Propovijed, 20. 12. 2020.
“Budi hrabar (1/7): Zaharija i Elizabeta”

Propovijed, 27. 12. 2020.
“Budi hrabar (2/7): Rahaba”

Rahabin primjer hrabrosti nije slučajan. Plod je shvaćanja, prepoznavanja i poklanjanja izraelskom Bogu kao stvarnom i moćnom Bogu.
Živimo u vremenu kada će svatko među nama trebati donijeti neku krupnu odluku. O čemu će njena ispravnost ovisiti?
Više u propovijedi…

Propovijed, 25. 12. 2020.

Okolnosti u ono vrijeme također su bile posebne, nezgodne, teške… Moglo bi se reći, svako vrijeme ima poneki svoj ‘lock down’.
Može li to spriječiti da se čovjeku i u takvim uvjetima dogodi nešto istinski dobro? Naravno da ne može. Jer najbolje ‘stvari’ nisu stvari fizičkih mogućnosti,već unutarnjeg duhovnog kretanja.
Stoga, je li Bogu smetalo što za njega nije bilo mjesta u hotelu ili barem u nekoj gostionici? Naravno da nije.
On dolazi na marginu, na rub, sa strane, van žiže javnosti… I ne treba mu puno da dođe u centar…onih koji ga potraže. On sam se uputi prema njima. Uvijek bilo i bit će.
Više u propovijedi…

Propovijed, 13. 12. 2020.

Nije baš logično da netko poput liječnika Luke, nakon gotovo 30 godina od Isusovog raspeća, zapiše (Lukino evanđelje) takve događaje o Kristovom životu, riječima, djelima, smrti i uskrsnuću, a da sam nije ‘pažljivo ispitao stvar’.
Štoviše, nije baš logično da čovjek zapiše takve ‘čudne’ i ‘neobjašnjive’ stvari (Djela apostolska), a da i sam nije doživio uskrslog Krista u svome srcu te bio sudionikom misijskih putovanja, zajedno sa apostolom Pavlom.
Čovjek je vidio, ispitao, doživio, napisao…
Više u propovijedi…

Propovijed, 06. 12. 2020.

Abraham ide prema mjestu gdje bi trebao žrtvovati Izaka… Jedan od najtežih događaja u Pismu… Je li Bog okrutan? Poigrava li se Bog s čovjekom – vjernikom? Zašto Bog daje, a onda traži natrag? O čemu se tu radi…?
Iako se radi o starozavjetnom događaju, i danas mnogi postavljaju slična pitanja, posebno kad se nađu u teškim kušnjama…ili kad se suočavaju s teškim gubicima…
Više u propovijedi…

Propovijed, 15. 11. 2020.

Što to izaziva zloduha u (religioznim) ljudima? Koje istine ne može podnijeti pa (i kroz ljude) pokazuje svoje pravo lice?
Koje je to istine Isus govorio pa ih većina nije mogla podnijeti? Naoko paradoksalno, ali istinito, ljudi se dižu protiv Onog koji se spustio i došao zbog njih. Zbog njihovih lanaca ponosa i grijeha. Zbog njihove izgubljenosti i njihove nemoći da se oslobode iz prepredene đavolske zamke i moći.
Ipak, kroz povijest, do današnjih dana, uvijek su postojali i postoje ljudi koji u nekom trenutku konačno prepoznaju glas svog dobrog Pastira koji je došao da ih izbavi i povede na sočne pašnjake na kojima neće ni gladovati ni žeđati… I koji neće proći.
Više u propovijedi…

Propovijed, 22. 11. 2020.

Istina boli. Zato mnogi ljudi bježe od nje. Mnogi ljudi znaju da je Isus istina. Isusova riječ boli. Boli onaj dio čovjeka koji želi živjeti ‘po svome’. Onaj dio koji nije po Božjem. Boli ego, ponos. Pa se čovjek ne da. Bježi, sklanja od Riječi istine. Od onoga tko donosi tu riječ.
Takav čovjek ne shvaća, ne razmišlja da čini loše sebi. Ne razmišlja koliki je ‘ulog’ u pitanju. Da se tu ne radi tek o izgubljenim bonbonima, nego o (mogućoj) izgubljenoj vječnosti s Bogom.Čak i o izgubljenom, ispraznom životu ovdje na ovoj zemlji.
S druge strane, istina ne boli toliko one koji istinski traže istinu. Takvi će je naći. Istina će naći njih. I neće pobjeći od nje. Čak ni kad bude prodirala do zone loših navika. Do zone grijeha. Jer će to biti dragocjeno čišćenje, ostavljanje starog koje je podriva, suptilno uništava, a dobivanje novog. Onog koje podiže, obnavlja i oduševljava.
Vjernici, ako su zbilja iskusili kako je dobar Gospodin, ne mogu biti ravnodušni na ono što se događa oko njih. Jednostavno ne mogu to. Osim ako se i sami ne nalaze na terenu mlakosti, prevareni malo po malo od Zloga.
Više u propovijedi…

Propovijed, 08. 11. 2020.

U vremenu rasapa, vjernik ne mora živjeti rasapljenim i poraženim životom. Jer njegova nada i pouzdanje ne dolazi od ostvarenja i postignuća ovozemnih prolaznosti.
Naprotiv, može živjeti pobjedničkim životom, čak i onda kada je omalovažen, nepravedno zakinut ili uskraćen za nešto što mu, na neki način, pripada ili što zaslužuje.
Jer pobjednički život je život u Kristu i s Kristom koji je pobjedio ovaj svijet, njegovu prolaznost, njegov strah, njegov grijeh i samu smrt.
Jedino stranputica, tj. udaljenost od Krista pridonosi jalovom i mlakom življenju kršćanina. A vrijeme nije takvo da bismo dopustili takav ‘luksuz’.
Vrijeme je takvo da traži ljude koji neće kukati nad svojom sudbinom, nad ludošću i stihijom ovoga svijeta, nego će stajati čvrsto u vjeri te u ljubavi i u istini biti sol i svjetlo ponekom brodolomniku.
Više u propovijedi…

Propovijed, 01. 11. 2020.

Kršćanski hod je hod. Nije stajanje. Kad nastupi stajanje, ne dolazi samo do duhovnog stagniranja, nego i do besplodnosti.
Svaka pukotina, svjesno nezatvorena, podriva kršćanski život. Ostavlja čovjeka na vjetrometini različitih utjecaja koji mu kradu mir, radost, oduševljenje za Boga.
Mora li to tako biti? Imamo li pravo u ovom posebnom vremenu tako olako ostavljati pukotine nezatvorenima?
Čini se da time ne štetimo samo sebi, nego i cijeloj zajednici, ostavljajući je bez dragocjenog duhovnog doprinosa, tj. izgradnje koja je u ‘opisu’ svakog koji se smatra vjernikom.
Ohrabrimo se i odlučimo, po milosti Božjoj, odbaciti sve ono što znamo da u Kristovim očima nije dobro.
Vipe u propovijedi…
P.S. Isprika zbog tehničke pogreške u prvih 20 sekundi videa…