Svatko je odgovoran za svoj život, ali nam svima treba više razumijevanja i suosjećanja prema sudbinama bližnjih. Jedino iz te pozicije možemo biti u stanju nekome pomoći, reći mu da je ipak on(a) učinio nešto (jako) pogrešno i da postoji put izlaza. Barem nešto, uz Božju pomoć, popraviti da u ovom danas i u onom sutra teška situacija izađe na neko dobro. Ili barem da ne bude (još) gore.
Hvala svima koji će imati strpljenja doći do kraja ovog teksta. Vjerujem da će svatko imati svoju asocijaciju na nekoga, možda i na sebe, i imati jedan komadić više u razumijevanju uzročno-posljedičnih veza u našim životima.
PISMO JEDNOJ MAJCI KOJA JE…
“Znam, u dubini vašoj,
ne, srce nije hladno…”
Vaš život nije bio niti malo lagan. Naprotiv, vi ste još kao mlada djevojka, odnosno kao najstarije dijete, morali brinuti o svojim mlađim sestrama i bratu.
Otac vam je po cijeli dan radio kako bi vas prehranio, tek bi navečer uspio nešto pojesti i poželjeti vam svima laku noć. On bi rijetko, gotovo nikad, zastao sa svakim od vas napose i pitao vas štogod, osim: “Jeste li nešto pojeli?“ Ili: “Kako je bilo u školi?“ Umor bi ga navečer brzo svladao pa bi često i ranije od vas usnuo tvrdim snom.
Majka vam je bila brižna žena kojoj su njena djeca bila najvažnija i koja se trudila da vam ništa ne nedostaje. Jedino što je previše držala do stvari, odnosno da sve u svakom trenutku bude čisto, pa čak i gornja ploha na hladnjaku ili, pak, rubovi okvira onih nekoliko slika koje su bile na zidu.
Izgledalo je da je baš sve tako moralo biti, no vaša je majka, brinući se o teškoj svakidašnjici, s vremenom postajala sve više napeta, čak i onda kada to i nije morala biti. Kuhanje, peglanje, čišćenje, pranje i drugo – uglavnom je sve bilo na njenim leđima. No, povremeno i na vašim, kao najstarijem djetetu.
Izgledalo je kao da i nije bilo prostora da vam nešto više pruži osim skrbi za odjeću i hranu, makar je i to neki način iskazivanja majčinske ljubavi.
Kada vam se majka teško razboljela, više je provela u bolnici na liječenju nego kod kuće s vama. Iako tako nije moralo biti, ta teška situacija je dovela do dodatne udaljenosti između nje i vas. Kao da ste bile (posebno ona) nemoćne izraziti jedna drugoj nešto više od površinskog poštovanja i korektnosti. Kao da je nešto u vama bilo jače i od vas samih, ali za to niste znale.
Vi ste, tako, sve više preuzimali odgovornost u obitelji, a kada vam je majka nakon teške bolesti i umrla (u vašoj šesnaestoj godini), morali ste još brže odrasti, odnosno preuzeti ulogu i majke i sestre, a često i oca koji je nakon tog događaja postajao sve više potišten i odsutan, bez snage da se odupre apatiji koja ga je sve više obuzimala.
Vaše je srce sve te događaje negdje duboko pohranjivalo i postajalo nekako tvrđe, slično majčinom, ne imajući vremena proživjeti pregršt toga, a što je, dobrim dijelom, i ukralo vaše djetinjstvo.
Ukradene su vam bile čak i suze koje ni do dan danas niste stigli isplakati; one, iako duboko zakopane, još uvijek čekaju na vas.
Te godine su vam, vi to najbolje znate, prošle kao u kakvom snu iz kojeg ste htjeli pobjeći, ali niste mogli.
I makar je u tom vremenu stalo divnih trenutaka, posebno u suživotu sa mlađom braćom i sestrama, ipak su to bili samo trenutci koji vas nisu učinili i sretnom osobom.
Naime, crte na vašem licu odavale su nekoga tko je barem sedam ili osam godina stariji od onog koliko ste uistinu imali.
Zato je i razumljiva čežnja koja vam se pod kožom duboko u duši javljala – da napokon možete negdje slobodno disati bez teških utega koji su vas u stopu pratili, a niste niti htjeli, a niti zaslužili.
Tijekom narednih godina braća i sestre su nekako završili škole, a zatim se polako, jedan po jedan, zapošljavali u gradu te odlazili od kuće, svaki svojim putem. Otac vam je, s druge strane, još uvijek bolno ranjen preranom smrću svoje žene, ostajao sve više sam.
Tek što bi ga, otprilike jednom mjesečno, dolazio vidjeti neki prijatelj kako ne bi, eto, posve odustao od života. U međuvremenu je znao popiti koju više.
Vi ste se potom vrlo brzo zaljubili u čovjeka koji izgledom, istina, nije sličio na vašeg tatu, ali vas je skrušenim i povučenim ponašanjem nekako podsjećao na njega. Na tatu kojeg ste zaista voljeli i s kojim ste htjeli imati mnogo više razgovora, igre i smijeha.
Čovjek za kojeg ste se udali bio je drag i vrijedan, ali kako je vrijeme prolazilo, polako ste shvaćali da s njim ne možete uspostaviti otvoreniji i prisniji odnos za kojim ste duboko čeznuli. Tražili ste od njega više nego je on bio u stanju dati.
Jednostavno rečeno, u potrazi za svojim skloništem ili gnijezdom naišli ste, zapravo, na novu prepreku koja je postala vaša svakidašnjica. Vi ste, neispunjeni u sebi, postajali sve više ogorčeni znajući da ste bespomoćni nešto promijeniti. Pobjeći negdje daleko niste htjeli jer ste nekako znali da to nije rješenje.
Našli ste se, dakle, u poziciji da iznova naporno vučete konce obiteljskog života, a nikoga nije bilo u blizini komu biste mogli reći sve ono što ste u sebi proživljavali. Stoga je sasvim razumljivo da je vaša nakupljena gorčina morala izaći negdje na vidjelo.
Naime, svu svoju ljubav ste usmjerili prema svome sinu, jedinome djetetu koje ste sa svojim suprugom dobili.
Niste htjeli imati još djece jer su podsjećanja na tegoban život i preuzetu brigu za ukućane u skučenom prostoru bila još uvijek svježa i prejaka.
Htjeli ste biti majka koja će u miru uspjeti odgojiti jedno svoje dijete i na koje ćete biti ponosni. No, naviknuti na služenje, tako ste se, nesvjesno, postavili i prema svome sinu.
Ono što vi niste mogli imati, sada ste htjeli pružiti njemu, i to od njegovih malih nogu. Igrali ste se s njim, dugo razgovarali, kupovali mu igračke koje bi htio, stavljali na tanjur bolji komad…
Uz to, htjeli ste ga zaštititi od lošeg ili štetnog utjecaja druge djece pa ste vrlo rijetko izlazili s njim u park ili na obližnje igralište.
I obiteljski posjeti su bili rijetki, upravo zbog zaštite od svakojake djece. Tako se vaš sin polako navikao da se okolni svijet i događaji prilagođavaju njemu, a ponekad i okreću oko njega.
Za vrijeme rijetkih igara s drugom djecom gorko bi plakao kad bi neko drugo dijete prije njega uzelo neku igračku, a koju bi on baš tada htio. Dozivao bi vas plačućim glasom, avi ste svim takvim prigodama skakali u njegovu zaštitu ne pitajući što se zapravo dogodilo. Naravno, sve je to bilo u najboljoj namjeri kako biste zaštitili svog sina ili udovoljili njegovoj želji.
Kad je krenuo u školu, naviknuli ste ga da stojite nad njim sve vrijeme dok bi rješavao domaću zadaću pa se to znalo protegnuti i satima.
Kad bi mu netko od odraslih postavio neko pitanje, on bi prignuo glavu dolje čekajući da njegova mama nešto kaže, što biste redovito činili ne razmišljajući o vremenu koje je trebalo doći.
Tako je to išlo sve do njegove sedamnaeste godine kada je počeo povremeno, uz vaše dopuštenje, izlaziti petkom i subotom.
Onda je stigao i taj dan za koji biste danas htjeli da se nikada nije dogodio ili da se drukčije dogodio.
Te subote vam se prvi put u životu odlučno usprotivio, rekavši da ne će doći kući do ponoći, već kasnije, kao i ostali iz njegovog društva.
Sjetite se te večeri, bili ste toliko iznenađeni i šokirani njegovim stavom. On je to rekao gotovo zapovjednim tonom, što niste mogli ni sanjati da bi se moglo dogoditi. Bilo je kao da vam se cijeli svijet srušio.
Dali ste mu jaku pljusku i počeli strašno vikati na njega kao da je nekog ubio. Bio je to izljev iz vaše nutrine, prepun prošlosti i potisnutih osjećaja.
Niste mogli ni zamisliti da bi on to vama mogao učiniti. Da bi vas mogao iznevjeriti, biti bez dužnog poštovanja. On, u kojega ste sve uložili i kojemu ste sve podredili. On, koji je svima, bez srama, uvijek govorio da mu je njegova mama najdraža na svijetu. On, koji je jednom, ipak, morao protusloviti.
Vičući ste mu zabranili izlaske van sve dok ne shvati što vam je učinio. U tom je trenutku pokušao nešto reći, ali mu niste dopustili ni zucnuti. Usta su mu podrhtavala, kao i ruke koje su se borile da negdje ne udare svom snagom.
Iznenada, pred vašim očima, vaš sin je ispustio krik kakav nikada niste mogli čuti te se poput slomljene trske srušio na pod. Doživio je unutarnji slom.
Od toga dana je počeo mucati. Nekako je u vašem domu sve utihnulo. On se sve češće povlačio u svoju sobu gledajući ustrajno i neumorno u neku točku na zidu koji je još uvijek bio oslikan likovima iz njegovih omiljenih crtanih filmova.
Vaš sin je otputovao u svoj svijet u kojemu se, poslije toliko godina, nalazi i danas.
Vi ste mu tijekom sveg vremena kuhali i spremali nastojeći ga potaknuti na bilo kakav razgovor ili šetnju oko kuće, ali tek s povremenim uspjesima.
Istovremeno ste duboko u sebi nosili gorku patnju izmiješanu i s potisnutom grižnjom savjesti.
Vaš suprug je, ne mogavši podnositi cjelokupnu situaciju, sve manje bio kod kuće, a sve više tražio mjesta i one ljude s kojima bi mogao, uz neko piće, zaboravljati beznadnu i tešku svakidašnjicu.
A kad bi i bio malo vremena u svom vlastitom domu, zbog svoje nemoći ne bi ni povirio u sinovljevu sobu, već bi u dnevnom boravku zasjeo u fotelju i zurio u televizor ne pomaknuvši za to vrijeme niti jednu crtu na svom licu.
Bio je to opet život kakav niste htjeli. Život koji vas nije mazio i koji, kao takav, nije imao puno smisla.
No, ako biste danas trebali ili mogli nešto čuti, onda bi možda bilo dobro sjetiti se da mi, sami po sebi, ne možemo promijeniti svijet oko sebe, posebno ne ono što se već dogodilo.
S druge strane, možda bismo se mogli promijeniti unutar sebe. A to je svakome najteže. Jer, vidjeti sebe i svoju odgovornost u moru nevolja koje pristižu izvani, jednostavno nije niti malo laka stvar.
Zato je i razumljivo zašto neki ljudi nikada i ne odrastu bez obzira na svoje godine.
Oni se, zapravo, gotovo nikada nisu suočili sa svojim osobnim, manjim ili većim, stranputicama, strahovima, tjeskobama, slabostima ili grijesima.
Nagomilani utezi nikome, zbog nesnosne težine, ne dopuštaju zdrav hod i pogled. Kad je čovjek težak, pretežak, ne pomažu mu ni dobre namjere, a ni površna religioznost.
Još manje mu pomaže samosažaljenje u koje se, kao omiljeno sklonište, često nastani, a u kojem znaju sasvim nestati mnogi ljudi.
A mogli bi u tom skloništu učiniti i nešto mnogo hrabrije ma koji bio razlog dospjeća u tamnicu boli, očaja ili gorčine.
Mogao bi, dakle, zaviriti u svoje vlastito srce i tamo ugledati dovoljno oruđa, to jest riječi, postupaka i propusta kojima je gušio i gurao najdraže ljude pa ih na koncu i izgubio usprkos iskrenim i dobrim namjerama.
Zaviriti u svoje srce i priznati krupne grješke, umjesto žaljenja nad sudbinom i prebacivanja loptice na zlu sudbinu ili sve oko sebe – pokret je koji stoji i pred vama. Prihvaćanjem da ste veoma pogriješili, moglo bi se početi događati nešto novo, možda čak iscjeljujuće.
Vi ste, poput mnogih drugih, činili kako ste najbolje znali. Možda i niste mogli drukčije s obzirom na uvjete i utege koji su morili vašu dušu još od malena. No, vi ste svoje utege nesvjesno prenijeli na svog sina. To nije ni mogao biti normalan odgoj.
Vi ste ga, ugađajući mu i podilazeći mu godinama, zatvorili uz sebe gušeći mu nutrinu, tj. prostor iz kojega je trebao postupno izlaziti i razvijati se prirodnim putem.
Ovako, ostao je ostakljen i paraliziran za svakodnevni život.Vi ste mu otimali prostor za njegovu vlastitu odgovornost, prostor za davanje drugome, prostor za gledanje na drugoga, prostor za igru i suočivanje s vršnjacima.
I naravno, kada je došlo vrijeme prvog snažnijeg konflikta, u stanju u kojem ste bili, niste mogli niti razumjeti niti podnijeti da se objekt vaše ljubavi pobunio, a bio je tako dobar i poslušan.
Vi još niste shvatili da ove stvari trebate priznati i pokajati se za njih ma koliko vam to bilo teško i izazivalo bol. Trebate stati pred svog sina, gledati ga u oči, priznati mu svoje pogrješke i tražiti oprost, bez obzira koliko on daleko otišao u svom stanju. Bez obzira na sve. To je jedini ispravan, ali moguć put.
Dakako, ukoliko niste izmireni s Bogom i ukoliko u svom srcu nemate Njegov mir odozgor, teško da ćete to moći učiniti.
Čini se da jedino tako, prepuštajući se u Božje ruke i uzdajući se u Njegov živi Duh, možete prisebno prići i reći svome sinu:
“Oprosti mi, sine, za onaj dan.
Oprosti mi za sve. Nisam ti činila dobro u mnogo čemu. Zarobila sam te za se, a htjela sam da ti bude bolje nego je to meni bilo.“
Vjerujte, ako mu tako priđete, moglo bi se nešto bitno dogoditi. Mogao bi se odlomiti težak kamen s Vašeg srca, a možda i njegova.
Možda vam ne će moći ništa odgovoriti, ali će mu se barem oči zacakliti, a vi ćete znati da je primio riječ i prihvatio je kako je već u sebi mogao.
A možda se, među vama, dogodi i prvi pravi zagrljaj nakon toliko preskočenih i izgubljenih godina. Zagrljaj od kojega bi moglo započeti novo vrijeme među vama, makar ga preostalo jako malo.
A možda vam dobivena snaga i nada odozgor pomognu da se iznova približite i vašem suprugu. Možda on, negdje u svojoj dubini, upravo na Vas sve ovo vrijeme i čeka.
Možda se, zaista, u životu može sve okrenuti kada čovjek prihvati rukavicu izazova danu odozgor. Iz ljubavi. Ipak.
Dražen Radman
