PISMO JEDNOJ MAJCI KOJA JE…

Pismo jednoj majciSvatko je odgovoran za svoj život, ali nam svima treba više razumijevanja i suosjećanja prema sudbinama bližnjih. Jedino iz te pozicije možemo biti u stanju nekome pomoći, reći mu da je ipak on(a) učinio nešto (jako) pogrešno i da postoji put izlaza. Barem nešto, uz Božju pomoć, popraviti da u ovom danas i u onom sutra teška situacija izađe na neko dobro. Ili barem da ne bude (još) gore.

Hvala svima koji će imati strpljenja doći do kraja ovog teksta. Vjerujem da će svatko imati svoju asocijaciju na nekoga, možda i na sebe, i imati jedan komadić više u razumijevanju uzročno-posljedičnih veza u našim životima.

PISMO JEDNOJ MAJCI KOJA JE…

“Znam, u dubini vašoj,
ne, srce nije hladno…”

Vaš život nije bio niti malo lagan. Naprotiv, vi ste još kao mlada djevojka, odnosno kao najstarije dijete, morali brinuti o svojim mlađim sestrama i bratu.

Otac vam je po cijeli dan radio kako bi vas prehranio, tek bi navečer uspio nešto pojesti i poželjeti vam svima laku noć. On bi rijetko, gotovo nikad, zastao sa svakim od vas napose i pitao vas štogod, osim: “Jeste li nešto pojeli?“ Ili: “Kako je bilo u školi?“ Umor bi ga navečer brzo svladao pa bi često i ranije od vas usnuo tvrdim snom.

Majka vam je bila brižna žena kojoj su njena djeca bila najvažnija i koja se trudila da vam ništa ne nedostaje. Jedino što je previše držala do stvari, odnosno da sve u svakom trenutku bude čisto, pa čak i gornja ploha na hladnjaku ili, pak, rubovi okvira onih nekoliko slika koje su bile na zidu.

Izgledalo je da je baš sve tako moralo biti, no vaša je majka, brinući se o teškoj svakidašnjici, s vremenom postajala sve više napeta, čak i onda kada to i nije morala biti. Kuhanje, peglanje, čišćenje, pranje i drugo – uglavnom je sve bilo na njenim leđima. No, povremeno i na vašim, kao najstarijem djetetu.

Izgledalo je kao da i nije bilo prostora da vam nešto više pruži osim skrbi za odjeću i hranu, makar je i to neki način iskazivanja majčinske ljubavi.

Kada vam se majka teško razboljela, više je provela u bolnici na liječenju nego kod kuće s vama. Iako tako nije moralo biti, ta teška situacija je dovela do dodatne udaljenosti između nje i vas. Kao da ste bile (posebno ona) nemoćne izraziti jedna drugoj nešto više od površinskog poštovanja i korektnosti. Kao da je nešto u vama bilo jače i od vas samih, ali za to niste znale.

Vi ste, tako, sve više preuzimali odgovornost u obitelji, a kada vam je majka nakon teške bolesti i umrla (u vašoj šesnaestoj godini), morali ste još brže odrasti, odnosno preuzeti ulogu i majke i sestre, a često i oca koji je nakon tog događaja postajao sve više potišten i odsutan, bez snage da se odupre apatiji koja ga je sve više obuzimala.

Vaše je srce sve te događaje negdje duboko pohranjivalo i postajalo nekako tvrđe, slično majčinom, ne imajući vremena proživjeti pregršt toga, a što je, dobrim dijelom, i ukralo vaše djetinjstvo.

Ukradene su vam bile čak i suze koje ni do dan danas niste stigli isplakati; one, iako duboko zakopane, još uvijek čekaju na vas.

Te godine su vam, vi to najbolje znate, prošle kao u kakvom snu iz kojeg ste htjeli pobjeći, ali niste mogli.

I makar je u tom vremenu stalo divnih trenutaka, posebno u suživotu sa mlađom braćom i sestrama, ipak su to bili samo trenutci koji vas nisu učinili i sretnom osobom.

Naime, crte na vašem licu odavale su nekoga tko je barem sedam ili osam godina stariji od onog koliko ste uistinu imali.

Zato je i razumljiva čežnja koja vam se pod kožom duboko u duši javljala – da napokon možete negdje slobodno disati bez teških utega koji su vas u stopu pratili, a niste niti htjeli, a niti zaslužili.

Tijekom narednih godina braća i sestre su nekako završili škole, a zatim se polako, jedan po jedan, zapošljavali u gradu te odlazili od kuće, svaki svojim putem. Otac vam je, s druge strane, još uvijek bolno ranjen preranom smrću svoje žene, ostajao sve više sam.

Tek što bi ga, otprilike jednom mjesečno, dolazio vidjeti neki prijatelj kako ne bi, eto, posve odustao od života. U međuvremenu je znao popiti koju više.

Vi ste se potom vrlo brzo zaljubili u čovjeka koji izgledom, istina, nije sličio na vašeg tatu, ali vas je skrušenim i povučenim ponašanjem nekako podsjećao na njega. Na tatu kojeg ste zaista voljeli i s kojim ste htjeli imati mnogo više razgovora, igre i smijeha.

Čovjek za kojeg ste se udali bio je drag i vrijedan, ali kako je vrijeme prolazilo, polako ste shvaćali da s njim ne možete uspostaviti otvoreniji i prisniji odnos za kojim ste duboko čeznuli. Tražili ste od njega više nego je on bio u stanju dati.

Jednostavno rečeno, u potrazi za svojim skloništem ili gnijezdom naišli ste, zapravo, na novu prepreku koja je postala vaša svakidašnjica. Vi ste, neispunjeni u sebi, postajali sve više ogorčeni znajući da ste bespomoćni nešto promijeniti. Pobjeći negdje daleko niste htjeli jer ste nekako znali da to nije rješenje.

Našli ste se, dakle, u poziciji da iznova naporno vučete konce obiteljskog života, a nikoga nije bilo u blizini komu biste mogli reći sve ono što ste u sebi proživljavali. Stoga je sasvim razumljivo da je vaša nakupljena gorčina morala izaći negdje na vidjelo.

Naime, svu svoju ljubav ste usmjerili prema svome sinu, jedinome djetetu koje ste sa svojim suprugom dobili.

Niste htjeli imati još djece jer su podsjećanja na tegoban život i preuzetu brigu za ukućane u skučenom prostoru bila još uvijek svježa i prejaka.

Htjeli ste biti majka koja će u miru uspjeti odgojiti jedno svoje dijete i na koje ćete biti ponosni. No, naviknuti na služenje, tako ste se, nesvjesno, postavili i prema svome sinu.

Ono što vi niste mogli imati, sada ste htjeli pružiti njemu, i to od njegovih malih nogu. Igrali ste se s njim, dugo razgovarali, kupovali mu igračke koje bi htio, stavljali na tanjur bolji komad…

Uz to, htjeli ste ga zaštititi od lošeg ili štetnog utjecaja druge djece pa ste vrlo rijetko izlazili s njim u park ili na obližnje igralište.

I obiteljski posjeti su bili rijetki, upravo zbog zaštite od svakojake djece. Tako se vaš sin polako navikao da se okolni svijet i događaji prilagođavaju njemu, a ponekad i okreću oko njega.

Za vrijeme rijetkih igara s drugom djecom gorko bi plakao kad bi neko drugo dijete prije njega uzelo neku igračku, a koju bi on baš tada htio. Dozivao bi vas plačućim glasom, avi ste svim takvim prigodama skakali u njegovu zaštitu ne pitajući što se zapravo dogodilo. Naravno, sve je to bilo u najboljoj namjeri kako biste zaštitili svog sina ili udovoljili njegovoj želji.

Kad je krenuo u školu, naviknuli ste ga da stojite nad njim sve vrijeme dok bi rješavao domaću zadaću pa se to znalo protegnuti i satima.

Kad bi mu netko od odraslih postavio neko pitanje, on bi prignuo glavu dolje čekajući da njegova mama nešto kaže, što biste redovito činili ne razmišljajući o vremenu koje je trebalo doći.

Tako je to išlo sve do njegove sedamnaeste godine kada je počeo povremeno, uz vaše dopuštenje, izlaziti petkom i subotom.

Onda je stigao i taj dan za koji biste danas htjeli da se nikada nije dogodio ili da se drukčije dogodio.

Te subote vam se prvi put u životu odlučno usprotivio, rekavši da ne će doći kući do ponoći, već kasnije, kao i ostali iz njegovog društva.

Sjetite se te večeri, bili ste toliko iznenađeni i šokirani njegovim stavom. On je to rekao gotovo zapovjednim tonom, što niste mogli ni sanjati da bi se moglo dogoditi. Bilo je kao da vam se cijeli svijet srušio.

Dali ste mu jaku pljusku i počeli strašno vikati na njega kao da je nekog ubio. Bio je to izljev iz vaše nutrine, prepun prošlosti i potisnutih osjećaja.

Niste mogli ni zamisliti da bi on to vama mogao učiniti. Da bi vas mogao iznevjeriti, biti bez dužnog poštovanja. On, u kojega ste sve uložili i kojemu ste sve podredili. On, koji je svima, bez srama, uvijek govorio da mu je njegova mama najdraža na svijetu. On, koji je jednom, ipak, morao protusloviti.

Vičući ste mu zabranili izlaske van sve dok ne shvati što vam je učinio. U tom je trenutku pokušao nešto reći, ali mu niste dopustili ni zucnuti. Usta su mu podrhtavala, kao i ruke koje su se borile da negdje ne udare svom snagom.

Iznenada, pred vašim očima, vaš sin je ispustio krik kakav nikada niste mogli čuti te se poput slomljene trske srušio na pod. Doživio je unutarnji slom.

Od toga dana je počeo mucati. Nekako je u vašem domu sve utihnulo. On se sve češće povlačio u svoju sobu gledajući ustrajno i neumorno u neku točku na zidu koji je još uvijek bio oslikan likovima iz njegovih omiljenih crtanih filmova.

Vaš sin je otputovao u svoj svijet u kojemu se, poslije toliko godina, nalazi i danas.

Vi ste mu tijekom sveg vremena kuhali i spremali nastojeći ga potaknuti na bilo kakav razgovor ili šetnju oko kuće, ali tek s povremenim uspjesima.

Istovremeno ste duboko u sebi nosili gorku patnju izmiješanu i s potisnutom grižnjom savjesti.

Vaš suprug je, ne mogavši podnositi cjelokupnu situaciju, sve manje bio kod kuće, a sve više tražio mjesta i one ljude s kojima bi mogao, uz neko piće, zaboravljati beznadnu i tešku svakidašnjicu.

A kad bi i bio malo vremena u svom vlastitom domu, zbog svoje nemoći ne bi ni povirio u sinovljevu sobu, već bi u dnevnom boravku zasjeo u fotelju i zurio u televizor ne pomaknuvši za to vrijeme niti jednu crtu na svom licu.

Bio je to opet život kakav niste htjeli. Život koji vas nije mazio i koji, kao takav, nije imao puno smisla.

No, ako biste danas trebali ili mogli nešto čuti, onda bi možda bilo dobro sjetiti se da mi, sami po sebi, ne možemo promijeniti svijet oko sebe, posebno ne ono što se već dogodilo.

S druge strane, možda bismo se mogli promijeniti unutar sebe. A to je svakome najteže. Jer, vidjeti sebe i svoju odgovornost u moru nevolja koje pristižu izvani, jednostavno nije niti malo laka stvar.

Zato je i razumljivo zašto neki ljudi nikada i ne odrastu bez obzira na svoje godine.

Oni se, zapravo, gotovo nikada nisu suočili sa svojim osobnim, manjim ili većim, stranputicama, strahovima, tjeskobama, slabostima ili grijesima.

Nagomilani utezi nikome, zbog nesnosne težine, ne dopuštaju zdrav hod i pogled. Kad je čovjek težak, pretežak, ne pomažu mu ni dobre namjere, a ni površna religioznost.

Još manje mu pomaže samosažaljenje u koje se, kao omiljeno sklonište, često nastani, a u kojem znaju sasvim nestati mnogi ljudi.

A mogli bi u tom skloništu učiniti i nešto mnogo hrabrije ma koji bio razlog dospjeća u tamnicu boli, očaja ili gorčine.

Mogao bi, dakle, zaviriti u svoje vlastito srce i tamo ugledati dovoljno oruđa, to jest riječi, postupaka i propusta kojima je gušio i gurao najdraže ljude pa ih na koncu i izgubio usprkos iskrenim i dobrim namjerama.

Zaviriti u svoje srce i priznati krupne grješke, umjesto žaljenja nad sudbinom i prebacivanja loptice na zlu sudbinu ili sve oko sebe – pokret je koji stoji i pred vama. Prihvaćanjem da ste veoma pogriješili, moglo bi se početi događati nešto novo, možda čak iscjeljujuće.

Vi ste, poput mnogih drugih, činili kako ste najbolje znali. Možda i niste mogli drukčije s obzirom na uvjete i utege koji su morili vašu dušu još od malena. No, vi ste svoje utege nesvjesno prenijeli na svog sina. To nije ni mogao biti normalan odgoj.

Vi ste ga, ugađajući mu i podilazeći mu godinama, zatvorili uz sebe gušeći mu nutrinu, tj. prostor iz kojega je trebao postupno izlaziti i razvijati se prirodnim putem.

Ovako, ostao je ostakljen i paraliziran za svakodnevni život.Vi ste mu otimali prostor za njegovu vlastitu odgovornost, prostor za davanje drugome, prostor za gledanje na drugoga, prostor za igru i suočivanje s vršnjacima.

I naravno, kada je došlo vrijeme prvog snažnijeg konflikta, u stanju u kojem ste bili, niste mogli niti razumjeti niti podnijeti da se objekt vaše ljubavi pobunio, a bio je tako dobar i poslušan.

Vi još niste shvatili da ove stvari trebate priznati i pokajati se za njih ma koliko vam to bilo teško i izazivalo bol. Trebate stati pred svog sina, gledati ga u oči, priznati mu svoje pogrješke i tražiti oprost, bez obzira koliko on daleko otišao u svom stanju. Bez obzira na sve. To je jedini ispravan, ali moguć put.

Dakako, ukoliko niste izmireni s Bogom i ukoliko u svom srcu nemate Njegov mir odozgor, teško da ćete to moći učiniti.

Čini se da jedino tako, prepuštajući se u Božje ruke i uzdajući se u Njegov živi Duh, možete prisebno prići i reći svome sinu:
“Oprosti mi, sine, za onaj dan.
Oprosti mi za sve. Nisam ti činila dobro u mnogo čemu. Zarobila sam te za se, a htjela sam da ti bude bolje nego je to meni bilo.“

Vjerujte, ako mu tako priđete, moglo bi se nešto bitno dogoditi. Mogao bi se odlomiti težak kamen s Vašeg srca, a možda i njegova.

Možda vam ne će moći ništa odgovoriti, ali će mu se barem oči zacakliti, a vi ćete znati da je primio riječ i prihvatio je kako je već u sebi mogao.

A možda se, među vama, dogodi i prvi pravi zagrljaj nakon toliko preskočenih i izgubljenih godina. Zagrljaj od kojega bi moglo započeti novo vrijeme među vama, makar ga preostalo jako malo.

A možda vam dobivena snaga i nada odozgor pomognu da se iznova približite i vašem suprugu. Možda on, negdje u svojoj dubini, upravo na Vas sve ovo vrijeme i čeka.

Možda se, zaista, u životu može sve okrenuti kada čovjek prihvati rukavicu izazova danu odozgor. Iz ljubavi. Ipak.

Dražen Radman

Categories: Aktualnosti | Leave a comment

“Tko ima uho, neka čuje što Duh poručuje!”

Propovijed, 12. 01. 2020

Svaki vjernik čuje što mu Duh govori! Druga je stvar hoće li poslušati i hoće li ući u pravu duhovnu borbu da se dogodi ono bolje, snažnije i dragocjenije U njegovom I kroz njegov kršćanski život.
Više u propovijedi…

Categories: Propovijedi | Leave a comment

PISMO MOMKU KOJI JE PREGAZIO DJEVOJČICU

Pismo momkuKada sam pisao ovo pismo (2011.), čovjek o kojem sam razmišljao, bio je živ. Od prije nekoliko dana, nakon tragičnih zbivanja u Splitu, više nije…

PISMO MOMKU KOJI JE PREGAZIO DJEVOJČICU

Već nekoliko godina boraviš u zatvoru gdje si, eto, dospio nakon što si pregazio onu djevojčicu ispred škole. Imala je svega osam godina.
Adrenalin koji bi te obuzeo svaki put kada bi sjeo na motor, uzeo bi te pod svoje oduzimajući ti moć razuma i dajući ti polet kojemu nije moglo ništa stati na put.

Ipak, toga jutra, nešto je stalo na tvoj put. Jednom je moralo nešto, tj. netko stati. Stalo je to nevino dijete koje je tog dana veselo trčkaralo na bezopasnu mjestu, nakon završene nastave.

I što kad se čovjeku dogodi ovakvo nešto? Kad sred bijela dana pregazi jedan dječji život i kada su, kao posljedica toga, još desetci života, iz obje rodbine, (gotovo) trajno narušeni?
Odakle će smoći snagu za nastavak življenja, a ne utapati se u moru suza i gorčine?

Razmišljam i o tebi sada. Sjediš tu u ćeliji s još uvijek svježom slikom djevojčicina izraza na licu što ga je imala samo trenutak prije nego si udario u nju. Živiš s tim prizorom iz dana u dan, a nosit ćeš ga, čini se, i kad izađeš na slobodu.

No, znam da zrak koji ćeš tada udisati neće biti lagan. Biti će ispunjen golemom težinom zbog krivnje koja će te poput komada stakla rezati po duši.

Čuo sam da si tih dana, kada se to dogodilo, htio da te nema. Da si poželio okončati svoj život. Na tvom mjestu, vjerojatno bih i ja tako mislio. Možda i danas pomišljaš na nešto slično.

Misliš, naravno, i što bi sa sobom kad ti uskoro istekne kazna. Bit ćeš još uvijek mlad čovjek, ali čovjek s ozbiljnom stigmom. I to s jednom od najtežih – onom da si ubojica nevina djeteta.

Hoće li te svi odbaciti od sebe ili te držati na dovoljnoj udaljenosti jer bi sve drukčije – bilo rizik i za njih same?
Uostalom, sprema li netko osvetu zbog ovog što si učinio?

Hoćeš li se tada okrenuti nekom lošem društvu koje će te objeručke prihvatiti i koje će te u neko dogledno vrijeme povući na pravo dno?

O čemu sada, za vrijeme odsluženja kazne, najviše razmišljaš? Što se u tvome srcu događa?

Kako se postavljaš prema svojoj obitelji? Kako se postavljaš ili kako si se postavio prema majci i ocu one djevojčice?
Jesi li priznao svoju krivnju? Ako jesi, jesi li to na konkretan način izrazio onima koji su to trebali čuti od tebe?

Jesi li tražio oprost od te obitelji? Jesi li tražio oprost i od svoje obitelji jer si i njima donio neizmjernu bol i žalost? Jer neki ljudi i na njih gledaju poprijeko kao na obitelj jednog bahatog ubojice.

Duboko vjerujem da se upravo u području oprosta nalazi tvoja mogućnost za izlazak iz tame unutarnjeg zatvora. Jer se u području traženja i davanja oprosta uvijek nalazi mogućnost za novo vrijeme življenja.

Upravo se zbog nedostatka tog oprosta i događaju dvostruke i višestruke tragedije u životima ljudi. O, kad bi mogao smoći snage i reći, gdje već trebaš, nešto poput ovog:

“Ljudi, učinio sam gadnu stvar. Bio sam naprasit, pun sebe, neiživljen. Bio sam luđak kojemu nitko nije mogao stati na put i koji je užasno zabrljao. Oprostite mi… ako ikako možete. Recite mi što god želite. Znam da zaslužujem svaku osudu.

Da mogu vratiti vrijeme, radije bih da sam ja, tamo ispred one škole, umro toga dana umjesto nje. Razumjet ću i prihvatiti svaku vašu reakciju. Nemam pravo išta očekivati od vas. Ako me ne želite više nikad vidjeti, trudit ću se biti daleko od onih mjesta gdje se vi krećete. No, ako vam ikada, ali zaista, ako vam ikada do kraja mog života bude nešto trebalo, rado bih vam pomogao… iako znam da je možda sada glupo što vam ovo govori čovjek koji vam je nanio neshvatljivu bol koja se ne može ničim nadoknaditi.”

Ovo je, uvjeren sam, ta mogućnost, taj uski put izlaska iz tvog vlastita tunela. Ali znam da to može i treba doći jedino iz tvog istinski dotaknuta i raskajana srca.

Ne znam da li si dosad, u cijeloj toj situaciji, razmišljao o Bogu i duhovnoj strani svog bića? Ako nisi zaozbiljno, nemoj to olako odbaciti kao naivnu priču za malu djecu jer bi mogao propasti mnogo dublje nego to možeš i misliti.

Jednom ćeš izaći van, no hoće li to biti i prava sloboda? Jer čovjek može biti slobodan, a biti zarobljen.

Oprašta li Bog onima koji mu svim srcem priđu i iskreno se pokaju, makar to bili najteži grijesi? Zašto je Isus rekao onom drugom razbojniku na križu: “Još danas ćeš sa mnom biti u raju!”?

Je li bio lud? Nije. Je li bio jeftino milosrdan? Nije. Isus mu je to rekao nakon što se ovaj iskreno i nepatvoreno pokajao za svoju grješnost iz koje su i proizišla razna razbojstva.

Isus je vidio da srce tog čovjeka plače zbog svojih grijeha i da se gorko kaje.
Vidio je još nešto. Nakon kajanja vidio je novo, drukčije srce. I da je taj čovjek mogao još neko vrijeme poživjeti, njegov život ne bi više bio razbojnički. Naprotiv.
Upravo to je, vjerujem, put i za tebe.

Svi smo mi, u nekim trenutcima, spletom okolnosti, spremni učiniti grozne stvari. Ili smo ih učinili na neki drukčiji, možda na nešto manje poguban način.

Ovo ti pišem jer bih htio da se izvučeš, najprije iz svog unutarnjeg blata … Da izađeš na slobodu. Uprkos preprekama s kojima ćeš se susretati. Vjerujem da dovoljno toga ovisi o tvojoj iskrenoj skrušenosti i poniznosti, o želji da budeš bolji čovjek nego si bio.

Jednoga bi dana, između ostalog, možda zaista mogao pomoći i nekim drugim, bilo mlađim ili starijim ljudima, da se spasu od svojih pogubnih vožnji po ulicama ovog života. Jer tvoj život može, još uvijek, imati vrijedan smisao.

A ona djevojčica… Ona je, vjerujem, sada na sigurnom. Na mjestu gdje je više nikada ne će nitko ničim udariti. Na mjestu gdje više nema boli i gdje vrijeme ne prestaje teći.

Dražen Radman, 2011.

Categories: Aktualnosti | Leave a comment

MOŽDA

82599593_810942699329150_7962298986537156608_oMOŽDA

Možda ćeš i danas
Vodu pit
Zrak udahnit, vanka odit

Možda ćeš i danas
Lako živit
Nešto radit, nešto sidit

Možda ćeš i večeras
Opet govorit
Nekog volit, nekog mrzit

I možda ćeš noćas kasno
Počet mislit
Novu ću stranicu okrenit

Jer znaš da ne znaš
Ništa o noći
I oće li te sutra možda bit

Jer ćutiš da prid Njega
Bez Njega
Stat ne mo’š drit
I, ne, to ne može niko
Sam po sebi

P.S. drit=prav

Dražen Radman, 11.01.2020.

Categories: Duhovni kutak | Leave a comment

“NEĆU u 2020. godini!”

Propovijed, 05. 01. 2020

Mnoge su želje na početku godine, kako za druge tako i za same sebe. Ipak, već nakon nekoliko tjedana od početka nove godine, najčešće posustajemo u svezi odluka koje smo donijeli.

Kao kršćani, želimo više istinskog mira i ljubavi koja dolazi od Boga, od onog Boga koji je sišao među nas da bi živio u nama i kroz nas. Stoga, kao vjernici shvaćamo da će nam nova godina biti bolja ukoliko budemo bliži Kristu, tj. ukoliko budemo slušali što nam On kaže kroz Sveto Pismo i u vrlo specifičnim životnim okolnostima.

Također, za dobro i autentično kršćansko življenje potrebno je redovito i odlučno kazati: “Neću…!” onim stvarima koje nas napadaju i koje bi htjele da nas odvuku od našeg najvećeg prioriteta – živog i ustrajnog odnosa prema Gospodinu Isusu Kristu.
Više u propovijedi…

Categories: Propovijedi | Leave a comment

“Zahvalnost-jedna od kraljica Božjih vrlina!”

Propovijed, 28. 12. 2019

Za što smo, kao vjernici, zahvalni? Seže li naša zahvalnost dalje od prolaznih stvari? Jesmo li samo zahvalni za ono što nam Gospodin daje? Možemo li biti zahvalni i za ono što nam ne daje, a molimo ga?

Prilazimo li Bogu češće sa molbama ili sa zahvalama? Je li današnje nezadovoljstvo velikog broja kršćana povezano s nedostatkom iskrene zahvalnosti koja proizlazi iz dubokog shvaćanja kolikko je On divan zapravo?
Više u propovijedi…

Categories: Propovijedi | Leave a comment

“Što znači: ‘Mir ljudima koje ljubi?”

Propovijed, 22. 12. 2019

Ne postoji čovjek kojemu, u samoj srži, nije stalo do mira. Ali, o kojem se tu miru radi? Kako do njega doći? Odakle mir dolazi? Naime, čak i osvetoljubiv čovjek misli da će biti miran tek kad se osveti. Hoće li? Nezaposlen čovjek misli da će biti miran kad dobije posao. Hoće li? A što ako bude imao šefa koji ga tlači? Neoženjen čovjek misli da će biti napokon miran kad se oženi. Hoće li? Što ako će se tek tada, u ‘sudaru’ s drugim ‘svijetom’, nemir tek razmahati?

Dakle, taj mir kojeg trebamo bi trebao biti jači od naših ostvarenja ili pak neostvarenja.
Više u propovijedi…

Categories: Propovijedi | Leave a comment