Kao roditelj reagiram na uvođenje ovakvog Kurikuluma zdravstvenog odgoja.

RAVNANJE RAVNATELJSKE SAVJESTI

U jeku rasprava o opravdanosti uvođenja Zdravstvenog odgoja, a posebno o sadržaju njegovog 4. modula (spolno-rodna ravnopravnost), nisam siguran je li se netko osvrnuo na jednu vrlo zanimljivu misao proizišlu iz pera gosp. Vinka Filipovića, ravnatelja Agencije za odgoj i obrazovanje (AZOO). Dakle, na kraju službenog dopisa upućenog svim ravnateljima i ravnateljicama u hrvatskim školama, a povodom uvođenja i primjene ZO-a, piše doslovno i ovo:

”Agencija dobiva informacije da kod dijela ravnatelja postoji nepovjerenje u ciljeve koje promovira Kurikulum zdravstvenog odgoja. Smatramo da je navedeno ponašanje neprimjereno i skrećemo pozornost svim ravnateljicama i ravnateljima da je provedba Kurikuluma ZO-a obvezna i da se u slučaju onemogućavanja njegove provedbe radi o kršenju propisa kojih se ravnatelji moraju pridržavati.” (pročitati na: www.azoo.hr)

Ako sam dobro razumio, gosp. Filipović ovdje jasno kaže da je ‘nepovjerenje u ciljeve koje promovira Kurikulum ZO-a’, zapravo, ‘neprimjereno ponašanje’!? Također, iščitavam da se bilo kakav daljnji korak u pravcu neprovođenja ovakvog ZO-a od strane ravnatelja, i neće baš tolerirati. Što bi to konkretno značilo nisam siguran, ali sam siguran da ovakav ton dopisa spada pod, blago rečeno, (polu)prijeteći.

Ukratko rečeno, pa naravno da će (barem) jedan dio ravnatelja izraziti svoje sumnje i nepovjerenje u ovakav Kurikulum ZO-a, baš kao što sumnju i nepovjerenje izražava veliki dio nastavnika, bilo otvoreno ili potiho. Većina potiho. Zbog (ne)opravdane bojazni, dakako.

Također, legitimnu sumnju i nepovjerenje izražava i ogroman broj roditelja čije se mišljenje i stavovi već mjesecima poprilično ignoriraju. Kako svi ti ljudi neće izraziti barem obično nepovjerenje kad u službenom Kurikulumu ZO-a pod temama spolno-rodne ravnopravnosti naiđu, među ostalim, i na ovako nešto:

”Prihvatljivi dodiri su oni dodiri koji nam čine ugodu i koji nas ne smetaju, a neprihvatljivi dodiri su oni koji nam čine neugodu, tj. koji nas smetaju.” (3. raz. OŠ)

Zar je to kriterij? Zar ne bi trebalo definirati neprihvatljive dodire kao one koji su pokvareni u svojoj srži, bez obzira je li izazivaju neugodu ili ne? Zar znanstveno nije poznato da sve ugodne stvari nisu uvijek i poželjne, tj. da neke ‘ugodne stvari’ znaju donijeti prilično gorke plodove s nesagledivim posljedicama? Zar se djecu ne može (lako) prevariti ako to netko hoće? To se, uostalom, i događa.

‘‘Rod je društveno i kulturološki specifična definicija ženskosti i muškosti, i prema tome je promjenjiva u vremenu i prostoru… odnosi se na osobine koje su uvjetovane društvenom okolinom i odgojem, a primjer toga je muška i ženska odjeća.” (1. raz. SŠ)

Znači li to da se rod može birati u nekoj (tinejđerskoj) dobi, već prema trenutnom nahođenju ili prema trendovskom utjecaju? Zar se određeni trendovi i svijest u društvu ne može oblikovati i prekrajati prema želji onih koji, zbog profitnog i(li) političkog utjecaja, imaju poluge (medijske) moći za postići svoje svjetonazorske i druge interese? Zar je baš sve podložno relativističkom poimanju?

”Društvene promjene djeluju na obitelj koja se prilagođava novim društvenim uvjetima i potrebama… uočljiva je sve veća raznolikost u strukturi suvremenih obitelji… u nekim zemljama postoje i obitelji u kojima su roditelji istog spola… Tradicionalno, obitelj se smatrala zajednicom sastavljenom od bračnih partnera i djece, no ova percepcija obitelji se umnogome promijenila… Danas se govori i o homoseksualnim zajednicama…” (3.raz. SŠ)

Znači li to da za 5 ili 10 godina brak zakonski može biti definiran kao bračna zajednica dvaju ili više (istospolnih) partnera s mogućnošću usvajanja djece? Znači li to da postoji mogućnost da i nenasilna pedofilija (danas-sutra) postane ‘normalna’? Zašto se to ne bi i dogodilo ako se etika temelji na ‘promjenjivim okolnostima u vremenu i prostoru’? Znači li to, na primjer, da kada se dijete nađe u stanju nekog nezadovoljstva spram svojih roditelja, da će mu slobodno (i legalno) moći ‘prići’ netko sa strane tko će ga ‘razumjeti i utješiti’, dakle, učiniti čak i ‘dobro djelo’.

Zapitajmo se, ljudi moji, vode li sva ova ‘prava i vrednote’ izgradnji uistinu boljeg društva ili vode njegovom očitom rasapu i urušavanju?

Razvidno je, sasvim razumljivo pa i poželjno da barem jedan dio ravnatelja (i onih koji sudjeluju u odgojnom procesu) bude sumnjičav, zabrinut i da na točno određeni način iskaže svoje iskreno nepovjerenje u ovakav Kurikulum. Nipošto nije slučajno da mnogi drže kako je dio programa itekako prijeporan, pa i štetan za zdrav razvoj djeteta. Osim toga, zar naprasno i nezakonito uvođenje ZO-a usred školske godine ne bi mogao biti dovoljan razlog za sumnju i nepovjerenje? Zar nemogućnost biranja drugačijeg 4. modula, kao i nemogućnost opravdanog izostanka sa spomenutih satova, nije još jedan razlog za sumnju i nepovjerenje?

Napokon, uvjeren sam da ravnatelji(ce) škola, uglavnom, ne dovode u pitanje namjere cjelokupnog

Kurikuluma zdravstvenog odgoja, nego upravo sadržaj njegovog 4. modula. U okolnosti i kontekst njegovog donošenja sada neću ulaziti. To je zasebna priča.

Zaključno, a na temelju navedenog, mislim da gosp. Filipović ovakvim dopisima i izjavama vrlo grubo koristi svoj položaj ravnatelja Agencije za odgoj i obrazovanje, utjerujući bojazan i strah svim ravnateljima i nastavnicima koji na bilo koji (otvoreniji) način, a prema svojoj savjesti, izraze nepovjerenje u spomenuti ZO. Jasno mi je da se u vremenu borbe za golu egzistenciju, samo rijetki odvaže javno iskoračiti i ustati za ono što vjeruju da je ispravno i da je dobro za mladi naraštaj koji im je povjeren. (Čini se da baš na ‘činjenicu bojazni’ nadređeni i računaju.) No, upravo ti rijetki najčešće vuku prema onom boljem i tako, makar malo, mijenjaju klimu u društvu. Na taj način daju vrijedan primjer mladima. Daju primjer da za ono za što vjeruješ da je dobro, istinito i po Božju – vrijedi iskoračiti. Bez obzira… Jer ako to ne učiniš, na neki način postaješ aktivni sudionik devijantnog procesa koji polako, ali sigurno zahvaća sve pore društva. Ako ne iskoračiš, znaj, ne štitiš svoju djecu.

Naprotiv. Jer mi odrasli ne čuvamo samo materijalnu egzistenciju svoje djece, nego i onu drugu, koja se tiče i njihove duše, zar ne? I što će ti ovo prvo, ako izgubiš ovo drugo…

Stoga, traži se što više ‘rijetkih’ i među ravnateljima i među nastavnicima, kao i među roditeljima, koji će ‘izaći iz ormara’. Traži se i više dogovaranja i sloge među tim rijetkima. Ako ih ne bude dovoljno koji će napraviti taj iskorak (sa svojim imenom i prezimenom) i podignuti glas, nemojmo se u skoro vrijeme čuditi još većem ‘potiskivanju i povlačenju u mišje rupe’. U njima će, u tom slučaju, preostati jedino strah da se i sama ‘mišja rupa’ – ne ugrozi, dok će vani velike ‘mačke’ ‘plesati svoje kolo’ i sijati strah među svima koji se usude proviriti iz svojih skučenih skloništa. Te ‘mačke’ će, naime, vrlo pažljivo pratiti ako bi se tko usudio posumnjati u ono što one nude kao istinsko dobro za sve mlade (i stare) ‘miševe’.

Ljudima poput gosp. Filipovića doista dobronamjerno upućujem jednu biblijsku izreku da nad njom razmisle, jer sve što sam naveo tiče se i naše duše s kojom ćemo jednog dana stati pred dobrog i milostivog, ali i svetog Boga. Vjerovali ili ne. A život tako brzo prođe… Pa je puno bolje na vrijeme zastati…

”Jao onima koji od tame svjetlost prave, a od svjetlosti tamu;
koji gorko slatkim čine, a slatko gorkim.” (Izaija 5:20)

Dražen Radman
Split, 8. travnja 2013.

Obzirom da sam u proteklih 20-ak godina mnogo razgovarao s različitim ljudima na temu vjere i smisla našeg života, jedno mogu sa sigurnošću reći – većina ljudi istinski ne vjeruje u život poslije smrti, a još je više onih koji ne vjeruju da je Isus uskrsnuo. Ovo se odnosi i na veliki dio onih koji se (od malih nogu) smatraju vjernicima – kršćanima.

Odmah da kažem, bez uskrsnuća cijelo kršćanstvo pada. Bez Kristovog uskrsnuća, kršćanstvo je samo manje ili više (ne)simpatična laž. Kršćanstvo, naime, ne stoji na skupu moralnih i pobožnih pravila; ne stoji na sloganu ‘dobro je činiti dobro’; niti na načelima humanizma; a niti stoji na obavljanju sakramenata, na tradiciji i sl.

Kršćanstvo stoji na zaglavnoj činjenici da je Isus Krist uskrsnuo! Apostol Petar kaže: ”Niti je on ostavljen u boravištu mrtvih, niti mu je tijelo istrulo. Njega je, to jest Isusa, Bog uskrisio. Tome smo mi svi svjedoci…” (Djela 2:31-32)

Kršćanski poziv počiva na činjenici da je svaki čovjek grješan (duhovno izgubljen); da sam po sebi ne može nikakvim djelima zaslužiti spasenje; da mu je potrebna pomoć i milost odozgor te da se božanska intervencija, stvarni silazak među nas ljude u jednom trenutku povijesti – zaista dogodio!

Dakle, kršćanstvo stoji na vjeri i svjedočenju svih onih koji su svojom slobodnom odlukom i svim svojim srcem u nekom trenutku života (povijesti) prihvatili Isusa kao svog osobnog Spasitelja, koji je iz ljubavi prema čovjeku dragovoljno otišao na križ kako bi platio punu cijenu za njihov grijeh. Taj grijeh se ne odnosi ponajprije na njihovu grješnost spram nesavršenih ljudi, nego se ponajprije odnosi na njihovu grješnost spram savršenog i svetog Boga.  ”…jer su svi sagriješili i lišeni su Božje slave…” (Rimljanima 3:23)

Apostol Ivan piše: ”Što bijaše od početka, što smo čuli, što smo svojim očima vidjeli, što smo promatrali i što su naše ruke opipale o Riječi života – da, Život se očitovao, mi smo ga vidjeli i svjedočimo za nj…” (1 Ivanova 1:1-2)

Ako Isus nije uskrsnuo, onda je on u više navrata lagao da će nakon što ga razapnu – uskrsnuti treći dan. Onda je varao ljude govoreći da će svi oni koji povjeruju u njega živjeti – i ako umru. Također, ako nije uskrsnuo, onda bismo mogli reći da je bio i luckast govoreći kako je on ”živi kruh koji je sišao s neba”. Onda se i umišljeno predstavljao da je baš on ”Svjetlo svijeta”; da je baš on ”Put i Istina i Život”; da je baš u njemu ”Mir koji nadilazi svaki razum”, itd.

Ako Isus nije uskrsnuo, onda moram reći da je bio prilično paranoičan kada je tumačio kako je on to pashalno janje koje na sebe uzima grijehe cijelog svijeta. Onda je njegov poziv za obraćenjem svakog čovjeka itekako smiješan, ali i isključiv jer ne ostavlja prostor za druge varijante spasenja. Ako, stoga, Isus nije relevantan za ovakva pitanja, onda se nitko ne treba nadati raju, a ni bojati ni ‘pakla’ jer je Isus govorio i o tim mjestima kao stvarnima. Onda, eto, svatko za sebe može skrojiti pobožna ili bezbožna pravila koje će slijediti i kojima će se klanjati, već kako mu paše i kako mu se (u)čini da je dobro.

Apostol Pavao navodi: ”Ako li Krist nije uskrsnuo, onda je neosnovano naše propovijedanje, neosnovana je i vaša vjera. Tad izlazi da smo lažni svjedoci Božji jer smo svjedočili da je Bog uskrisio Krista kojega nije uskrisio… Ako zbilja mrtvi ne uskršavaju, ‘jedimo i pijmo jer sutra mremo’!” (1 Korinćanima 15:14-15, 32)

Da skratim priču, ako je Isus svjesno ili nesvjesno lagao u svezi svog uskrsnuća, zašto bi netko vjerovao i uzimao za mjerodavno i sve ostalo što je govorio i činio? Što od kršćanstva ostaje ako Isus nije govorio istinu? Što ostaje ako Isus zaista nije uskrsnuo? S jedne strane, ostaje skup dobroćudnih, a s druge strane skup sumnjivih načela za dnevnu upotrebu… Zapravo ne ostaje ništa posebno što bi moglo biti relevantno za čovjeka koji se, na primjer, nalazi u potrazi za istinskim Odgovorima na ključna pitanja svog života (tko sam, odakle sam, zašto sam, kamo idem). Makar se o ovim pitanjima sve rjeđe razmišlja i govori.

Dragi prijatelji, sve mi možete reći; možete reći da je Isus bio lažac i luđak; da je bio luckast i simpatičan ili da je bio fanatični vođa koji je znao s masama. Samo mi nemojte reći da je bio ‘iznimno dobar čovjek’, da je bio ‘vrlo pozitivan lik’ ili ‘jedan od najvećih proroka’ od kojega se može i kakva lijepa stvar naučiti. Ne, Isus Krist o sebi tako nije mislio! On se jasno predstavljao kao Mesija za sve ljude. Kao Bog koji je sišao u tijelu otkupiti palog čovjeka. Mene, tebe… Jer su ga moji i tvoji grijesi, tj. grijesi svih nas, pribili na križ kao razbojnika.

Dakle, ili je Isus Krist uskrsnuo pobjedivši smrt, i time potvrdio istinitost baš svega što je rekao i učinio, ili je bio samo jedan u nizu nadarenih zanesenjaka i zavedenih licemjera.

Za apostola Tomu, nepravedno označenog kao ‘nevjerni Toma’, dileme nije bilo nakon što je, po uskrsnuću, stavio ruku svoju u Isusov bok. Povjerovao je rekavši: ”Gospodin moj i Bog moj!” (Ivan 20:28) One koji danas traže, Isus ohrabruje govoreći im: ”Blago onima koji će vjerovati, a da nisu vidjeli!” (Ivan 20:29) Milijuni ljudi su, do dana današnjeg, okusili to neizmjerno Blago i, koliko znam, nitko nije požalio zbog toga. Naprotiv. Mnogo ih više nije okusilo. Nažalost.

Ako je Isus uskrsnuo, a ja vjerujem da jest, onda je to činjenica koja ne bi trebala ostaviti nikoga ravnodušnim. U tom slučaju, radi se o daleko najvažnijem izboru kojeg čovjek može učiniti u svom kratkom životu. To je izbor koji potpuno određuje kakav će biti njegov ovozemaljski hod i sreća. Određuje, dakako, i njegovu vječnu sudbinu.

Nadam se i molim da ćete svi Vi koji to još niste učinili, dobro ‘istražiti stvar’ i naposlijetku pozvati Uskrsloga u svoje srce pa doživjeti milost i mir koji se ne može s ničim usporediti. A Vama koji ste se nekoć pomirili s Njim, želim da budete ustrajni u svjedočenju za svog Gospodina, Imena iznad svih drugih imena. Jer kako šutjeti ono što najviše voliš? Pogotovo ako znaš da to nije samo ‘tvoja stvar’.

To je Ime koje može iscijeliti svakog čovjeka, svaku obitelj, svaki narod – ako ga taj isti čovjek, ta obitelj i taj narod prepozna kao svog Spasitelja i Boga. Ako se pokaje za svoje zle puteve i pozove ga da ga vodi i bude mu Gospodarom i Tješiteljem. Osim toga, približava nam se daleko veća nevolja i tjeskoba od ove koja je sada. A nevolja može biti i velika prigoda…

”Spasenja nema ni po jednom drugom, jer je pod nebom to jedino ime dano ljudima po kojem nam se treba spasiti.” (Djela 4:12)

”Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti.” (Matej 11:28)

Neka Vam bude blagoslovljen ovaj Uskrs 2013.!

Dražen Radman