”Čovjek kojega bol ne odgaja, uvijek ostaje dijete.” (Niccolo Tommaseo)
Prije nekoliko dana, vraćao sam se pješice iz centra grada prema svojoj kući. Prolazeći pored hotela ‘Atrium’, ispred samog ulaza, zapazio sam parkiran moderan i skupocjen BMW-ov Jeep Grand Cherokee. Ništa neobično. Doduše, to je automobil kakvih i nema previše oko nas i na kojemu bi, vjerovatno, mnogi pozavidjeli.
To je zato što postoje ljudi koji misle da bi ih prava pravcata sreća obuzela kad bi i oni mogli imati takvu ili sličnu limuzinu. Ne bi. Jer sreća se ne može postići samim time što imaš nešto lijepo. Naime, za sreću je važno – biti nešto lijepo. Netko je, tako, rekao kako najbolje stvari u životu nisu uopće – stvari. Ljubav, radost, mir, sloboda itd., kategorije su bez kojih, zapravo, čovjek ne može biti niti lijep niti sretan.
I baš je zanimljivo to s ljepotom. U potrazi za savršenom ljepotom (koja se ne može opipati), redovito posrćemo iz jednostavnog razloga što se (tako grozničavo) hvatamo opipljivih ljepota i prolaznih stvari. Čini se da je to jedna od onih generacijskih promašaja i grješki.
No, htio sam još nešto reći u svezi te lijepe limuzine ispred dotičnog hotela. Naime, dok sam je mimoilazio, kroz blago zatamnjena stakla ugledao sam otmjeno odjevenu ženu srednjih godina kako sama sjedi na zadnjem sjedalu automobila – i plače. Iako je, zbog podignutih stakala, nisam mogao čuti, ova žena je, doslovno, ronila suze i gorko, vrlo gorko jecala. U tih nekoliko sekundi, bio sam sporedni svjedok neizmjerne boli koja je obuzela ovu ženu u trenucima dok je čekala da se netko (vozač) vrati iz hotela.
Što se to dogodilo, pitao sam se na putu ka svome domu. Možda vijest o smrti neke bliske osobe? Možda saznanje o vlastitoj opakoj bolesti? Možda grubi rastanak s voljenom osobom? Možda strašna nepravda na poslu…? Da, lako moguće da je bilo nešto od toga.
Razmišljao sam kasnije o tome kako velika bol, prije ili kasnije, nikoga ne zaobilazi. Živio čovjek u vili s bazenom ili kao podstanar u prizemlju neke stare kuće; vozio se u skupocjenoj limuzini ili u gradskom autobusu. Da, i u limuzini čovjek plače…
Ukoliko se radi o boli drugoga, onda je važno znati suosjećati s njime i biti mu negdje u blizini u vremenu tuge… Ako se, pak, radi o nama samima, onda je važno znati se i moći se nositi s tom teškom boli koja se, poput nevere, sruči na naš život, često i bez ikakve najave.
Tako, ako u međuvremenu ne vodimo računa o našoj unutarnjoj snazi i ljepoti, i malena bol će nas lako oboriti, odvesti u stanja koja nas nadilaze i (dugoročno) drže zarobljenim. Stoga, u takvim situacijama, zbilja nije važno koliko imamo, nego koliko – jesmo. O tome ovisi ide li naš život, nakon doživljene boli, prema očaju i besmislu ili prema nadi i shvaćanju da, unatoč svemu, postoji neka viša svrha i red.
Bez Boga, uvjeren sam, teško je, čak i nemoguće, istinski dokučiti tajnu boli, ali i tajnu nade. S Bogom, čovjek drugačije gleda na bol i drugačije se nosi s njome. Makar kroz život putovao u limuzini ili uvijek išao pješice. To je zbog ljepote Božjeg mira i utjehe koji se ne mogu opipati, ali imaju opipljiv učinak kad udari jak vjetar ili kakav nenadani grom.
”Bol je neizbježna. Očaj je, međutim, stvar izbora.” (Kathleen Casey)
Dražen Radman, 20. veljače 2016.