”Nije pravo pitanje: Zašto mi Bog nije dao ruke i noge?, nego je pravo pitanje: Ima li nešto bolje od ruku i nogu?”, rekao je, između ostalog, Nick Vujičić na predavanju u Nikšiću (Crna Gora) prošlog tjedna. ”Ukoliko su nebesa stvarnost, onda je Božji mir, svrha, snaga i hrabrost ono bolje!”, nastavio je s govorom 33-godišnji čovjek koji je rođen bez ruku i nogu. Rekao je čovjek koji je zbog svog hendikepa u ranom djetinjstvu bio ismijavan i ponižavan od strane mnogih vršnjaka. Rekao je to čovjek koji je zbog svega toga upao u depresiju i poželio da ga više nema. Jer živjeti u ovako okrutnom svijetu i s takvim hendikepom, osjećao je, jednostavno znači biti beznadežan. Znači imati gubitničku kartu. Tako to uvijek ide dok Pobjednik ne dotakne i sustigne čovjeka u boli ili u bijegu.
Budući sam imao priliku biti nazočan Nickovim predavanjima i u Nikšiću i u Podgorici (zahvaljujući pozivu prijatelja Uwea), koristim priliku navesti nekoliko izvadaka iz njegovih tamošnjih govora pod naslovom ‘Ne očajavaj! Ojačaj!’. Naravno, mnoge misli tijekom svojih predavanja Nick ponavlja, te ih možete čuti i na Youtubeu, tj. na snimkama predavanja iz različitih zemalja svijeta. Naime, kad netko tijekom samo jedne godine govori na stotinama mjesta diljem gotovo svih kontinenata, onda je razumljivo da će i ponoviti nešto od već ispričanog.
Nick se trudi, saznao sam, od domaćina dobiti što više informacija o državi, gradu, kulturi i svjetonazoru podneblja u koje dolazi, kako bi svako predavanje imalo i svoju specifičnu poruku, prilagođenu kontekstu tog podneblja. U svakom slučaju, velikom broju ljudi je prvi put da čuje tako ohrabrujuće riječi od nekog tko je (bio) u tako nezavidnoj ‘životnoj situaciji’. Evo nekoliko njegovih izjava o kojima sam razmišljao i kojima sam dodao nekoliko pitanja kao podlogu za poneku eventualnu raspravu.
”Ako je novac tvoj Bog, ili seks, ili si sam sebi bog, nikad nećeš biti zapravo sretan. Novac pomaže, ali je istina da novac nije temelj sreće. Pronađi pravu sreću.” Koliko je prevarenih po ovom pitanju u našoj zemlji? Koliko nesretnika misli da će im još više novca ili još više seksa donijeti istinsku sreću? Što im je, zapravo, donijelo? Možda još više obijesti ili duboke nesretnosti?
”Tinejđeri, ne trebate koristiti riječ na ‘j’ da biste bili ‘cool’ niti se trebate napiti da biste bili ‘cool’… Ja ne koristim prljave riječi, ne pijem i nemam velike bicepse. Ja imam bolje riječi, bolje piće i bolje mišiće. I, da, znam se dobro zabavljati. Zbilja… Jer ono bitno u životu ne nalazi se u vanjštini, nego u nutrini…” Koliko ljudi među nama gubi i zdravlje i živce i prisne odnose i puste godine zbog nastojanja da se dokopamo bar malo više novca, bar malo više seksa, bar malo više izvanjske ljepote? Pa i kad se uspije doći do svega toga, zar nije znakovito to kako je unutarnje zadovoljstvo vrlo kratkog vijeka?
”Muškarci, poštujte i volite svoje žene. Vi niste manje vrijedni ako ste nezaposleni.” Koliko ljudi u našem podneblju svoju vrijednost izjednačava s onim koliko zarađuje? Ako mi je netko nepravedno dao otkaz, tko je zbog toga loš? Mora li to utjecati na moju ljubav prema mojoj ženi? Koliko uopće znamo o pravom dostojanstvu i identitetu koji ne ovisi o vjetru koji vani puše? Koliko znamo o nevremenima u kojima se upravo i može očitovati dubina prave ljubavi?
”Ako si kršćanin, onda ne želiš ni da tvoj najgori neprijatelj završi u paklu. Onda mu želiš pomoći da spozna koliko ga Bog voli i kako mu se Bog želi smilovati. To ne može postići nitko svojim vlastitim znanjem. To je moguće kad se prava preobrazba dogodi iznutra.” Koliko je osvetoljubivog u nama i među nama? Koliko je pakosne želje da našem ‘neprijatelju’ bude loše, pa makar to bio ‘neprijatelj’ iz naše kuće? Jesmo li bolji i sretniji kad gajimo pakost spram onog drugog, drugačijeg i ‘daleko nepravednijeg’ od nas samih? Jesmo li mi uopće upoznali živoga Boga ili smo se samo zbratimili s mrtvom religijom?
”Kako oprostiti nekome tko ti je nanio zlo? Ako ne razumijemo i nismo prožeti onime koliko je Božje oproštenje kroz Isusa prema nama samima, i ne shvaćamo da ni sami nismo zaslužili milost i oprost, onda zaista nema čvrstog temelja na kojemu je moguće dobrohotno pristupati drugima.” Jesmo li mi to došli u (društveno) stanje u kojem je pojam opraštanja postao potpuno stran i prezren? Jesmo li postali toliko slijepi da ne vidimo kako neopraštanjem sami sebe satiremo i uvlačimo u centrifugu koja nas glođe do kosti? Ruku na srce, što mi uopće znamo o Kristu i kršćanstvu?
”Ne radi se o tome jesmo li mi dobre osobe. Radi se o tome da nam je baš svima potrebno oproštenje. Svatko griješi, svatko je sagriješio… Moramo se osloboditi svoga ponosa…” Zar među nama nema ogroman broj ljudi koji neće nikad priznati da su pogriješili? Zar nema ogroman broj ljudi koji će, i kad priznaju, opravdati se da su tako morali jer ih je netko drugi na to naveo? Jesmo li, barem iz prikrajka, svjesni što nam grijeh ponajprije čini? Jesmo li svjesni da grijeh, među ostalim, zamagljuje naš unutarnji vid do mjere sljepila? Ako odbijamo o tome razmišljati razgovarati, ne upravlja li, stoga, ponos našim bićem? Nije li možda on naš najveći neprijatelj i tlačitelj? Ne bismo li, napokon, trebali otkriti poniznost kao vrlinu i hrabrost, a ne kao otpadak ili slabost?
”Bog ima dobar plan za svačiji život. Imao je i za moj… Ja sam sada jak čovjek… Jer imam mir, imam nadu, imam svrhu i – imam hrabrost… Otkrijte svoju viziju, Božji plan za vaš život tamo gdje jeste… S onim što imate i kako to nosite možete podignuti mnoge oko vas… Što god bilo, kad ljudi vide vas, neka vide radost… Ako nećemo ići u potragu za takvim putem, što nam drugo preostaje? Vrtjeti se u krugu ‘nerješivih’ frustracija i tjeskobnih osjećanja? Ili u krugu ogorčenja i samosažaljenja zbog ‘nemogućih’ ljudi i ‘bezizlaznih’ situacija? Što će biti naš izbor? Koliko će nam još trebati da shvatimo kako je zamišljeno da budemo nešto mnogo više od ovoga što sada mislimo i živimo?
Znam da u životu postoji puno više od želje da materijalno preživim. Bez Boga ne bih danas bio ovdje… On mi je dao inspiraciju i nadu…”. Koliko će nam još trebati da shvatimo kako naš glavni problem nipošto nije ekonomski? Koliko će nam još boli trebati da shvatimo da nismo slučajno tu gdje jesmo i da smo, svaki od nas, prvenstveno duhovna bića koja trebaju duhovnu vodu? Zar nam nije potreban istinski duhovni preporod? Zar smo došli u stanje otupjele savjesti, tako da uopće ne dolazi u obzir preispitivanje naših svjetonazorskih temelja? Znamo li uopće da ljubav nije što, nego tko? Znamo li da kroz život svakog od nas može strujiti ona vrsta nade koja se ne mora slomiti ni pod nevoljom ni pod nesrećom? Da kroz nas može strujiti snažna i nepokolebljiva vjera koja nije samo isprazna priča, nego i vrlo opipljiva stvarnost?
Drago mi je da sam bio na ovim Nickovim predavanjima. Ipak je malo drugačije kad se čovjeka čuje i doživi iz neposredne blizine. Bilo kako bilo, svatko od nas može otvoriti srce, makar imao tek sitne i krhke poticaje u svom životu. Baš kao što svatko od nas može i zatvoriti svoje srce. Čak i onda kad ima priličan broj jasnih poticaja i znakova na svom životnom putu. Stvar je srca što će netko s njima učiniti. Sve se, na kraju krajeva, ipak svodi na ovaj izbor: Hoćemo li ići svojim ili Božjim putem?
Nick Vujičić, čovjek čiji nas život izaziva i na propitivanje o tome tko je zapravo hendikepiran, na koncu je pročitao nekoliko biblijskih stihova, među kojima su i sljedeći:
”Jer ja znam svoje naume koje s vama namjeravam, naume mira,
a ne nesreće: da vam dadnem budućnost i nadu. Tada ćete me
zazivati, dolaziti k meni, moliti mi se i ja ću vas uslišati. Tražit ćete me
i naći me jer ćete me tražiti svim srcem svojim. I pustit ću da me nađete –
riječ je Jahvina. Izmijenit ću udes vaš…”
(Jeremija 29:11-14)
Dražen Radman, 29. travnja 2016.
Nikola K. (26) je u ponedjeljak navečer, divljajući Audijem 3, s preko 2 promila alkohola u krvi, pokosio četvero ljudi na zagrebačkom Kvatriću, pri čemu je na licu mjesta smrtno stradala Ljiljana K. (61), a njezin suprug Aleksandar K. (67) je od posljedica teških ozljeda preminuo dva dana kasnije.
Hrvatska je članica EU-a koja, uz Rumunjsku i Bugarsku, ima najveću razinu korupcije u javnoj nabavi, pokazalo je istraživanje koje je naručio Europski parlament, a proveo Institut RAND (Research AND Development). Ako ovome dodamo da je Agencija Fitch nedavno potvrdila dosadašnju ocjenu kreditnog rejtinga Hrvatske za zaduživanje kao BB, a što se ‘stručno’ prevodi kao ‘smeće’. ‘Rejting’ nam je ‘smeće’? Stvarno? Je, živa istina! Ako je tako, onda nije teško zaključiti kako je puno i preveć toga trulo u zemlji – Hrvatskoj.