaš učiniti. Ne samo zbog svoje ili tuđe djece, nego i zbog odgovornosti pred Onim pred kim ćeš jednom morati položiti račun. Svi mi.

‘Spotlight’? Da, iako neočekivano, jedan film zaista može biti znak i prekretnica u nečijem životu. Čak i da nije dobio Oskara.

Dražen Radman, 1. ožujka 2016.

Pročitavši nedavni tekst Ante Tomića http://www.jutarnji.hr/doista–zasto-nam-ministar-zdravlja-ne-bi-bio-iscjelitelj-koji-rukama-skida-uroke/1524447/, shvatio sam ono što se činilo neshvatljivim – Ante Tomić definitivno je postao – gorljivi vjernik! Prkovan za stolicu, gutao sam rečenicu za rečenicom, trljajući oči u nevjerici. Ako je prije postojala i trunka sumnje, upravo tim člankom je otklonjena – Ante Tomić svrstao se, doista, u red vjernika fundamentalista! Kažem ‘fundamentalista’ jer je on, polazeći od neupitne i neprikosnovene istine da je teorija evolucije ‘ogroman i nepregledan podvig’ čovječanstva, razvio osebujno i nadasve gorljivo vjerovanje u to kako unutar ljudske vrste postoje dvije podvrste, ona naprednija i pametnija, i ona zaostalija i – gluplja.

Doseg njegove misli će se, zasigurno, u nastupajućim desetljećima i stoljećima pomno ‘iskapati i secirati’, a onda i napisati tisuće stranica u knjigama iz raznolikih znanstvenih područja. Jer Antin snažan, pozamašan i konzistentan opus na temu ”Kako u isto vrijeme vjerovati i nevjerovati – i ostati živ?”, ne može biti samo čestica obične prašine ili igra atoma koja ga je tako lijepo podarila da nam na tako epski i jednostavan način obrazloži kako to da, ruku pod ruku, idu vjera u evoluciju i vjera u Boga kao Stvoritelja.

Inače, među ‘pismenijim svijetom’ poznato je kako podnaslov Darwinovog ‘Postanka vrsta’ glasi sasvim bezazleno – Preživljavanje povlaštenih rasa u borbi za opstanak, te kako Charlesov rad nipošto nije mogao doprinijeti teoriji o istrjebljivanju ‘nižih rasa’.

Među ‘pametnijim svijetom’, čiji je i Ante Tomić zakoniti sljednik, poznato je i to da ‘židovski Jahve nije mogao reći ćiribu ćiriba’, jer njihovi učenjaci  ‘pouzdano znaju da tako nije bilo’. A kako znaju? Pa lijepo – bili su tamo kad se to dogodilo! Dobro, neki i nisu tamo osobno nazočili, ali su prikupili sve, ama baš sve činjenice protiv takvog scenarija, a je to isto kao i da su bili, je li tako?

Također, među ‘pismenijim svijetom’, kako kaže sljednik Ante Tomić, dobro je poznato da, eto, ipak postoji neki specifičan Bog koji je ‘napravio evoluciju’, ali da to nije bio Bog koji bi mogao u ‘tren oka’ napraviti ‘dvoje nudista u voćnjaku’. Jer sasvim je logično i pametno zaključiti da ovaj prvi, ‘evolucionistički Bog’ postoji, a ovaj drugi, ‘kreacionistički’, ne postoji. Sreća naša da nam je taj ‘logičniji Bog’, ako ništa drugo, ‘stavio barem mozak u lubanju, taj moćni proteinski procesor, kako bismo sve spoznali’. Ponajprije to kako je tijekom stotina milijuna godina, od početnih raspršenih atoma, nastalo tako banalno i nebitno biće kao što je čovjek.

Ipak, vrlo je čudno to što nam svima nije dao da evoluiramo od ‘tuduma’ do vrsnog pametnjakovića, nego je to dano samo nekima. Je li to prava pravcata nepravda? No, oni koji nisu imali tu sreću da spoznaju sve, za utješnu nagradu imaju trajnu i iskrenu sućut od strane ‘povlaštene i pametnije rase’.  Oni uvijek biraju riječi da ne povrijede one kojima nije dano da budu na višem stupnju ljudskog razvitka. Takvo brižno suosjećanje prema ‘nižima’, oduvijek je bilo svojstveno svim ‘pismenijim’ ljudima.

Ta ‘pismenija i pametnija’ rasa, svakako zna kako je voditelj Međunarodnog projekta genoma, fizičar-genetičar Francis Collins, bio na nižem stupnju razvoja kada je na početku 21. stoljeća(?!) izjavio: ”Evolucija je iz temelja pogrešna s obzirom na to da ne može objasniti zamršenu složenost prirode.” Tako, Collinsovom kredibilitetu ne pomaže ni to što je, sa svojim istraživačkim timom, proveo desetak godina u potrazi za nacrtom ljudskog genoma, dok ga 2001. nije i objavio. Bio je to tekst (DNK) od oko tri milijarde slova, koja funcioniraju u savršenom skladu. Nedostatak nekoliko slova, kažu, značilo bi ozbiljan poremećaj, a ne evolucijski pomak nabolje. http://www.jutarnji.hr/religiozni-krscanin-i-rock-zvijezda-moderne-znanosti/309512/

Osim toga,  ’pismenija i pametnija’ rasa dobro zna da su svi pobožni znanstvenici od 16-og do 20-og stoljeća, pogotovo oni, nesretni jadničci, živjeli u laži kad su, eto, vjerovali i tvrdili kako je ovaj svijet i svemir stvorio Bog, isti onaj koji se objavio u Isusu Kristu, sve kako bi ga ljudi nekako naslutili, opipali, proučili, vidjeli – i našli.

Tako, zbog ‘uzvišenije spoznaje’ svatko od današnje ‘pismenije i pametnije’ rase može biti ponosan što o porijeklu postanka svijeta, pa i o smislu života, bolje zna nego zatucani vjernici poput Kopernika, F. Bacona, Keplera, Galileia, Pascala, I. Newtona, Lomonosova, Amperea, Faradaya, Morsea, Mendela, L. Pasteurea itd. No, kako čovjekova misao i spoznaja u ta vremena nije evoluirala kako treba, ne treba im njihovu vjeru u Kreatora uzeti za zlo. Oni nisu krivi što nisu živjeli u vremenu posvemašnjeg napretka i očaravajućih dosega današnje civilizacije.

Krivi su, pak, današnji tipovi poput Francisa Collinsa, Predraga Šustara i njima sličnih, koji odbijaju prihvatiti notornu činjenicu da svoje porijeklo duguju bratu Velikom Prasku i njegovoj sestrici Čudnovatoj Slučajnosti. Ili, u najgorem slučaju, nekom razumnijem Bogu koji je, eto na, pokrenuo sav taj velebni mehanizam, a onda brže-bolje pobjegao daleko, tamo iza Mliječne Staze, ostavivši poruku: ”E, znam ja vas, znam dobro kakvi ćete biti! Zato – odoh ja! Pa-pa!”

Prizemljimo se mi natrag. Dolazi vrijeme šparoga. Iskreno se nadam da će možda tamo negdje, na selu, netko od onih iz ‘pismenije i pametnije’ vrste, igrom ‘slučaja’, diveći se Majci prirodi, nabasati na fosil istine na kamenu pokrivenom travkama. Neki su, doduše, čuli za njega već prije, ali nisu vjerovali da ga se može naći. Kažu da se može pronaći i u gradu na nekim mjestima gdje nema betona. I kažu da se u njemu krije zapis o stvaranju, o ljepoti i ljubavi, o miru, o dobru i zlu, o grijehu i sljepilu, o Sinu i Ocu, o čežnji i potrazi, o tome zašto je Annie Darwin otišla i gdje se sada nalazi…

Pronalazak takvog fosila bi, potencijalno, mogao biti značajan, jer bi se ‘pismenija i pametnija’ vrsta, igrom namjere, približila nižoj i manje pametnoj vrsti. Jer istina poručuje da je u nekim stvarima ono što se smatra ‘više’, zapravo ‘niže’, a ono što je ‘niže’ – ‘više’.

P.S.  Dragi i gorljivi Ante, ma ja sve to napisah ‘nako, usput… Skupilo se, evoluiralo s vremenom. Ako je loše, nema veze, batali. Ako nije, tamo gdje si, zastani malčice, jednu zapali. A možda jednom,  ako ‘fortuna’ da, mimo medija, u miru prozborimo koju, u ime bratstva i jedinstva među gorljivim pukom vjerničkim.

Dražen Radman, 24. veljače 2016.

”Ukoliko evolucija ne može objasniti cjelokupnu stvarnost, a čini se da ne može, ostaje nam prostor za Boga.” (Predrag Šustar, 2012.)

Ovo je, čini se, ključna misao novog hrvatskog ministra znanosti, obrazovanja i sporta, zbog koje je ovih dana pokrenuta lavina medijskih komentara. Dakle, misao kako teorija evolucije nije ponudila konačno rješenje te da nam to otvara prostor za Boga kao dizajnera cijelog svemira, postala je prava sablazan i jeza u našem pravovjernom ateističkom miljeu. Tim više jer iza takve izjave stoji čovjek koji je, gle zaostalosti, postao čak i ministar! Kako nedopustivo i kako grozno! Bog stvorio svijet? O, ne! Samo to ne!

Predraže, Predraže, što ti je bilo kad si to napis’o? Jer svi znanstvenici znaju da je znanost odavno dokazala kako je sve počelo i tko stoji iza sve ljepote stvorenog; jer svi znanstvenici znaju kako su iz nežive materije nakon, je li,  Velikog praska nastale biljke, životinje i viši oblik životinja – ljudi; jer svi znanstvenici sa sigurnošću znaju kako se dogodila složena DNK – informacija u prvim organizmima; jer svi znanstvenici znaju da mi nismo ništa drugo nego ‘ponašanje velike skupine živčanih stanica i s njima povezanih molekula’. To nam je lijepo rekao engleski molekularni biolog Francis Crick, prema kojemu bi nam svima trebalo, jednom zauvijek, biti jasno kako smo ‘svi mi, naše radosti i tuge, naša sjećanja i ambicije, osjećaj identiteta i slobodna volja, uglavnom, ništa više od nakupine fino uređenih atoma’.   

Zapazimo, F. Crick kaže da smo ‘uglavnom’ nakupina…? Znači, ostavlja prostor da bi tu moglo biti još nešto osim poznatih atoma? Nešto što bi moglo malo bolje objasniti kako funkcionira jedan iskreni i topli zagrljaj? Nešto što bi, osim ‘atomskog objašnjenja’, moglo bolje objasniti majčinu radost i plač kad rodi dijete? Riječ ‘uglavnom’ dopušta da bismo i na neke druge načine mogli objasniti uzroke, npr. nečije (ne) sebičnosti ili suosjećanja? Dakle, ovaj izraz ‘uglavnom’ –  ostavlja prostor i neatomskim objašnjenjima. Jer trebalo bi, na primjer, objasniti kako to da su neki ljudi puni mira u u svojoj smrtnoj bolesti (kao što je bila moja baka), a neki puni straha?

Čini se, eto, da neki od vrsnih znanstvenika, unatoč zgražanju drugih, ipak ostavljaju nešto prostora za dodatne uzroke pojedinim pojavama u prirodi.  Štoviše, ima popriličan broj uvaženih znanstvenika iz ovog ili onog područja, a koji neće dati samo ‘atomski’ odgovor na pitanja poput ovih: Kako je nastala Bethowenova 9. simfonija? Kako je to moguće da Mozart u 10. godini, bez greške, po sjećanju i po sluhu reproducira skladbu Allegria koja se pjeva u čak devet glasova?

Ili: Kako je moguće da neki dupini, specifičnim pljeskanjem glave ili repa, obavještavaju ribare gdje se riba za ulov nalazi i gdje da bace mreže?  http://www.akvarij.net/index.php/61-vijesti/pona-stranica/768-dupini-pomau-ribarima Ili: Kako to da ptice sa sjevera, i prije nego ugledaju svjetlo dana, znaju za put prema Africi? I što to zaista znači kad znanstvenik kaže da im je taj put – urođen? Što im je urođeno? Informacija o budućem letu? Tko im je ‘urodio’ tu informaciju?

Ili se i ta informacija razvijala, eto tako, nekim fantastičnim i slučajnim spletom biokemijskih odnosa tijekom milijardi ili stotina milijuna godina? Toliko fantastičnim da ne možemo, a da se ne divimo komu drugom nego – Majci Prirodi, je li tako? Pa, i nije baš. Zašto? Zato jer se pod Prirodom smatra sav materijalni svijet, svemir, život uopće. Protivno je zdravom razumu zaključiti kako je stvorena Priroda – stvorila samu sebe. Nije li izraz Majka Priroda samo odličan izgovor za jedan drugi pojam koji se zove – Bog Stvoritelj? E, ali ako prihvatimo ovaj drugi pojam, onda se sve mijenja. U tome i jest najveći ‘problem’.

Isac Newton je tvrdio kako svijet ‘nije samo puki mehanizam, nego da podrazumijeva postojanje razumnoga Stvoritelja’. Rekao je kako ‘dolikuje Onome koji ga je stvorio da ga i uredi’. Dodao je i ovo: ”Ako je On to uradio, onda je nenaučno uobražavati kako se ovaj svijet mogao pojaviti iz kaosa pukim prirodnim zakonima.”

Albert Einstein je jednom prilikom rekao: ”Svatko tko se ozbiljno bavi znanošću, postaje sve više uvjeren da zakoni prirode odražavaju postojanje duha beskonačno superiornijeg od čovjeka, a prema čijem se licu, s našim najvećim moćima, moramo osjećati ponizno.”

Stephen Hawking je u jednom interviewu za ABC Television izjavio: ”Teško je diskutirati o početku svemira bez spominjanja pojma Boga. Moj rad na postanku svemira nalazi se na granici između znanosti i religije, ali trudim se ostati na znanstvenoj strani granice. Sasvim je moguće da Bog djeluje na načine koji se ne mogu opisati znanstvenim metodama.”

Michael Behe (rođ. 1952.), američki biokemičar, napisao je knjigu pod naslovom ‘Darwinova crna kutija’, http://svetlost.org/podaci/darvinova_crna_kutija.pdf , u kojoj kaže otprilike i ovo: ”Minimalni stanični i biokemijski zahtjevi za postojanjem života otkrivaju ‘složenost koja se ne može svesti na niži nivo’ i koja ne može nastati slučajno, bez da je dizajnirana.”

A ‘sve je počelo’ (r)evolucijskim istraživanjima Charlesa Darwina o podrijetlu vrsta. Darwin je, naime, pretpostavljao da na Zemlji mora postojati mnoštvo prijelaznih oblika i mnoštvo njima pripadajućih fosila, za koja se toplo nadao da će biti pronađena i nepobitno dokazati evolucijski proces iz jedne u drugu vrstu. A uspjelo se samo dokazati kako postoji mikroprilagodba unutar svake zasebne vrste, kao u slučaju 14 različitih zeba na Galapagosu.  U pismu koje je 1881. uputio Williamu Grahamu stoji i ovo: ”U meni se uvijek iznova budi strašna sumnja: imaju li uvjerenja ljudskog uma, koji se razvio od uma nižih životinja, ikakvu vrijednost i jesu li imalo vjerodostojna?”

John Lennox (rođ. 1943.), profesor matematike na Oksfordskom sveučilištu, završava svoju knjigu ‘Je li znanost pokopala Boga?’ ovim riječima: ”Neizostavno je da svatko od nas, ne samo mi koji se bavimo znanošću, mora odabrati od kojih će pretpostavki krenuti. Ne postoje mnoge opcije, već u osnovi samo dvije. Prva je ta da čovjekova inteligencija duguje svoje postojanje bez-umnoj materiji, a druga je ta da svoje postojanje duguje Stvoritelju. Čudno je što neki ljudi tvrde da ih njihova inteligencija navodi na to da više vole ovu prvu opciju od druge.”

Louisu Pasteuru, svojevremeno, nije bilo teško reći: ”Što više proučavam prirodu, to više stojim zapanjen pred djelom Stvoritelja… Što više znam, to se moja vjera više približava vjeri bretonskog seljaka.” Izgleda da se, za razumijevanje cijele ove priče, trebaju itekako uključiti i neki drugi pojmovi. Jedan od njih je i ‘poniznost’. No, to nekim ljudima, ne samo znanstvenicima, malo teže polazi za rukom. Ipak, to nužno ne znači da će uvijek i ostati tako.

Anthony Flew (1923. – 2010.), profesor filozofije, bivši vodeći svjetski ateista, napisao je kultnu knjigu ”Bog i filozofija”, http://9muses-santorini.com/251265-god-and-philosophy.html, jednu od najsnažnijih kritika religije. Naknadno, 2004. godine, bio je ‘savladan’ dokazima koji nisu isključivo znanstveno dokazivi, pa je napisao novu knjigu ”Priznajem! Postoji Bog!” http://anglican.rs/wp-content/uploads/2013/11/Postoji_Bog_Entoni_Flu.pdf. Flew je izjavio kako je njegova odluka o promjeni svjetonazora bila i pitanje intelektualnog poštenja: ”Cijeli moj život je bio vođen principima Platona i Sokrata, da slijedim činjenice ma gdje me one dovele.” U njegovom slučaju, poniznost je odigrala svoje. Jer činjenice se ne izvlače samo na temelju fizikalnih istraživanja, nego i na temelju nekih drugih razina ljudskog življenja.

Na koncu, mogu još reći da za spoznanje uzroka svega stvorenog i za spoznanje smisla i svrhe našeg života, valja uzeti u obzir stvarnost koja se ne može opipati rukom, a ni vidjeti najsuvremenijim mikroskopom. Prije svega, valja priznati da kao ljudska bića nismo samo  nakupina atoma koja, igrom slučajnosti, samo jede, pije, radi, spava… U nama samima, naime, sve se buni protiv takvog zaključka.

Mi smo bića koja nosimo – i duhovnu stvarnost. Upravo tamo se događaju procesi od krucijalne važnosti za donošenje ispravnih zaključaka. Kako za našu sadašnju, tako i za našu vječnu sudbinu.

Upravo kroz tu stvarnost trebamo primjećivati, prepoznavati i donositi odluke, ma gdje nas ‘dokazi’ doveli. Potraga za smislom i istinom je teška, često oštra i bolna, ali istinski tragatelji naposlijetku uvijek pronađu onaj ‘dragocjeni kamen u polju’ koji život znači. Makar se to zbilo neposredno prije zadnjeg udaha. I makar to bilo u ovom naprednom 21. stoljeću.

Stoga, iako nisam znanstvenik, pod punom odgovornošću, usuđujem se ustvrditi kako Predrag Šustar nije ništa krivo ili nazadno rekao.

Dražen Radman, 20. veljače 2016.

Ima nešto u tom krnjevalu. Ključevi grada, igra, maske, zabava, ples, pretvaranja, ludovanja i smijeh, a na koncu poanta svega – spaliti onoga tko je baš te godine kriv za sve! Tako je ove godine u Splitu za sve bila kriva Birokracija, a u Kaštel Sućurcu Politička Fotelja. U Trogiru je za sve naše nedaće bila kriva Gradska Blagajna, dok je u Šibeniku to bila Komunjarska Radmanovizija.

Zanimljivo, u Dugom Ratu krnje je bio Englesko-hrvatski Rječnik koji je spaljen zato što nam u sljedeće četiri godine neće trebati u komunikaciji s našim ‘Englezima’. U Makarskoj je stvar bila ozbiljnija pa je spaljen Zmaj s tri (poznate) glave koje izlaze iz glasačkih kutija. Ove godine je u Solinu, gle, spaljena ‘glava’ Ranka Ostojića.

Proteklih godina je na pokladni utorak bilo još osuđenih ‘glava’. Pa su se redom, već kako su građani ili mještani prepoznavali glavne krivce, spaljivane i druge znamenite ‘glave’ iz naše bliže i slavne prošlosti – Zorana Milanovića, Slavka Linića, Ive Josipovića, Željka Jovanovića, Ive Sanadera, Remetinka Uskokovića, Jadranke Kosor itd. Ponegdje su glavni krivci za svu nevolju ‘našega maloga mista’ bili čak i novinari. Stoga su, uz radosne poklike i odobravanja nevinog puka gorjeli Ante Tomić (u Prološcu) i Vinko Vuković (u Omišu).

Ne ulazeći u motivaciju OOZOSK-a (Organizacijskih odbora za osudu i spaljivanje krivaca), niti u razinu njihove duhovitosti i lucidnosti pri ‘pogađanju u sridu’ što se izbora krnje tiče, nešto bih općenito htio reći u svezi takvih pokladnih običaja. Nešto što se nekima, možda, neće svidjeti. Što i nije nužno loše. Ne bi se ni meni svidjelo prije poprilično godina kada sam i sam, na razne načine, aktivno ili pasivno sudjelovao u dotičnim prigodama, misleći kako se radi o sasvim bezazlenoj i benignoj veselici za svekoliki narod.

Naime, konačni smisao krnjevalske povorke, je li, jest u tome da se netko proglasi krivim za našu tešku i beznadežnu sudbinu. S tim da je izabrani krnje uvijek – netko drugi. Ne znam da je ikada u nekom mjestu spaljen krnje koji bi predstavljao sve nas građane, mještane ili seljane. Bit će stoga jer mi sami nismo nikad krivi. U to je, ruku na srce, lakše vjerovati. Zato mi i nismo nikad taj krnje oko kojega ‘razdragani’ puk kliče: ”Spali! Spali!” Kako bi to bilo da narod takvo što samom sebi dovikuje? A bilo bi barem zanimljivo, ako već ne i groteskno istinito, da se netko dosjeti napraviti krnju u obliku naše vlastite Mržnje ili, pak, Šutnje. Ili zamislimo, na primjer, kako bi izgledao krnje koji bi predstavljao našu posve osobnu Oholost i Zloću?

Kad razmišljam o ovom krnjevalskom običaju, ne mogu a da ne promislim kako je nekoć Jedan zaista bio živ ‘spaljen’ umjesto svih (nas). Jedan koji je bio žrtvovan za sve krivnje i za sve krivce. Jedan koji je dragovoljno pustio da ga živog uhvate, odvedu, osude i spale, tj. razapnu. S kojom svrhom je to dopustio? Pa sa svrhom da svojim životom i krvlju plati punu i pravu cijenu prokletstva, umjesto svih onih koji su stajali podno križa. A tamo dolje je bio narod koji je vikao: ”Raspni! Raspni!”. Narod koji je mislio da je njihov problem ‘rimska čizma’, a ne njihov grijeh, zvao se on laž, preljub ili samopravednost.

Tamo, podno križa, bili su i razni ‘Pilati’ koji su htjeli biti neutralni pa su prali ruke’ od ‘krvi nedužne’, kao da se to njih ne tiče. Ali, nitko nije neutralan, što god mislio… Da, tamo dolje su bili pravi krivci, uključujući i ona dva razbojnika s Njegove lijeve i s desne strane. Nitko od njih nije morao umrijeti i kad umre. Neki i nisu umrli. Neki razbojnici, neki vojnici, neke žene, učenici… Samo neki.

Tamo negdje smo, eto, bili i mi. Bili smo pod nekom od sličnih maski. Pitanje danas je samo to hoćemo li tog ‘krnju’, ponuđenog u ljubavi jednom zauvijek, prepoznati i prihvatiti svim srcem svojim ili ćemo se unedogled igrati zamjenskih ‘krnjevala’ koji će nam unedogled služiti samo kao jeftina zabava i(li) ‘ispušni ventil’.

Toni i Željko su na ovogodišnjem splitskom krnjevalu dobili 1. nagradu za masku koju su imali na sebi. Maska se zvala ‘NASA – prve hrvatske izbjeglice na Mars’. Duhovito, što jest jest. No, ako ćemo zaozbiljno, istina glasi da ne moramo biti izbjeglice i ne moramo pobjeći ni na Mars ni na Aljasku da bismo (pre)živjeli. Postoji mjesto gdje svatko može otići. Zove se Golgota. Na tom mjestu je sve plaćeno. Puni aranžman. Zato treba najprije tamo poći i pokloniti se. To je mjesto bliže nego nam se na prvi pogled čini. Tamo se, zbilja, dogodila posve drugačija ljubav. Netko je tamo, iako to nismo zaslužili, na sebe uzeo sve naše prljave kostime i ponudio nam – ‘bijele haljine’. Taj netko je tamo ‘spaljen’ da bi, ako povjerujemo, spala sva krivnja, sav ponos – i sve maske naše.

”Vi ne mislite da je za vas bolje da jedan čovjek umre
mjesto naroda, nego da sav narod propadne.” (Ivan 11:50)

Dražen Radman, 12. veljače 2016.