DAVID BOWIE – GDJE JE OTIŠAO?
‘Izgubljen u svom krugu, evo me, bljeskam bez boja…”
(David Bowie, Station to station, 1976.)
”Pokupivši svu slavu ovoga svijeta, ponio ju je na onaj, pjevajući nam: Baci pogled gore, ja sam u raju…”, napisao je jedan novinar u svojoj oproštajnoj noti velikanu svjetske glazbene scene Davidu Bowieu, čija se ovozemaljska nit prekinula prije nekoliko dana.
Istim povodom, jedan poznati slikar u nekoliko je stihova izrazio svoj doživljaj: Zvijezde ne mogu umrijeti/ one se samo tiho rasprsnu/ u milijune novih sunaca/ u teškom muku svjetlosti/ naprosto promijene oblik…
Svatko, dakle, na svoj način sastavlja epitaf umjetničkom geniju kakav je Bowie bio. Uglavnom, većina njemu posvećenih redaka završava onim poznatim pozdravom R.I.P. (Rest In Peace – počivaj u miru). Tako čine ateisti, teisti, agnostici itd.
Razmišljam ovih dana baš o toj učestaloj i, ni u kom slučaju, sporednoj pojavi. O tome kako svi ljudi, ovako ili onako nađu načina, a napose u ‘smrtnim’ prigodama, da izraze nadu, vjeru, želju ili barem slutnju da tjelesna smrt nije kraj, da duša ne umire…
Neki nisu ni svjesni da su iskazali čak i uvjerenje kako njihov idol ili draga osoba, ne umire. Ta pojava, držim, ne može nipošto biti slučajna. Jer, doista, ako je smrću sve gotovo, odakle onda ta snažna čežnja da ćemo se opet sresti ‘tamo negdje među zvijezdama’? Odakle to uvjerenje da mora postojati ‘nešto poslije’? Čemu taj”R.I.P.”?
”Počivaj u miru”? Tko da počiva u miru? Tijelo? Ne, naravno, jer će se to tijelo doskora sasvim raspasti. A duša? E, da, to je ono što kopka. Kad kažemo: ”Počivaj u miru”, onda valjda mislimo na nečiju dušu. Htjeli bismo da je na dobrom i sigurnom mjestu. Jer ‘počivanje u miru’ se svakako ne odnosi na počivanje u – ništavilu. Uglavnom, preminula osoba se u trenutku smrti našla na mjestu na kojem se i trebala naći. Bilo u raju ili u paklu. To se više ne mijenja.
Osobno, ne vjerujem u poetično (ili patetično) ‘pretvaranje’ u ‘sjajne zvjezdice’, u beskrajna reinkarniranja i sl. Ne vjerujem ni u čistilište. Čistilište je ovdje. A ono je povezano s kajanjem za ovog trajanja. Sjetimo se, ”Još danas ćeš sa mnom biti u raju…”, rekao je Isus onom razbojniku koji je iskreno priznao svoje grijehe. Vjerujem da Bog za ovog života kuca na vrata svačijeg srca, sve kako bismo ga na vrijeme pustili unutra i napravili ispravan izbor prije nego nam smrt (nenadano) pokuca na vrata.
Bog je, dakako, kao i svakom drugom, i Davidu Bowieu kucao na vrata njegovog srca koje je, očito, bilo u potrazi za smislom. U pjesmi ”Station to Station” (1976.), makar imala niz kabalističkih elemenata, u jednom dijelu kaže: Moram nastaviti tražiti i tražiti/ Oh, u što ću vjerovati i tko će me povezati s ljubavi/ Pitam se tko i pitam se kad…
Ta pjesma nastala je u okolnostima kada je 29-godišnji Bowie već duboko zaronio u ponor kokaina i kad je slutio da ga na jednoj postaji može spasiti jedino ljubav odozgor. Jer čovjekovu dušu ne može spasiti i ispuniti drugi čovjek, koji je odozdol. Vjerujem da je u svom ponoru, zapravo, tražio živoga Boga. Na Boga koji je i zbog njega dao svoj život na ključnoj postaji koja se zove – križ. ”Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina da ne propadne nijedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni.” (Ivan 3:16)
No, prema svemu sudeći, iako izvučen iz ovisničkog bezdana, David nije kasnije izabrao ići Božjim putem. Naime, umjetnički genij koji mu je darovan od nebeskog Umjetnika, zamišljen je da ponajprije druge približi ljepoti Božjoj, Bogu samome, a ne k sebi. Da slava ne pripadne čovjeku. Ili čak Neprijatelju ljudske duše.
Pjesma ”Blackstar” s istoimenog posljednjeg Bowievog albuma, kao i videospot, u najmanju ruku koketiraju s okultnim (vidi: http://vigilantcitizen.com/forums/Thread-David-Bowie-Blackstar–2665). I sam autor spota Johan Renck priznaje da je veliki simpatizer Alistera Crowleya (http://noisey.vice.com/blog/david-bowie-blackstar-video-johan-renck-director-interview), a ni David nije bio imun na njegove ideje. Zato niz njegovih pjesama vrvi okultnim pojmovima i slikama.
http://vigilantcitizen.com/musicbusiness/occult-universe-david-bowie-meaning-blackstar/.
Za neke to nije bitno, jer su ritam, slador zvuka i avangardne ideje jako zamamni plodovi za branje. To je bio slučaj i sa mnom. Ali, ako shvaćamo da postoji duhovni svijet, onda nam se nije za poigravati s njim. Jer navuče čovjek, i ne htijući, zle stvari na sebe, koje kasnije imaju ozbiljan utjecaj na njegov cijeli (duhovni) život.
Izbor da posljednjoj pjesmi i videospotu dade ime ”Lazarus”, svakako upućuje da je David razmišljao o biblijskom događaju kada je Isus uskrsnuo Lazara iz mrtvih. Je li to Bowie, usprkos svemu, pokušao izraziti tračak nade i kriknuti za onom ljubavlju koja podiže čovjeka iz mrtvih, premda kroz prilično konfuzan tekst i mračan spot, nisam siguran. Moguće. Volio bih da je tako. Što je tu je. Priča je sad gotova.
Sada se nadam da se David doista obratio Bogu, makar u posljednji čas i tako spasio dušu svoju. Jer je ‘ta stvar’ s duhom i dušom važnija od bilo čega drugog. Ne samo u njegovom životu, nego u svačijem.
Volio bih, naposlijetku, da Bowie nije izgubljen, nego da uživa u miru Kristovom, da se raduje kao nikad dosad i da sluša glazbu kakvu ‘uho nije čulo’ za ovozemnog trajanja. Da pjeva i daje slavu svome Stvoritelju, tamo gore, u neopisivim prostranstvima Svemogućeg. Jedna od tih pjesama mogla bi se npr. zvati ”Space Eternity”. Bio bi to hit, doslovno, za sva vremena. Vječni sjaj i sve boje, umjesto kratkog bljeska i trajnog crnila.
Jer ne umire onaj kojeg je Bog danas ili jučer oživio.
Dražen Radman, 15. siječnja 2016.
“Pritisak cijedi iz nas – sok zemaljski ili sok nebeski!”
Propovijed, 10. 01. 2016.
2016: VUČJA I MIŠJA ĆUD PONOVO ILI NEŠTO BOLJE?
”Kloneš li u dan bijede, bijedna je tvoja snaga.” (Izreke 24:10)
Jedna od naših najvećih zabluda je ta da mislimo kako će nam promijenjene vanjske okolnosti donijeti i – bolji život. Naime, kad dobijemo ili promjenimo posao, kad isplatimo kredit, kad dobijemo na lotu, kad se promjeni žena (ili muž), kad se promjene političari, kad promjenimo mjesto ili državu stanovanja – e, tada ćemo imati i bolji život!
Okolnosti (raz)otkrivaju ljude
Ne, bolji život i življenje nam se neće dogoditi zbog svega navedenog, koliko god nam se činilo da hoće. Možda tek nakratko i tek površinski. Neće, iz jednostavnog razloga što bolji život nije posljedica promijenjenih okolnosti izvana, nego je posljedica promijenjenih okolnosti iznutra, u nama samima.
Znam, okolnosti utječu na ljude. To je, dakako, istina, ali samo djelomična. No, možda bi bilo preciznije reći da okolnosti – (raz)otkrivaju ljude. Jer tko kaže da povoljne vanjske okolnosti čine čovjeka boljim? Nekad ga čine boljim, a nekad gorim. I tko kaže da nepovoljne vanjske okolnosti čine čovjeka gorim? Nekad ga čine gorim, a nekad boljim. Znamo to po drugima oko nas, a ponekad i po sebi samima. To, zapravo, ovisi o onome što u svojoj dubini nosimo kao ‘najjaču kartu koju stavljamo na stol kad sve grmi ili kad sve cvjeta’.
Stoga, ako netko ‘bolje živi’, to ne znači da je i – bolji čovjek. A bez boljeg čovjeka, logično, nema ni govora o istinski boljem životu! To znači da čovjek uvijek, bez obzira na vanjske okolnosti, može biti bolji čovjek. E, ali mi, tj. većina, mislimo kako ćemo biti bolji ljudi tek onda kad (sve) oko nas – bude bolje. Do tada – piši propalo. Krivo. Kriv mentalni i duhovni sklop.
”Na muci (po)stajemo vuci”
Ima ona narodna poslovica: ”Na muci se poznaju vuci.” Točno. No, kako stvari u našem narodu stoje, moglo bi se i ovako reći: ”Na muci (p)ostajemo vuci.” Nažalost, to je itekako točno. U tom slučaju, redovito činimo ono što je lakše – krivimo muku koja dolazi izvani, a ne vuka koji je u nama. Koji se šulja, prikrada, sprema zarežati i skočiti na svaku neželjenu muku. Kako god se ona zvala. Zato, je li, ‘režimo i skačemo’ na nekoga ili nešto, makar bio rođeni brat, vlastita žena, mrska bolest ili kakva grozna nepravda. Lakše je, tako, režati, nego ostati u miru i s mirom reagirati na ‘muku’. Jer ‘muka’ možda nije slučajna. Možda nešto znači, poručuje… Možda je, ponekad, i zaslužujemo. Upravo takvu kakva jest. ‘Muka’, eto, samo istiskuje na površinu istinu o nama samima. O tome kako imamo veći problem s našom vučjom ćudi, nego s ‘mukom’. S napomenom da i ‘ružičaste’ okolnosti na površinu znaju izbaciti vuka u nama. Jer ponos i ego su nezaježljivi. Kako danju tako i noću.
Povlačenje u mišju rupu
Prema tome, mnogo je važnije da nam se u 2016. promjeni ćud, nego dlaka. I osobno i kolektivno. Da više ne grizemo i glođemo jedni druge, a i same sebe. Kad god nas netko (nešto) okrzne, takne ili pogodi ‘ravno u sridu’.
Ali, na muci, nemamo mi samo vučju ćud. Imamo mi i mišju ćud. To je ono kad se, zbog osjećaja nemoći, straha ili kukavičluka, povlačimo u neke svoje rupe, jer nas muke nadilaze. Pa u tim rupama šapućemo, kukamo, samosažaljevamo se, kopnimo, pa čak i nestajemo. Kao ljudi, dakako.
Pogled s ‘horizontale’ na ‘vertikalu’
U 2016. godini će biti mnoštvo muka i događaja koji će nas nadilaziti. Biti ćemo u prilici iznova suočiti se s istinom o tome koliko smo maleni kao ljudi. Vučja i mišja ćud će nas, makar to i ne bismo htjeli, opet nadjačavati – i poražavati. U vlastitom domu i van njega. A to tako ne mora biti. Možemo, napokon, pogled s ‘horizontale’ usmjeriti na ‘vertikalu’. Barem istražiti ima li Bog kakve veze s boljim čovjekom i boljim životom. Makar bili okruženi i tzv. (ne)mogućim okolnostima. Stoga, nipošto ne treba podcijeniti unutarnji glas koji ne pristaje pjevati ”Du – du – du – du – nema nam pomoći…”.
Na koncu, držim da nam ni optimizam, ni ateizam, ni humanizam, a ni površna religioznost neće biti od pomoći kad navali muka izvani, a vukovi i miševi iznutra. Uvjeren sam, s čime se mnogi neće složiti, da nam samo živa vjera u Krista može promjeniti i vučju i mišju ćud. U Krista koji prožima srce i donosi mir. Koji daje snagu i smisao – i kad valovi buče i kad olovne kiše padaju. Jer, sjetimo se, nije zamišljeno da budemo ni vukovi ni miševi. Zamišljeno je da budemo ljudi čija se ćud oblikuje na sliku Božju.
Na takav način, od srca svim čitateljima želim blagoslovljenu 2016. godinu!
”Neka te Gospodin licem svojim obasja, milostiv ti bude!
Neka pogled svoj svrati na te i mir ti donese!” (Brojevi 6:25-26)
Dražen Radman, 9. siječnja 2016.
“Nije glavno pitanje: Što ja želim od Boga?, nego: Što Bog želi od mene?” (Izaija 61:1-4, 58:9-12)
Propovijed, 03. 01. 2016.
”MAJKO, NE ŽELIM DA DOĐEŠ KUĆI…”
”…jer će vam se mjeriti mjerom kojom mjerite.” (Luka 6:38)
Na Božić me nazvala jedna starija žena koju duže vremena nisam čuo. Nakon izmijenjenih prigodnih riječi povodom obilježavanja Kristovog silaska na Zemlju među nas, ispričala mi je kako je unatrag nekoliko mjeseci bila u bolnici te kako joj je zdravstveno stanje bilo vrlo ozbiljno, čak i kritično. Uspjela je preživjeti i sada, evo, iako prilično krhka i slaba, nastavlja hrabro dalje…
Ono što sam, zapravo, htio prenijeti jest nešto što me je, moram priznati, zaprepastilo, a ova žena mi je prepričala kao živi svjedok dotičnog događaja iz bolničke sobe. Naime, jednog je dana u posjetu drugoj starici, koja je teško dišući ležala na susjednom krevetu, došao njezin sin. Zdravstveno stanje njegove majke bilo je, također, na rubu života i smrti.
Prignuvši se nad krevet, ovaj je čovjek zazvao svoju majku: ”Majko, čuješ li me?” Ali, ni nakon ponovljenog zazivanja nije dobio odgovor niti potvrdnim kimanjem glave. Vidjevši da ona niti oči ne otvara, primakao joj se bliže i rekao: ”Majko, slušaj me dobro… Ne želim da dođeš kući…”. Zatim se polako uspravio te okrenuo da će napustiti prostoriju, ali je pritom susreo pogled druge starice, za koju je, očito, mislio da niti išta vidi niti išta čuje. Bio je zatečen i zbunjen, možda negdje u dubini i posramljen, jer je ipak netko čuo riječi koje je izustio prema svojoj majci.
Bog zna s kakvim je mislima izišao iz te bolničke sobe ostavivši majku s riječima koje su joj, očito, trebale zadati posljednji udarac. Ne znam je li doista upravo to bio posljednji udarac, ali je baš te noći njegova majka preminula, kako mi je prepričala ova druga starica koja je uspjela preživjeti.
Razmišljao sam poslije o tome bi li mogao postojati kakav kontekst zbog kojeg bi se mogle barem donekle razumjeti riječi koje je taj čovjek uputio, tj. zadao vlastitoj majci. Možda je ona bila loša majka koja jednostavno nije voljela svoga sina… Možda je cijeli život favorizirala drugog sina… možda je u nasljedstvo ostavila mnogo više nekom drugom nego njemu… Možda mu je svojedobno, prilikom neke svađe, rekla kako je bio neželjeno dijete… O svemu sam tome nagađao. Svejedno, ipak nisam mogao doći do nekog suvislog odgovora na pitanje: ”Zašto, sine, klinom na majku svoju?” Da, riječi su nerijetko poput klina, noža, čekića, metka… Udaraju, prodiru, zarivaju se, sijeku, ubijaju, pokapaju…
Možda se, s razlogom, sablažnjavamo nad riječima koje je ovaj čovjek uputio svojoj majci. No, nažalost, zar sličnih riječi nema svakodnevno posvuda oko nas? Zar ih nema ponekad i u nama samima, samo u nekoj drugoj varijanti? Možda ne prema svojoj majci, ali možda prema bratu, susjedu, kolegi…? Kad nekoga omalovažavamo, kad mu se rugamo, kad preziremo neki njegov potez i sl., zar u svojoj srži to ne odiše ovom porukom: ”Bolje bi bilo kad te ne bi bilo!”?
”Ne želim da dođeš kući…”, rekao je sin svojoj majci. Na kraju, mogu samo reći da ako se sin iskreno ne pokaje za to i za tko zna što sve ne, jednoga bi dana od vječnoga Suca mogao čuti riječ: ”Ne možeš doći kući! Idi na ono mjesto gdje je ekipa, tebi slična! To si sam izabrao. Jer strpljivo sam te zvao k sebi, ali mi nisi htio dati ruku… Htio sam ti oprostiti, ali oprost nikada nisi tražio iskrena srca…”
Dražen Radman, 29. prosinca 2015.
Božić 2015
• Poruka od posade Apolla 8
• ”O, DOĐITE VJERNI” (INSTRUMENTAL)
• STIHOVI: LUKA 2:1-20
• ANĐELI SU PJEVALI
• ”HVALA TI” (RECITAL)
• ”GOEDICKE-SONATINA br.1”
• ”THE NIGHT THAT CHRIST WAS BORN”
• ”BOG JE SVJETLO SVIJETA” (UVOD U PROPOVIJED)
• ”JESI LI ZNALA, MARIJO?”
• PROPOVIJED – BOŽIĆ 2015