Za početak, treba poći od ispravnih definicija ova dva termina: ”crkva” i ”politika”. Postoje mnoge interpretacije, već prema osobnom uvjerenju, svjetonazoru ili iskustvu. Jasno, što je objektivnije shvaćanje same srži navedenih termina, utoliko  se mogu bolje i ispravnije donositi prosudbe u svezi istih.

Smatram, da su Crkva – ponajprije ljudi koji se zalažu za istinu i žive istinu, bez obzira što to nosi sa sobom… Crkva su, dakle, ljudi (a ne zgrada ili hijerarhija) koji nastoje tu istinu, u miljeu u kojem žive, širiti u duhu evanđeoske ljubavi. A ljubav je ono što je zaista najbolje za bližnjega svoga,  što ne znači da je to uvijek  ugodno ili podobno za tog istog bližnjega ili daljnjega svoga. A najbolje i najispravnije, s kršćanskog stajališta, je ono što Bog kaže da je dobro i ispravno…

Ukratko rečeno, kršćani (Crkva) bi trebali podizati svoj glas na razne načine, a u svezi gotovo svih relevantnih društvenih tema i pojava, da ih ne nabrajam, bez obzira hoće li se to nekome (u prvi mah) svidjeti ili ne, bilo to političkim vlastima ili ”običnom puku”.

Stoga, poslanje Crkve nije – ”biti uz vlasti” kako bi, možda, sačuvala određene privilegije, a niti je Crkvi ”biti uz narod” kako bi sačuvala brojne simpatije. Kršćaninu (Crkvi) je, prije svega, biti – uz istinu, tj. uz Krista i ono što on kaže, pa što Bog da, makar to bile i nevolje po njega, odnosno po nju – Crkvu. To je, s jedne strane, i svojevrsni rizik, ali i nije, ukoliko kršćanin stoji usidren u evanđeoskim istinama i iskrenoj ljubavi i sigurnosti koje prima od Boga, od onoga komu će jednom položiti račun za svoje življenje.

U tom smislu, Crkva (kršćani) bi trebali biti nepristrani bilo kojoj političkoj opciji, a uvijek pristrani evanđeoskim načelima. Tek u tom slučaju bi Crkva bila autentična moralno-duhovna vertikala. Moguće i na širem planu.

Dakako, i nažalost, u Hrvatskoj, i ne samo u Hrvatskoj, to i nije slučaj. Naprotiv, dodvoravanje i podilaženje inim vlastima ili (čak) narodu, pojava je koja narušava ne samo Crkvu u njenoj biti, već i samo društvo koje time, u velikoj mjeri, ostaje bez nepatvorenih i istinskih duhovnih smjernica.

Površna pobožnost tako uzima maha i ‘daje krila’ profanom i sporednom, čime u velikoj mjeri iritira i mnoge ljude koji se, hajdemo tako reći, još nisu pronašli’, tj. koji u dubini srca još uvijek tragaju za pravim smislom i živom nadom, a da toga, možda, nisu ni svjesni…

Politika, pak, po najjednostavnijoj definiciji, jest ‘posao služenja’ svome narodu sa svim danim sposobnostima, kako bi taj narod, u svekolikom smislu, napredovao. Političaru bi čast, poštenje, istina i pravednost trebali  biti dio karaktera, od kojega se i sve ostalo ispruža. Tek s tim postulatima, koje nosi u svojoj nutrini, može biti u stanju dati vrijedan obol napretku svoje domovine.

Zato bi svaki političar, u svome srcu, trebao nositi upravo takav motiv. Sve drugo je propast.

Naime, ako mu, u praksi, povlašteni položaj postane ‘posao guljenja i muljanja’ u interesu svoga džepa (bez dna), onda je to jao i naopako i za društvo u cjelini – i za njega samoga. Takvi, nažalost, to shvate najčešće onda kada ‘siđu sa scene’ i kada prođe vrijeme pa ih Gospođica Savjest, ipak, počne hvatati, ne dajući im do smrti mira. U toj fazi im ni svi novci svijeta ne mogu pomoći. Samo što  se ovo odvija ‘van svjetala pozornice’, pa se većini čini da se takvim političarima posao – ‘isplatio’.

Ako je motiv za ‘ulazak u politiku’ ispravan, onda je, svakako, takvim ljudima važno na koji bi to način mogli pomoći svome narodu (građanima) da se razvija u ekonomskom, društvenom, kulturnom, sportskom, duhovnom pogledu itd. Ako je početni motiv ispravan, onda je, potom, važno s kojih to svjetonazorskih točaka netko polazi. Primjerice, pitanje pobačaja nije niti malo bezazlena  stvar… Ili pitanje homoseksualnih brakova… Ili pitanje smisla rukovodećih pozicija, radne etike itd.

Jasno da na ‘političkom tržištu’ neće svi isto misliti. Zato i postoje različite političke opcije.

No, kada u svima (ili barem u većini) postoji  istinska dobrohotnost i želja za pravdom i poštenjem, onda javni politički život ne bi bio cirkus ili arena u kojoj, svim sredstvima, treba poraziti  svog protivnika, već bi bio nastojanje iz iskrenog  uvjerenja oko boljitka na svim razinama življenja…

U tom slučaju, moje je mišljenje, pojava nekog svećenika, ili njegov iskorak u ‘političke vode’, ne mora nužno biti negativan i protivan Božjem zakonu. Dapače, može biti skroman, ali uistinu vrijedan doprinos ka boljitku života jedne zemlje.

Stoga, nije istina da je svećeniku mjesto (samo) ‘u sakristiji’. Njemu je, ako je ponizan i pun ljubavi, mjesto među ljudima: na ulici, na ribarnici, u kazalištu, na utakmici, na raznim vjerskim i ’svjetovnim’ tribinama itd. Njemu je mjesto u domovima siromašnih i bogatih; među tjeskobnima i radosnima; među ‘lijevima’ i ‘desnima’;  među ‘crvenima’ i ‘crnima’; među ‘žutima’ i ‘zelenima’ itd.

Konačno, zar Isus nije bio tamo…? A s kojim ciljem? S ciljem da sve te ljude, ponizno i s ljubavlju, pridobije za istinsko dobro, o kojemu je, ipak, on znao – najbolje… Jer on je bio taj!

Dakle, kad bi to bila stvarna praksa ‘bavljenja politikom’, a nije, onda ne bi trebalo biti ni čudno ni odbojno ako bi neki svećenik došao u mogućnost biti glasom savjesti ili čak ‘glasom koji viče u pustinji’.

A osobno priznanje da smo u ‘teškoj pustinji’  i da u vlastitu srcu trebamo oazu, tj ‘živu vodu zbog koje nećemo više žednjeti’ – početak je unutarnje katarze koja može našim, i ne samo našim životima, donijeti daleko više blagoslova nego što možemo misliti ili moliti. Ipak.

Iz knjige “Pisma ukradenim ljudima”

Kakvo to siromaštvo ljude bijesno tjera
 da u novac im bude tako strasna
i tako prokleto nepokolebljiva vjera?

Naravno, njime možeš kupiti hranu, piće, kućne potrepštine, knjige, papuče, cipele, košulje, CD, DVD player i recorder, TV full HD, iPod, iPad, iPhone, parfem… Njime možeš platiti račune, na kredit kupiti auto, motor, čak i brod...

Njime možeš platiti popravak kvara na perilici ili štednjaku… Možeš kupiti igračku ili bombonijeru nekom za rođendan, ulaznicu za kino ili kazalište… Možeš platiti tečaj engleskog ili španjolskog jezika, saunu, kupku i teretanu (”u zdravom tijelu zdrav duh”)…

Njime možeš kupiti novi namještaj, novo krzno, peć za grijanje, poći na kraći ili duži izlet – ljetovanje ili skijanje…
Ako ga imaš, možeš platiti javnog bilježnika, kao i dobrog odvjetnika da se neka tvoja pravda može ostvariti, a netko bi rek’o i ”utjerati”. Da, s njim možeš naručiti nekog čovjeka da bi drugome na ”pristojan način”  utjerao nepristojan dug.

Svašta njime možeš kupiti. Možeš kupiti sitnu ili krupnu uslugu, nekog igrača ili utakmicu, ispit na fakultetu ili radno mjesto, bolji položaj ili bolje školovanje za svoju djecu.

Ponekad, za razliku od drugih, možeš kupiti prijeko potrebnu operaciju za svog bolesnog oca koji će tako prije doći na red jer bi inače umro.

Njime možeš kupiti i nekog novinara da napiše par lijepih riječi o tebi ili par ružnih riječi o nekom drugom. Možeš njime sebi priuštiti razne igre i užitke, kockanje i klađenje, kavijare i tartufe, kao i putovanje na Maldive ili čak na Mjesec.

On je velikom mnoštvu ljudi mjerilo i zakon. On je onaj komu se ljudi klanjaju pokorno do poda. On mnoštvu nije sluga, već gospodar. On je uzvišen –ime mu je Njegovo Veličanstvo Novac!

Zbog njega se svađaš i frustriraš, i to, gle, imaš li ga ili nemaš. Kad ”osvane”, zbog njega se s ljudima zbližavaš, a kad nestane, onda se udaljuješ.

Za njim često hlepiš i ako ga nekako uspiješ steći – još više zbog njega strepiš. Možda si i među onima koji od njega nemaš ništa drugo osim straha da ti ga netko ne ukrade ili da naglo nestane.

Zbog njega si rijetko darežljiv, a češće zavidan i ljubomoran ili ponosan i sebičan. Zbog njega si omiljen i voljen ili, pak, odbačen i nevoljen.

Zbog njega si kadar žrtvovati svoje vrijeme, svoje živce, svoju snagu. Da ga stekneš još i više, zbog njega ćeš prodati i odnose najbliže, duga prijateljstva i vrla kumstva. Dakle, za nj ćeš prodati svoj obraz, svoje dostojanstvo i svoju dušu.

Pritom ti se ta prodaja događa toliko tiho i neprimjetno da i nisi svjestan kako si učinio doista nešto loše. Naime, kroz godine stekneš solidno otupjelu savjest pri čemu se klanjanje spomenutom ”veličanstvu” slijepo podrazumijeva.

Tada uzmičeš ili bježiš od ljudi koji ne dišu kao ti, tj. od ljudi koji bi mogli postaviti nezgodno pitanje ili, pak, govoriti o nekim drugim vrijednostima čiji te i sam spomen ljuti, a iznutra možda čak i plaši.

Stoga ti veoma pomno biraš društvo kojemu je iznimno stalo da baš on bude u središtu vašeg zajedničkog druženja, raspravljanja ili, pak, kakva planiranja za osvajanje istog. A društvo može biti sastavljeno od onih koji imaju malo i ništa, ali i od onih koji imaju sasvim dovoljno, ali hoće još pa još.

U takvim raznoraznim družbama nije toliko bitno prednjači li govor o koeficijentima, kamatama, ulaganjima, preprodavanjima ili, pak, tužaljke nad svojom siromašnom sudbinom. Bitno je da je glavni pokretač njihovih srca Njegovo Veličanstvo Novac bez kojega ne bi znali drukčije misliti, a kamoli razgovarati ili se drukčije ponašati.

Zbog njega, s vremenom, počinješ i sve ljude oko sebe mjeriti, tj. držati ih manje ili više vrijednim. Dakle, već prema tomu kakvo i koliko ”zaleđe” imaju ili kakvu ti korist donose ili bi mogli donijeti. Misliš da je takvo mjerilo prirodno i normalno. Misliš, kad je u pitanju novac, da su svi ljudi iste vjere, ali samo neki imaju – malo više sreće. Misliš da je čovjek bez dovoljno novca kao i cvijet bez dovoljno vode.

S vremenom se, eto, pretvaraš u čovjeka nad čijim umom i srcem nemaš kontrolu, već prelaziš u položaj onoga – koji je kontroliran.

Daleko je od tebe spoznaja da je novac jedno od sredstava za življenje, ali ne i cilj ili svetinja, kao što nije ni sam smisao života.

Pretvaraš se, nažalost, u kruta i ohladnjela čovjeka koji je, kad se stvari ogole do kraja, postao sličan kakvoj karikaturi na kojoj su nekom čovjeku curile sline pred obiljem dragulja.

Da, postaješ karikatura kojoj se ljudi sve više podrugljivo smiju, a koja je nekoć mogla biti lijepa i živa slika pored koje bi bilo ugodno zastati.

Danas, to je već neka druga, uglavnom tužna priča. To je tako kad oči nekog odraslog čovjeka gledaju prema drugom čovjeku kao prema objektu koji bi mu mogao donijeti korist s određenim brojem nula.

Toliko sam toga izrekao što sve novcem možeš, a nisam gotovo ništa rekao što sve novcem ne možeš. Njime ne možeš kupiti ni poštenje, ni čast, ni istinu, ni iskren smijeh, a niti veselje.

Njime ne možeš kupiti toplinu doma i obitelji jer takav uređaj još nije izumljen. U tom smislu, za sada možeš kupiti samo najmoderniji klima-uređaj ili običnu grijalicu.

Ne, ne možeš kupiti ženinu iskrenu ljubav, njen topli pogled, njeno povjerenje, kao ni rame na koje se možeš osloniti kad pristignu teški i zli dani. Možeš joj, dakako, kupiti neki prsten ili čak buket cvijeća, ali vrlo dobro znaš da je sve to ipak prilično kratkog vijeka.

Isto tako, ne možeš kupiti ni opuštenu igru sa sinom i(li) kćeri (unucima). Ne možeš ih staviti na svoja koljena, gledati ih u njihove male oči, škakljati ih i pričati im priče o pobjedama istine, dobrote, ljubavi, poštenja, darežljivosti i skromnosti. Ti to ne radiš, ne zato što to ne bi mogao ili znao, već jednostavno zato što nisi u sebi umiren za takvo što. Tebe u mislima opterećuju ili progone stvari koje imaju mnogo veću kovanu ili papirnatu težinu.

Zato ti i nisi dugo u svom domu jer u njemu nisi na svom terenu. A tvoj teren je ondje gdje je tvoje srce. A tvoje srce je…

Da, tako je, djecu svakako voliš. Moguće i više od svega drugog. Nitko ti ne može dokazati suprotno. Kupiš im omiljenu čokoladu, lutku ili igricu za kompjutor i ona budu sretna, vole svoga tatu, mamu, baku ili djeda – ”najviše na svijetu”.

Dakle, ti i njih od malih nogu učiš kako se kupuju ljudi, njihova pažnja, osjećaji i ljubav. Gle, već sada ih ”hraniš” da budu vrlo slični tebi.

A kad te ta ista tvoja djeca, danas ili sutra, budu gledala kao neki objekt od kojega će (uskoro) što više naslijediti, bit ćeš vrlo začuđen, čak i povrijeđen. No, danas o tome ti ne razbijaš svoju glavu. Ne zamaraš se onim što će biti sutra jer ionako najviše brineš o vlastitoj koži – kako će joj biti danas. Sutra kako već bude.

Ne znaš da ono sutra uvijek na vrata pokuca puno brže nego se itko nada donoseći pred nesmotrene ljude oveći broj nenadanih nevolja i tegoba od kojih se ljudi poput tebe ježe pokušavajući pobjeći od njih, ali bez naročita uspjeha.

Gle, pa ti ne možeš s mirom niti rano, a niti kasno zaspati! Zašto se budiš noću? Koje su to tablete koje sve češće piješ? Zašto ne možeš odagnati misli o lažima koje te ipak proganjaju, a koje su ti nekoć bile prijateljice kad si se trebao domoći koristi za sebe? Za svog jedinog sebe.

A ukoliko si ti jedan od onih moćnih ljudi, opet ne možeš kupiti ni sve te puste novinare. Računaš, normalno, da bi bilo bolje da postoji tek jedan ili dva dnevna lista ili tjednika. Lakše bi s njima ili s urednicima izašao na kraj.

Vidi, dovoljan je samo jedan novinar da ti zagorča život, odnosno da zagorča život tvojoj obijesti i pohlepi. Ti i ne računaš da bi to moglo biti čak i dobro za tebe. Za tebe koji postaješ iz dana u dan sve razoreniji čovjek. Jedino što se izvana, još uvijek, dosta dobro držiš, uključujući i onaj tvoj poznati osmijeh.

No, sve ti je teže držati se kao da je sve u redu, posebno kad pristigne i poneka ”zalutala” nepravda na tvoj račun. E, kad bi mogao kupiti tablete protiv takvih ”nepravednih” tegoba, zasigurno bi dao bar polovinu svog imanja. Sutra ćeš, možda, nuditi i cijelo imanje samo da se možeš vratiti i da možeš natrag otkupiti nešto drugo – svoju izgubljenu dušu.

Eto, ispada da ti ne možeš kupiti, gle, niti svoje zdravlje. Ni u Švicarskoj liječnici nisu svemogući. A znaš li zašto se toliko bojiš bolesti? Zato što ne bi vladao situacijom. Zato što je ne bi mogao na bilo koji način potkupiti iako bi najradije to pokušao.

Osim što ne bi vladao situacijom, ne bi vladao niti konačnim ishodom koji bi mogao biti vrlo nepovoljan za tebe. Za tebe je velika novost da je čovjek malen, krhak i prolazan; da zaista sa sobom pred Boga ne će ponijeti ni stan ni vilu, ni auto ni zemlju, ni bogati bankovni račun, a niti lipe u čarapi. Jedino što će ponijeti, jest gola istina o sebi, o onom što je srce skupljalo od neprolazna blaga.

A što je tvoje srce učinilo s tim neprolaznim blagom? Bešćutno ga bacilo na smetlište kao zadnji otpad?

I što onda, čovječe, ako je to tako? Gdje ćeš onda završiti? Hoće li jednom, možda sasvim skoro, biti kasno da izabereš ono bolje mjesto svog vječnog boravka?  Stoga, prijatelju moj, što ti vrijedi sav taj šuštavi novac ako nisi čovjek s dušom?

Čuj, to sve što imaš, moglo bi ti lako ”presušiti”. Mogao bi ostati nespašen i zatečen, kao prekrasna riba, ali na suhom. Je li je upravo takvo što osjetio jedan imućni brodovlasnik kada je rekao: ”Tko tvrdi da se novcem može postići sve, budite uvjereni da ga taj nikada nije imao”? Je li, možda, osjetio krik ispucale zemlje svoga srca i njegovu pustoš koja se može natopiti samo nečim što se ne može ni opipati, ni čuti ni vidjeti, ali se može doživjeti kao živa voda i oduvijek žeđana stvarnost?

Ti razumiješ da je Njegovo Veličanstvo Novac svetinja i blago tvoga srca i da si ti, zapravo, jako siromašan čovjek. Ti veoma dobro znaš da trajne, istinske vrijednosti i ljepotu ne možeš ničim kupiti jer se novcem otvaraju sva vrata, ali ne i ona od srca.

No, postoji i dobra vijest za tebe tako ukradenog. Ti bi, naime, mogao barem htjeti biti drukčiji i bogatiji na mnogo bolji, uzvišeniji način.

Pitanje je samo imaš li hrabrosti stati pred ogledalo svoje prigušene savjesti i reći: ”Da, ja sam jedan bijedan i sebičan čovjek kojemu je najviše stalo do samoga sebe i da što više stekne. Ja sam čovjek kojemu nije nimalo stalo ni do ljudi, ni do časti ni do poštenja. Ja sam, zapravo, gol, bos i siromašan čovjek. Da, ja sam nesretan čovjek. I sam sam za to kriv. Da, htio bih živjeti s trajnim blagom kojega u blizini slutim. Bože moj, trebam tvoj mir, toplinu i čistu savjest. ”

Vidiš, ti bi to, zaista, u svojoj nutrini htio jer je to, zapravo, tvoja najdublja potreba na koju se dosad nisi obazirao. No, sam ne možeš učiniti taj zahvat, ali znaj da ono što je tebi nemoguće, Bogu nije.

On izgubljeno vraća i dovodi na stazu kojom vladaju vjera, nada i ljubav – blago koje iz srca ne može nitko i ništa ukrasti. Blago koje ostaje i kad sve prođe.