”Eksplozije u Bruxellesu pred Uskrs pokazatelj su da nekima nije ništa sveto! Neće nas zaplašiti jer naš Bog je pobijedio smrt! Sretan Uskrs!”, napisala je na svom Twitteru hrvatska zastpnica u Europskom parlamentu Marijana Petir nakon samoubilačkih napada koji su za sobom ostavili desetine mrtvih i stotine ranjenih ljudi u samom srcu EU-a.

Kakav je to Bog?

Ovdje se odmah postavlja pitanje: Kako je to ‘naš Bog’ pobijedio smrt ako je dopustio da se ovakvo zlo dogodi? Kako je to ‘naš Bog’ pobijedio smrt kad se, gotovo svakodnevno, takvo i slično zlo događa u Siriji, Iraku, Afganistanu i drugdje? Čiji je Bog, onda, jači? Tko ima jače oružje: ‘naš Bog’ ili ‘njihov Bog’?

Također, kakav je to Bog koji dopušta da 9-godišnjoj nigerijskoj djevojčici stave eksploziv oko struka i pošalju je na tržnicu punu ljudi i aktivira napravu? Kakav je to Bog koji dopušta da jedan bolestan kopilot namjerno upravi zrakoplov sa 150 putnika ravno u planinu i tako, osim svoga, uništi i živote njemu potpuno nepoznatih ljudi?

Ili, možemo i ovako, kakav je to Bog koji dopušta takvo zlo da u zemlji Hrvatskoj ima stotine neprocesuiranih i neosuđenih kriminalaca, lopova i prevaranata, s kravatom ili bez nje, a koji su upropastili desetke tisuća ljudi, učinili da se ubiju, rastave ili propiju?

Zbilja, kako je to ‘naš Bog’ pobijedio smrt? Ako je mogao spriječiti sve te zločine, a nije, onda ne možemo ništa drugo zaključiti nego da je to prilično nemoćan, nepravedan i pokvaren Bog. Onda je razumljivo da mnogi kažu: ”Ma, pustite me više s tim vašim Bogom! Pustite me s glupom pričom o dobrom i milosrdnom Bogu!” Onda je skroz razumljivo da mnoštvo uzvikuje: ”Dolje s takvim Bogom!”

Što ako su sada na sigurnom mjestu?

A, opet, s druge strane, odakle onda ta korijenska potreba u čovjeku za višom pravdom? Odakle ta njegova neumoljiva potreba za trajnim mirom i ljubavlju? Odakle ta potiha, ali duboka potreba u nama da živimo i kad umremo? Ne mijenja li se perspektiva razumijevanja groznih događaja ako bismo uvažili to da poslije smrti ne dolazi ništavilo, nego početak nekog drugog, neprolaznog trajanja? Možda početak svega onoga za čim na ovoj zemlji uporno čeznemo, a ne možemo dohvatiti jer se ‘uvijek nešto’ (ili netko) ispriječi ?

Ako smijem, što ako su mnogi iz metroa i zračne luke u Bruxellesu, sada uistinu dobro, na mjestu o kojem je Isus jasno govorio? I što ako je, sada, ona nigerijska djevojčica, za vijeke vjekova, na sigurnom i dobrom mjestu? Na mjestu utjehe i radosti, gdje je više nikakvo zlo neće moći udariti, prevariti i poslati na kakvu tržnicu ili prodavaonicu peciva?

Ako takvo što nije istina, onda nam, nikome od nas, ne preostaje drugo nego zaključiti jednom zauvijek da je ovaj naš život, ipak, jedna uzaludna i ništavna priča. Priča bez ikakvog višeg reda i višeg smisla. Onda smo, ipak, samo slučajne nakupine nekog fascinantnog, ali slučajnog i nepredvidivog gibanja atoma koje se, eto, sudaraju s drugim ‘nakupinama’ i pritom se, nekom bezveznom kemijom, svađaju  i varaju, mrze i ubijaju. Ili vegetiraju ‘gledajući samo svoja posla’ i – svoje važne ‘krpice’.

Sve u svemu, ako smo kao ljudi tek puki kemijski slučaj koji nema nikakve veze s Bogom, onda se ne bismo trebali čuditi i ljutiti u pogledu bilo kakvog zla i nepravde. Bilo u drugima ili u sebi.

Osim ako Boga ima, pa u nama titra, makar zatomljeno, onaj unutarnji osjećaj koji nekako zna da postoji iskonska pravednost i mir. Zar, kad malo zagrebemo ispod površine, u svakome od nas ne postoji misao kako negdje mora postojati jedan viši red i sklad? I, zaista, ako je u Bogu odgovor na naša temeljna pitanja, onda mi ljudi, zasigurno, ne možemo biti ni pametniji ni pravedniji od Njega.

Zato, i ja kažem: Dolje s Bogom kojemu bih ja, kao čovjek, sudio! Kojemu bih ja jednoga dana ‘održao bukvicu’ ili predavanje o tome što je pravedno, a što nije; što je dobro, a što zlo…

‘Puzla’ koja nedostaje

Kada, nakon velikih nepravdi i nakon ovakvih tragičnih događaja, olako odbacujemo priču o Bogu koji je ujedno i ljubav, možda smo nešto smetnuli s uma? Možda se trebamo vratiti na početak i doći do odgovora na pitanja: Što je život? Koja je svrha moga postojanja? Odakle zlo oko nas i u nama? Zašto tako često radimo ono što ne bismo trebali i ne bismo htjeli? Postoji li grijeh i kako ga se riješiti? Jesmo li doista u vlasti samih sebe ili smo vođeni nekim silama jačim od nas? Postoji li Bog i postoji li Sotona? Postoji li Bog koji je naumio da živimo zauvijek s Njim i da je ovo vrijeme samo prolazni dašak na putu k vječnosti? Nije valjda da gledamo na život kao na neuredno razbacane ‘puzle’, uporno odustajući od njihova sastavljanja, jer neke od njih ne možemo odmah složiti?

Sva ta pitanja, i još mnoga druga, postavljao sam sebi i drugima u vrijeme moje vlastite potrage. I sve dok ključna ‘puzla’ nije došla na svoje mjesto, ništa nisam mogao razumjeti – kako treba. Sve je to bilo maglovito, nedorečeno i s puno stihije u razmišljanju. Svojevremeno sam bio povučen prema ‘ponoru’ jer me zlo i grijeh tako lako prevarilo i umalo uništilo moj život. Sve dok se preda mnom nije pojavila ta ključna ‘puzla’ – Isus Krist. Tek kad je on došao ‘na svoje mjesto’, u moje srce, sve je počelo dolaziti na svoje mjesto. Pitanja su počela dobivati odgovore, i sve je drugo počelo poprimati smisao, čak i u onim najtežim životnim situacijama.

Netko je trebao pobijediti smrt

Marijana Petir nije ništa krivo rekla. Isus Krist je uistinu pobijedio smrt! Uskrsnuo je! Baš kako je pisano mnogo stoljeća ranije i baš kako je sam govorio svojim učenicima dok je hodao Judejom i Galilejom. Tako, oni koji su ‘usnuli’ u Njemu, bilo na miran ili tragičan način, bilo u ranijoj ili kasnijoj dobi, tek sada tek žive – svu puninu života! Oni drugi, ma koliko negirali svoj grijeh i ma koliko uspijevali mimoići ljudski sud, neće mimoići onaj Božju, pa živjeli oni 25 ili 95 godina.

Stoga, dragi čitatelji i prijatelji, makar živimo u teškim, nesigurnim, pa i ludim vremenima, neka nam baš takva vremena budu znakom. Neka nam budu uvjerljivom potvrdom da čovjek nema rješenje za nepravdu i zlo. Ali da Bog ima. Da On zna. Da je On onaj Bog koji je iz ljubavi, bez mača, došao i ponudio rješenje, tj. sebe svakome od nas. Svakome ponaosob.

Da, trebao je poći na križ. Netko savršen trebao je platiti umjesto nas. On je zbilja to i učinio. Ali, to nije bio kraj priče. Trebao je dokazati da smrt ne može zadržati Život. Trebao je uskrsnuti. Dokazati da smrt nije kraj. Da nepravda, zlo i mač nemaju posljednju riječ. Ne samo u Jeruzalemu, nego i u Bruxellesu. Bilo gdje.

”A kad se ovo raspadljivo tijelo obuče neraspadljivošću
  i ovo smrtno tijelo besmrtnošću, tada će se ispuniti
  pisana riječ: Pobjeda proguta smrt…” (1 Korinćanima 15:54)

Sretan Vam i blagoslovljen bio Uskrs, dragi čitatelji i prijatelji!

Dražen Radman, 25. ožujka 2016.

Hrvatska napokon ima ministra branitelja. To je general Tomislav Medved, sudionik Domovinskog rata, dobitnik brojnih odlikovanja i, kako se navodi, dobar poznavatelj problematike braniteljske populacije. Prije nekoliko dana, novi je ministar na svojoj Facebook stranici objavio tekst: ”Domovino moja, mnogo suza se zbog tebe prolilo…”, ispod kojeg se nalazila slika uplakanog djeteta pored vijoreće hrvatske zastave.

Doista, mnogo se suza i krvi prolilo na ovoj napaćenoj zemlji. Mnoge su se boli i rijeke nepravdi urezale i prodrle u dušu hrvatskog čovjeka. Ne samo one koje su pristigle izvani, nego i one koje smo, jedni drugima, sami zadali. I još uvijek zadajemo. Pa je domovina teška, olovno teška… Mnoge od tih suza, siguran sam, nisu se morale proliti. Niti se tolikom patnjom zemlja trebala natopiti. A bit će uskoro natopljena i potopljena ukoliko se nešto krupno ne dogodi – s našom dušom. Jer iz duše sve  počinje.

Ne čitamo znakove?

Oko toliko toga grozničavo brinemo, upiremo se i bacamo, a za ono najvažnije, za dušu svoju – najmanje… K tomu, nevjerovatna je činjenica kako, kao ljudi s mnogim osjetilima, ne čitamo znakove. Znakove u životnim situacijama. Situacijama oko nas i ‘situacijama’ u nama. Nisu nas učili, pa nismo naučili. Nismo naučili da je ‘ono bitno, uistinu očima nevidljivo’. Nismo naučili da ono što nam se zbiva, ne zbiva se po nekoj zlosretnoj ‘slučajnosti’. Nego s razlogom.

Na primjer, zar nije znakovito koliko je dugo Hrvatska čekala na izbor ministra branitelja? Nekima nije, ali je po meni ovo zbilja znakovito. Što to? Pa to što je Hrvatska neuobičajeno dugo čekala na izbor ministra branitelja. Naime, u životu ne postoje slučajnosti. Stvar je samo u tome hoćemo li konkretne događaje prepoznati i kao znakove koji nam ukazuju na nešto bitnije u toj našoj trnovitoj, pa i ludističkoj svakodnevnici.

Hrvatska je nebranjena zemlja

Što hoću reći? Hoću reći da to što je Hrvatska toliko dugo čekala na izbor ministra branitelja, upućuje na jedan, vjerujem, zanimljiv zaključak. Na zaključak kako je, u svojoj nutrini, Hrvatska prilično – nebranjena zemlja. Nebranjena je od mnogih tipova karcinoma, od kojih je svaki izrazito opasan, pa i smrtonosan. Karcinomi su umrežili naše živote do tih razmjera da su nam, gotovo svima, potrebne hitne operativne mjere. Inače nam se ne piše dobro. E, ali mi bismo da na hitne operativne zahvate idu oni drugi, nikad mi osobno. Jer ‘njihov’ je karcinom daleko veći nego što je naš, je li tako? Mislimo da je naš karcinom nebitan, sitan i bezazlen spram drugih. Da, moguće, ali ono što je danas maleno, s vremenom, postane veliko. Postalo je već.

Ukratko, Hrvatska je nebranjena od mita i korupcije. Nebranjena je od pohlepe za novcem i moći, od podobnosti i poltronstva… Nebranjena je od kukavičluka i šutnje, od gorčine i mržnje… Nebranjena je od demona prošlosti, od ideoloških i religijskih zabluda… Nebranjena je i od kojekakvih drugih ratova i rakova koji se podmuklo šuljaju po našim dušama i prave dar-mar od nas, od naših međusobnih odnosa.

Ratovi se, kažu, gube najprije iznutra, kad nutrina postane dovoljno trula, iscrpljena i satrvena. Bilo da je riječ o pojedinačnom ili kolektivnom slučaju. Hrvatska, zasad, nema pravu obranu protiv svih tih karcinoma. Zadugo već, nema pravog Branitelja.

U potrazi za Braniteljem

Hrvatska je, eto, dobila novog ministra branitelja – Tomislava Medveda. A hoće li dobiti svog istinskog i trajnog Branitelja, ovisi o nama samima. O svačijoj odluci ponaosob. Jer svatko od nas treba obranu. Svatko od nas treba nevidljivog Branitelja. Onog kojemu bismo dopustili, bez imalo šale,  da bude naš ‘ministar unutarnjih poslova’. Kojemu bismo dopustili da nas dovede u red. Da naučimo štogod o istini i ljubavi, o poštenju i vjernosti.

Sve dok ponosito budemo mislili kako, sami po sebi, znamo ratovati protiv ‘unutarnjeg neprijatelja’, nećemo ništa napraviti. Nećemo niti  vidjeti tko je naš najveći neprijatelj, a kamoli znati strategiju protiv njega. Ako se ne otrijeznimo, naposlijetku ćemo izgubiti ne samo dragocjeno vrijeme, nego i svoj dragocjeni život. Samo zato jer nismo htjeli prepoznati trenutak ili vrijeme kad nam je nebeski Branitelj slao jasnu poruku. Kad nam je kucao na vrata, zvao nas, a mi mu nismo otvorili. Niti se, barem stidljivo, izdaleka i potiho, odazivali na njegove pozive.

Nebranjena zemlja je ranjena zemlja. Bit će vrlo tužno ako sasvim iskrvari ili ako je rakovi izjedu, a njen Branitelj i Darovatelj krvi je svo vrijeme bio sasvim blizu, a mi ga nismo dozvali. Da nam nadu pruži, novu snagu da. Da nas od nas samih obrani, ozdravi i sačuva. Ako ga ne dozovemo, On će to poštivati, a mi ćemo ostati isti. Uskraćeni za slobodu – i spas.

I makar Hrvatska, još uvijek, ne shvaća znakove i ne traži Njega, Branitelj i dalje svim srcem traži nju. Nas. U pitanju je ljubav.

”Bože moj, zazvah te, i ti si me ozdravio;

  izveo si mi dušu iz Podzemlja,

  na rubu groba ti si me oživio.”  (Psalam 38:3-4)

Dražen Radman, 17. ožujka 2016.

”Ne dam ja City Centar One za ništa! Ma koji Mall of Split! Neće mene nitko odvojit od moga Cityja!”, čuh kako jedna žena reče drugoj, baš u trenutku dok sam, prije neki dan hodeći gradom, prolazio mimo njih. Jedna je imala oko 60 godina, a druga, koja je ovo izjavila s takvom odlučnošću, imala je približno 70 godina. Pomislih odmah u sebi: ”Uh, kakva vjernost i lojalnost!”

Zasigurno to izusti i kao reakciju na glamurozno otvaranje nove shopping meke Dalmacije po imenu Mall of Split. Kažu da je samo u prva četiri dana taj trgovački centar pohodilo više od 300 000 znatiželjnih te kupovno sposobnih (i nesposobnih) hodočasnika. Stigoše, eto, ne samo iz Splita, nego i iz mnogih drugih dalmatinskih gradova i gradića, sela i zaseoka.

Zanimljiva je ta shoping groznica. Posebno kad se događa svečano otvaranje nekog novog i nikad boljeg trgovačkog centra, koji će vam pružiti nedoživljeno srcezadovoljstvo. Naime, užitak kupnje u novom centru neće vas držati pod adrenalinom svega tri sata poslije dolaska kući, nego čak i tri dana od dana samog pohođenja.

Stoga će vas, najvjerovatnije, prilikom otvaranja sljedećeg najnovijeg i najboljeg centra (za 5 ili 10 godina), adrenalinski užitak kupnje držati, gle, punih sedam dana! To je zato što će u spomenuto vrijeme dodatno narasti čovjekova svijest novostvorenom mišlju: Kupujem, dakle jesam.

Zbilja, uvjerio sam se u to, velik je broj ljudi koji svoj identitet doživljavaju kroz kupovnu moć (ili nemoć). Prema takvom identitetu im se, razumljivo, oblikuje i svekoliko raspoloženje. A gledanje i mjerenje života kroz, isključivo, prizmu kupovne moći, čini da ljudi postaju neosjetljivi na neke malo drugačije mogućnosti tipa: Volim bezuvjetno, dakle jesam.

S identitetom koji se odnosi samo na površno i prolazno, ljudi postaju nekako hladniji i udaljeniji, sa sve manje ljubavi i topline prema (naj)bližnjemu.  Doista, postoji mnoštvo takvih ‘hodočasnika’ koji (još) nisu došli do Mjesta na kojem će shvatiti da najbolje stvari u životu uopće nisu – stvari. Do mjesta na kojem se ništa ne kupuje, a sve se prima. Tako uvijek biva kad se srce otvara Onomu koji strpljivo čeka. Jer tko traži – nalazi.

U ‘međuvremenu’, čovjek uporno kupuje stvari, putovanja ili ljude, ali ipak ne nalazi svoje trajno zadovoljstvo. On se dobro oblači, ali mu je i dalje zima iznutra. Jede više i pije više, ali je manje ispunjen. Tako, što više pokušava kupiti svoju sreću, to više u njemu viče: ”Ne to! Ne to!”  

Čovjek s ‘kupovnim’ identitetom ima još nekih problema. Jedan od njih je da ne može ni vidjeti ni čuti što je dobro za njega i njegovu djecu, a što nije. Ne može razlikovati Evo samo jedan prigodničarski primjer. Na prošlotjednom svečanom otvorenju Mall of Split-a, na glavnoj bini pjevala je (i) Danijela. Mogla je tu, da ne bude zabune, kojim spletom okolnosti, biti i Severina.

Naime, stotine bezbrižnih roditelja pustilo je svoju razdraganu dječicu da iz neposredne blizine slušaju i pjevaju bezazlene pjesmice spomenute pjevačice. S tim da neke pjesmice nisu samo bezazlene, nego su i ciljano edukativne. Jer djecu od malih nogu treba učiti i upućivati kako oponašati svijet i svijest odraslih. Da imaju, danas-sutra, poput one starice s početka, svoj stav kojem mjestu pripadaju.

Tako je baš lijepo bilo vidjeti kako Danijela animira najmlađe da s njom uglas pjevaju nevine stihove iz pjesama poput Cappuccina, Raspašoja i Brodoloma. Bilo je i drugih, ali se u ovima nalazi sukus poučnih naputaka za budućnost i životnu sreću.

Tako se u pjesmici Cappuccino nalaze jednostavni, topli i korisni liječnički savjeti:

Cappuccino i dupla loza

Prva, druga, i sve je roza

Voza nas voza, grije nas grije

Nema bolje terapije

U pjesmici Raspašoj, riječ je o nešto blažem opojnom savjetu za djecu. No, uz dovoljnu ustrajnost i prigodnu tjelovježbu u vidu lomljenja plastičnih čaša, postiže se gotovo jednak terapijski učinak, poznat u medicini pod naslovom Raspasoi totalitis:

I svi smo ko jedan, i svi smo za lom

Za lom! Za lom! Jesmo li spremni?

Dignimo čaše u zrak: Živio život! Živio mrak!

I neka zagrmi sve kad vino u glavi

Napravi kratki spoj, totalni raspašoj

Za vrhunac zdravstvenog i mentalnog odgoja ne samo sadašnje, nego i buduće generacije, veoma poticajna pjesmica pod naslovom Brodolom, osim negaziranih pića, priželjkuje nježan i dirljiv brodski ljubavni motiv:

Votka, martini, more i bikini

O, Bože, daj, daj, daj! 

Bože daj da ovakav bude raj

…

Amore mio, ja moram ti reći

O, da je samo malo veći (brod?)

Bar malo ti veći to bi bio lom

Tako mi svega, kad sjednem na njega

To bit će brodolom  

Tako to biva kad se lom i mrak – u nama zbiva. Možda, zato, i zaslužujemo ovaj raspašoj koji nam se kao ljudima i društvu događa. Jer ne znamo tko smo i zašto smo. Jer smo potiho rekli ‘doviđenja’ Svjetlu, a odali se tami. Pa prodajemo i kupujemo lom i mrak kao lijek i terapiju. Pa se, od malih nogu, punimo lažnim pićima i identitetima. Nije onda za čuditi se kratkim spojevima i pomutnjama u glavi.

Zato bi, uskoro, ne samo kod nas, mogao nastupiti i pravi – brodolom totalitis. Osim ako ne odemo do jedinog ‘shopping centra’ gdje možemo kupiti onu, iz dubine, žuđenu i žeđanu vodu života. Kupiti? Ne, najbolje stvari se, rekoh, ne mogu kupiti. One se primaju otvorene duše i srca. Pritom se opjevane ‘loze’, ‘vino’ i ‘martini’ – ostavljaju napolju. Jedino tako.

”A tko pije od vode koju ću mu ja dati,

  sigurno neće nikad ožednjeti.” (Ivan 4:14)

Dražen Radman, 10. ožujka 2016.