Biti homoseksualac nije isto što i biti crnac ili bijelac. S homoseksualnošću se čovjek ne rađa kao što se rađa sa zadanom bojom kože ili s bojom očiju. Hoću reći, homoseksualnost je ono što netko čini (ili kako se ponaša), a ne ono što netko jest pa ne može biti drugačiji.

A ono što se čini, može biti dobro ili loše. Ako ne postoji viši vrijednosni i moralni sud u svezi toga je li nešto dobro ili je loše, a kojega bi se ljudi pri prosuđivanju držali, onda je logično da će prosudba nekog ponašanja ovisiti o različitim pogledima i(li) interesima. Tako, neke će pojave, poput krađe ili ubojstva iz koristoljublja, 99% ljudi ocijeniti kao loše. S druge strane, postotak ljudi koji su, na primjer, (generalno) protiv pobačaja, neće biti toliki jer ima mnogo onih koji smatraju da se dijete ne treba roditi ako se ‘dogodilo’ u neželjeno vrijeme ili ako se život dvoje ljudi odvija u ekonomski nezavidnoj situaciji. Po toj logici, dopustite upitati, je li to onda znači da ako bi se dijete rodilo u ekonomski povoljnoj situaciji – da bi ga trebalo ‘vratiti natrag’ ukoliko bi, kojim slučajem, otac i majka ostali bez posla?

Nadalje, kad čovjek čini što čini, on može i ne mora razumjeti zašto to čini. No, samim time što čovjek ne razumije zašto nešto čini, to ne znači da je njegovo ponašanje u redu. Ili ako neko ponašanje egzistira dugi niz godina, to nužno ne znači i da je dotično ponašanje dobro ili normalno. Ovdje moram napomenuti da se, dok ovo govorim, ne radi o tome da se nekoga osudi zbog njegovog ili njezinog ponašanja, nego da se barem nekoga potakne na razmišljanje o tome je li nešto ispravno ili nije. U ovoj, ali i pri mnogim drugim životnim (prijepornim) temama, presudno je, dakle, doći do istine u svezi tog prijepora. E, upravo se tu i nalazi cijeli problem, ali i uzrok mnogih zajedljivih i žučnih rasprava i uvjeravanja među ljudima.

Naime, ako objektivna (ili viša) istina ne postoji, onda smo ostavljeni ‘sami sa sobom, s vlastitim (promjenjivim i prevrtljivim) nahođenjima i sudovima. Onda je i logično da svatko ‘drži svoju stranu’, pa bilo to na privatnoj (obiteljskoj) ili na javnoj (društveno-političkoj) sceni. Onda je logično i da svatko nastoji svoje djelovanje predstaviti kao nešto dobro, a prosudbu onog drugog kao lošu, manje vrijednu.

Kad ne postoji viša, tj. objektivna istina o nečemu, a koje bismo se držali kao mjerodavne, onda ćemo, dakako, polagati ‘pravo na svoje opredjeljenje’, na svoje ponašanje, shvaćanje svijeta oko sebe. To je u redu. Zato čovjek, posljedično, ima razna prava. Pritom najčešće ne mari što se ta prava kose s nečijim drugim pravima.

Među ostalim, čovjek, ima pravo da voli koga hoće: ženu ili muškarca. Ima, eto, pravo voljeti i dvije žene i(li) dva muškarca ili… Ima pravo voljeti i ptice i životinje. Ima i pravo da svoje pravo nameće drugome kao ispravno i normalno. Ima, dakako, i pravo da svakoga tko se ne slaže s njegovim stavom, nazove netolerantnim, militantnim ili pak homofobnim. Jednostavno, ima pravo drugome reći da nema pravo.

Također, prema najnovijim trendovima, čovjek ima pravo na djecu, tj. na ljubav prema djeci, već prema svom (uvjetovanom) unutarnjem porivu. Da, u tom slučaju ima pravo udovoljiti tim svojim porivima jer suzdržavanje vodi do frustracije, frustracija do anksioznosti, a anksioznost do depresije. A to nije dobro. Jer čovjek ima pravo živjeti nesputano i slobodno. Jednom riječju – demokratski.

S druge strane, djeca imaju pravo da što prije shvate kako su od rođenja seksualna i kako se ne trebaju bojati onih koji žele biti nježni prema njima. Naime, mnoge majke i očevi djeci uskraćuju ljubav i nježnost, a toliko je u blizini onih koji bi im mogli pomoći. Stoga, ta djeca imaju pravo na promjene u nastavnom programu i sadržaju svog odgoja i obrazovanja. Jer ono što na vrijeme upiju kao neko dobro za njih, tim će zdravije odrastati i sazrijevati u građane koji vrlo dobro znaju što je dobro za njih. Stoga, potrebno je da što prije Zakon o odgoju i obrazovanju regulira ono što je u redu za pravilan djetetov razvoj i identitet. To je važno i zbog toga što se, u tom slučaju, s pravom mogu tužiti oni koji ne misle na sličan način, odnosno oni koji ne poštuju najnovije dosege nepristrane znanosti. Takve se onda, opet s pravom, može uputiti u ustanovu koja se zove zatvor. Jer onaj koji je nešto skrivio – ima pravo baš na tom mjestu razmisliti, pa i uskladiti svoje nazadne i srednjevjekovne stavove s važećim zakonom i novouspostavljenim tekovinama modernog i naprednog vremena.

Da skratim ovu priču. Pri (koliko-toliko) zdravom razumu zaključujem sljedeće: Ako bilo čije pravo koje se (ultimativno) traži, nije u skladu s objektivnom i višom istinom, onda ljudima u konačnici neće mnogo pomoći ni većina medija, ni većina u Saboru, a ni donošenje prigodnih zakonskih uredbi. Ako se (bilo koji) čovjek ne uskladi s višom istinom, i dalje će ostati podalje od Boga, i to kao malenkost koja se bezuspješno i uzalud trsi postići pravu sreću i zadovoljstvo. I dalje će ostati daleko od Onoga koji je rekao: ”Ja sam Put i Istina i Život”. Od Onoga koji strpljivo šalje svoje znakove, čekajući da ta malenkost podigne svoj pogled prema Njemu i postane dragocjenost, za čime je duša, zapravo, oduvijek čeznula.

Vjerujem, napokon, da nam je Bog dao slobodu izbora, pri kojoj imamo pravo cijeli svoj (kratak) život odbijati Njegovu ponudu, ali imamo i ono drugo pravo – prihvatiti njegovu istinu o svemu, pa tako i o tome je li homoseksualnost (i slične ‘slobode’) normalna ili bolesna pojava. Ne osuđujući, dakako, pritom ljude.

Vjerujem da je Bog Stvoritelj (i Spasitelj) u svojoj ljubavi imao pravo čovjeku postaviti granice. Samo što se tu ne radi o granicama koje bi mu naudile, nego o granicama koje bi ga zaštitile, kako od raznih laži tako i od njega samog. Od podmuklih i lascivih unutarnjih pobuda koje ga mame ‘iz ormara’, umjesto da ostanu dovoljno daleko od svog ‘slobodnog’ izričaja. Jer sloboda bez granica i bez višeg kriterija – samo je obična anarhija koja od čovjeka pravi roba koji luta na otvorenom. Pravi ga neispunjenim bićem koje duboko pati, koje je ranjeno i koje ranjava druge po zgarištima svojih lažnih sloboda.

Da, slažem se da je to njegov izbor i njegovo pravo. Ali bih, priznajem, volio da je više onih koji drže da je u Boga istina i da bez Njega vlada – laž.  Znam da imam pravo tako misliti, kao što drugi imaju pravo ovo smatrati sasvim isključivim. No, Istina ne ovisi o tome što tko misli; ne ovisi o većini ili o manjini; ne ovisi ni o trenutnoj klimi u društvu, a niti o medijskoj snazi ili strategiji inih lobija. Istina je nepromjenjiva i nije patetična da bi se rasplakala ili naljutila.

Nije ni nasilna, ali može silno otvoriti vrata istinske ljepote onima koji odozgor prepoznaju signale u ovoj mrkloj noći.

Split, 4. lipnja 2013.                                                                                          

 Dražen Radman

Do nedjelje, 26.05.2013., posljednjeg dana prikupljanja potpisa za raspisivanje referenduma (‘‘Jeste li za to da se u Ustav RH unese odredba po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca?”) ostalo je još samo malo vremena.

Razmišljam ovako: Da je sadržaj predloženog pitanja postavljen prije 500 ili prije 50 godina ili prije samo 10 godina, vjerujem da bi se golema većina stanovništva ironično nasmijala što se takvo pitanje uopće i postavlja u svezi onog što je jasno da jasnije ne može biti. No, danas živimo u nekom drugom vremenu pa i ono što je očito treba, eto, (pokušati) obraniti zakonski dopuštenim sredstvima.

Naime, ovo je vrijeme u kojem čovječanstvo nezaustavljivo grabi prema naprijed, ne znajući je li to zaista naprijed ili je natrag. Jer čovjek može ići naprijed prema natrag i, obratno, može ići natrag prema naprijed. Čini se da ovo naše čovječanstvo, kao po nekoj stihiji, hita prema određenim oblicima sve većih sloboda i prema nesputanom življenju bez ikakvih okvira i normi, misleći da je to za njegovu dobrobit.

Zato je logično da se svijet, koji nema viši kriterij, prepušta nahođenju, nagonu ili pukom osjećaju, pokušavajući utažiti onu prazninu u duši koja zjapi i traži ono što bi je napokon moglo istinski umiriti. Pritom najgorljiviji zagovornici, a uz pomoć različitih ‘pobočnika’, nastoje postojeće norme i zakone oboriti ‘neoborivim’ argumentom koji se pojednostavljeno zove – Moje pravo! Za ostvarenje svojih ciljeva, najčešće, ne biraju i ne štede sredstva koja bi im mogla pomoći u tom naumu.

Stoga je pritisak na postojeće zakonodavne vlasti, s njihove strane, sasvim logičan jer je to najučinkovitiji put kako bi se osporile službene (i društvene) ‘konzervativne’ postavke. Zato je i razumljivo da razni aktivisti likuju kad uspiju ‘ući’ u obrazovani sustav, pa makar i na mala vrata ostvarivali ta ‘svoja prava’. Danas na mala, a već sutra – na velika vrata.

Poznato nam je kako je 4. modul ZO-a ušao u učionice naših škola, pred oči i uši naše djece, a pred savješću i obrazom stotina i tisuća ravnatelja, pedagoga, psihologa, profesora i učitelja. Hoće li, kao takav i opstati, vidjet ćemo.Možda to ovisi i o nekom od Vas koji ovo sada čitate.

Hoću reći, zasigurno će Vaša daljnja šutnja (ako jest) ili govor ili (ne)zauzimanje doprinijeti ovakvom ili onakvom ishodu. Nitko tko je stajao ili još uvijek stoji ‘skrštenih ruku’ u pogledu ove teme, ne bi se danas-sutra trebao čuditi kad, možda, baš njegovo dijete, među ostalim, bude izloženo ‘bezazlenim i ugodnim’ namjerama nekog odraslog čovjeka, kojemu bi podstrek mogao dati neki zakon koji, na primjer, ubuduće ne bi više ‘stigmatizirao’ ‘kultiviranu i benignu pedofiliju’. Ona po svojoj ćudi, je li, ne želi nikome učiniti bilo kakvo zlo? A ponajmanje onima najmlađima.

Pričekajmo još godinu-dvije, pa ćemo vidjeti što će sve još postati zakonito i normalno u ovoj zemlji. Tada mnogima neće biti do smijeha. Naprotiv.

Da se polako vratim na temu. Htio sam reći i to da se (gotovo) svatko tko suvislo i argumentirano  istupi protiv ‘novodošlih prava’, naziva homofobom, netolerantnim ili čak zaostalim. O pojavi  podizanja raznih tužbi, i to sprinterskom brzinom, neću ni govoriti. Samo znam da takvi ljudi ne znaju koliku štetu čine ne samo drugima, nego u konačnici i samima sebi. Znam da takvi ljudi, uistinu, u sebi duboko pate i da su nesretni, ali im je preteško suočiti se s tim i priznati da su puni bijesa i boli, te da su im ovakva zauzimanja samo bijeg od samih sebe.

Stoga su oni ujedno i žrtve, ali ne toliko zbog predrasuda okoline, koliko zbog neprirodne naravi svojih htijenja, kojima žele udovoljiti i podleći bez preispitivanja istih. A sloboda bez granica je istinsko ropstvo duše. U tom ropstvu, ne može ništa cvjetati, naročito ne ljubav. Može rasti samo korijen mraka i patnje.

”Iz zla u zlo srljaju, mene ne poznaju”, riječ je Jahvina. (Jeremija 9:2)

Konačno, ovo prikupljanje potpisa za referendum s naznačenim pitanjem, nije niti malo bezazlena stvar. Za one koji vjeruju da je brak zaista zajednica žene i muškarca, bilo bi prilično nesmotreno ostati po strani i ne dati barem svoj potpis, proslijediti jedan mail i sl.

S druge strane, moglo bi, u duhovnom smislu, biti jako nezgodno po one koji se smatraju vjernicima ako imaju indiferentan stav prema ovome, tj. ako se drže poznate ‘mantre’ kako se ‘ionako ništa neće promjeniti”. To bi onda značilo da u RH ne postoji niti 10 % makar deklarativnih vjernika koji su spremni staviti svoj potpis na ovaj prijedlog. Pa ako bi se takvo što i dogodilo, tj. ako ne bude dovoljno potpisnika, nekako imam uvjerenje da se dodatno ne piše dobro cijeloj zemlji …

Dapače, držim da će ‘slobodarska i liberalna shvaćanja uzeti još više maha i da će RH, zaslugom inih aktivista i zaslugom mnoštva pasivnih građana (pasivista), ‘dobiti što je tražila i zaslužila’. Jer ne može dobro ‘uroditi’ narodu kojega nije briga i koji je ravnodušan prema Bogu i Božjem poretku stvari. Da, takvom narodu može biti samo gore, čak i daleko gore od ovog postojećeg. Jer kad netko posije trnje ili ga dopusti, ne može nitko očekivati da mu rodi grožđe.

”A kad budu pitali: ‘Zašto nam Jahve, Bog naš,
učini sve ovo?’ ti ćeš im odgovoriti: ‘Jer ste mene
 ostavili da biste služili tuđim bogovima u svojoj
zemlji, služit ćete tuđincu u zemlji koja nije vaša.” (Jeremija 5:19)

Najmanje što jedan običan građanin može učiniti u ovom trenutku jest da (do nedjelje) dade svoj potpis na prijedlog pitanja: Jeste li za to da se u Ustav RH unese odredba da je brak zajednica žene i muškarca?

Ulog je, uvjeren sam, mnogo veći nego se nekima to čini. Tiče se to, itekako, i naše duše pred Bogom. Tiče se onoga tko smo mi zapravo i koga (što) mi to slijedimo svim svojim srcem.

Nekako sam uvjeren da je gotovo nemoguće biti (autentični) vjernik, a istovremeno se ne pomaknuti ni milimetar u pogledu određenja prema neprirodnim, nemoralnim i bezbožnim pojavama u našem vlastitom dvorištu. U našoj vlastitoj zemlji.

Naravno, nije samo ova tema u pitanju. U pitanju je još mnogo važnih tema koje se u Hrvatskoj trebaju otvoriti i iskreno suočiti s njima. To mora biti bolno, ali nema nam druge ukoliko želimo istinsko dobro sebi, svojoj djeci, svojim bližnjima, ali i svojim neprijateljima.

”Ovako govori Jahve, otkupitelj tvoj, Svetac Izraelov:
‘Ja, Jahve, Bog tvoj, tvojem dobru te učim,
 vodim te putem kojim ti je ići.
 O, da si pazio na zapovijedi moje,
 kao rijeka bi sreća tvoja bila,
a pravda tvoja kao morski valovi!”  (Izaija 48:17-18)

”Al’ onima što se u Jahvu uzdaju snaga se obnavlja,
 krila im rastu kao orlovima, trče i ne sustaju,
 hode i ne more se.” (Izaija 40:31 

Dražen Radman
Split, 21. svibnja 2013.