Glavni glumac filma ”Ustav Republike Hrvatske”, Nebojša Glogovac, u jednom nedavnom intervjuu  izjavio je kako film ‘otvara pitanja mogućnosti da nekoga prvo dobro upoznamo pa da tek onda možemo nešto znati i reći o njemu.’  S tim u svezi, ne kažem da Rajko Grlić i Ante Tomić nisu htjeli progovoriti o ljudskoj strani svojih filmskih likova. O strani koja je kompleksna i nije samo crno-bijele naravi. O tome sam, uostalom, pisao u prvom dijelu svog osvrta.

Je li Grlićev i Tomićev  film zaista ‘vraški precizna slika Hrvatske’?

I ne kažem da autori nisu htjeli ukazati kako je mržnja prema drugome i drugačijemu pogrešna i primitivna stvar. Ali, autori su ovim filmom prilično precizno naglasili tko su ti drugačiji koji najviše pate pod kanonadom mržnje u našem društvu. Jasno, umjetničko je pravo autora naglasiti ono što, prema svom shvaćanju i svjetonazoru, žele naglasiti. S druge strane, građansko je pravo o tome kritički promišljati i prosuđivati .

Dakle, film je u podnaslovu opisan i kao ‘ljubavna priča o mržnji’. Kao ljubavna priča o mržnji – koga i prema kome? Nesumnjivo da se, prema prikazanom, želi ukazati na to kako je u hrvatskom društvu posve raširena pojava čistokrvne mržnje. I to, prije svega, prema osobama koje imaju neku od LGBT- sklonosti, kao i prema Srbima, i to najviše od strane ‘klerikaliziranog puka s ustašoidnim predznakom’.

S ovim se, dakako, nipošto ne mogu složiti. Kao ni s novinarom Zlatkom Galom koji je film doživio kao ‘čudesno uvjerljiv foto-robot Hrvatske’, i to ‘Hrvatske od jučer, od danas i one – od sutra’(?!). Tako je, kaže Gal, film ‘vraški precizna slika Hrvatske’. Je li uistinu Grlićev i Tomićev film takav?

‘Mrziteljska krvna zrnca’ – nitko nije imun

Iako u hrvatskom društvu postoje povremeni animoziteti prema manjinama i onim drugačijima po bilo kojem pitanju, ne mislim da je ‘pogodak u centar’ ukazivati baš na ova dva animoziteta, prema Srbima i prema LGBT-osobama. Mržnja je, naime, suptilna i opaka pojava koja ne zaobilazi niti jedan narod, rasu, spol, ovu ili onu orijentaciju. Tako ne zaobilazi ni (‘ugrožene’) manjinske skupine ljudi, a ni njihove ustrajne simpatizere i ‘odvjetnike’. I u njihovim venama, teku ‘mrziteljska krvna zrnca’. Od takvog ‘unutarnjeg i ubitačnog potencijala’ nije imun nitko. Samo je pitanje hoće li i u kolikoj mjeri ‘potencijal’ izbiti na površinu i napraviti dar-mar oko sebe. Ili prema sebi.

Uz pomoć  ‘medijske mašinerije i prašine’, ovisno o veličini i snazi medijske kontrole, može se od povremenih izljeva mržnje napraviti ogromnog ‘slona’ pa navesti svekoliki puk na zaključak kako je takav ‘mrziteljski slučaj’ ujedno i masovna pojava. Dakle, osobno se ne mogu složiti s davanjem poruke kroz film kako je pojava ‘prebijanja homoseksualaca’ i pojava mržnje prema Srbima ono što treba s tako neumoljivom pedantnošću  izdvojiti iz lepeze drugih ‘ljubavnih priča o mržnji’. Pogotovo s obzirom na implikacije koje sa sobom nosi ‘regionalna’ pa i šira distribucija filma.

Što je s ”ljubavnom pričom” o drugim, mnogo učestalijim mržnjama?

Zar nisu, u našem društvu, barem jednako nazočne pojave mržnje prema svemu što je hrvatsko, prema onima koji kritički i javno prozbore o homoseksualnosti kao grijehu, prema  onima koji se javno zalažu protiv pobačaja? Zar nisu, barem jednako, nazočne pojave mržnje prema debelima, mršavima ili bogatima? Zar nisu, barem jednako, zastupljene i mržnje prema bračnom partneru koji nije ispunio očekivanja? Ili prema rođenome bratu zbog ‘dva metra zemlje’? Zar sve ove pojave nisu čak i češće nego što su one koje su pažljivo i ciljano apostrofirane u ”Ustavu…”?

”Ljubavne priče o mržnjama” su, nažalost, opće pojave u svim društvima, u većoj ili manjoj mjeri. To je, uvjeren sam, stvar naše pale naravi i naše neumirene nutrine. I stvar je svakoga od nas hoćemo li pronaći nepatvoreni izvor s kojega ćemo piti čistu vodu i biti bolji jedni prema drugima i prema sebi.

Nije li to opet potraga za onim davno ‘izgubljenim blagom’?

”Iako u manjini, ne, nisam ugrožen…”

Osobno, i ja sam pripadnik jedne manjine (kršćanin-baptist). Kao čovjek koji vjeruje o kršćanstvu na drugačiji način nego većina ljudi u Hrvatskoj, moram reći da se uopće ne osjećam ugroženo zbog toga. Povremena distanciranja, etiketiranja, prozivanja te omalovažavanja od strane pojedinaca, ne smatram nečim zbog čega bih trebao povrijeđeno vikati i gdjegod stignem generalizirati kako živim u zemlji čiji ljudi notorno mrze sve što je drugačijega kova. Povremene ekstremnijie izljeve treba, naravno, prozvati kao nepoželjne i  zloćudne, ali bi ‘javni djelatnik’ trebao to činiti nepristrano, a ne prozivati isključivo samo jednu ili dvije izopačene pojave koje jesu takve ili ih smatra takvima.

Zloćudne pojave, dok mi teku ovi zemaljski dani, smatram sastavnim dijelom svog okruženja, s čime se valja znati nositi. Ali, ne mogu reći da se zbog njih osjećam ugroženim. Pomažu mi vidjeti što se to nalazi u meni. Smatram da u tim slučajevima, zapravo, nisam ugrožen ja, nego onaj koji etiketira i omalovažava. Ili, danas-sutra, udara.

Naime, kad čovjek riješi pitanje svog unutarnjeg identiteta i dobije mir koji nadilazi svakojake okolnosti, onda ne skače na sve i svaku. Kad čovjek dođe do izvora iskonske dobrote i utjehe, onda više ne mora biti ratoboran. Ne mora uzvraćati istom ili sličnom mjerom. Onda se bori najprije protiv gorčine i zla u samome sebi. Time se najviše bavi. Tada svojim ponašanjem kudikamo manje iritira one druge.Tek tada je u stanju pronaći pravu mjeru reagiranja prema nekome tko je ‘ugrozio’ njega ili nekog iz datog okruženja.

Predivna zemlja  s dragocjenim ‘putnicima’

Osim toga, kako mogu očekivati da svi ljudi budu dobri i ljubazni prema meni? Pogotovo ako se u nekoj mjeri bavim i javnim radom, a koji se ne mora svakome sviđati i koji ne mora za svakoga biti ispravan. Kakav bih ja to bio kršćanin kad ne bih znao strpljivo i s ljubavlju podnijeti neku manju ili neku veću nepravdu?

Ne pada mi napamet reći da živim u zemlji koja jedino što radi – to je da mrzi. Ne pada mi napamet reći da živim u zemlji koja je pogubna za življenje. Jer bih onda mogao reći da je svaka zemlja na svijetu, u određenom smislu, pogubna za življenje. Naprotiv, želim reći da živim u predivnoj zemlji koja je sa svim svojim ljudima, obrascima i navikama, slijedom (ne)sretnih povijesnih okolnosti, došla tu gdje jest danas. Da, živim u zemlji koja ima velikih problema i velikih koprena na očima, ali koju volim i kojoj želim, ako je moguće, dati barem jednu malu kap s onog Izvora dobrote… Želim to bez obzira na njenu ranjenost i ružnoću koja, na ovaj ili onaj način, redovito iskače iz prikrajka i uporno nastoji obuzeti što više njenih ‘putnika’.

Dražen Radman, 31. listopada 2016.

Kad gledam neki film, više me zanima njegov sadržaj i poruka, nego njegova vanjština i glumačko umijeće. Jasno, glumačke bravure i pretvaranja u pojedini lik itekako pomažu pri uživljavanju gledatelja, ujedno i proživljavanju onoga što su režiser, scenarist i ostali htjeli poručiti. Nedavno sam čuo kako je Gregory Peck u jednom od posljednjih intervjua rekao kako bi volio da pamte njegovu glumu kao onu koja je, iznad svega, služila svrsi priče. Dakle, da ljudi u prvom planu razmišljaju i razgovaraju o onome o čemu se u filmu radilo i o čemu je film progovarao, a tek u drugom planu da se dive glumačkoj vještini.

U najnovijem filmu Rajka Grlića ”Ustav Republike Hrvatske” glumačka ekipa, predvođena izvrsnim Nebojšom Glogovcem i Dejanom Aćimovićem, uspjela je potaknuti to razmišljanje i razgovor o nizu manje ili više otvorenih poruka. Ukratko, glavni likovi u filmu su Vjekoslav Kralj, profesor povijesti, ‘hrvatski nastrojen’ homoseksualac (N. Glogovac) te policajac srpske nacionalnosti Ante Samardžić (D. Aćimović). Profesora Kralja, zbog transvestitskog izlaska, prebiju huligani pa se neko vrijeme ne može brinuti o bolesnom ocu (Božidar Smiljanić). Ovisan je, stoga, o pomoći svoje susjede (Ksenija Marinković) pa zauzvrat kasnije pomaže njenom mužu (policajcu) u pripremanju ispita iz poznavanja Ustava RH, jer ovaj ima ozbiljnih poteškoća s učenjem.

Tu se redaju zanimljivi dijalozi i međuodnosi, isprepleteni s mnogo žučnih i tragikomičnih trenutaka. Ovdje koristim priliku osvrnuti se na nekoliko scena iz filma, onako kako sam ih osobno razumio i doživio, a povezane su ponajprije s ulogom koju tumači Nebojša Glogovac.

Očajnička potreba za ljubavlju oca

Vjekoslav Kralj brine o svom nepokretnom ocu, iako ovaj prema njemu nikad u životu nije gajio normalan i prisan odnos kakav bi otac trebao gajiti prema sinu. Vjekoslav se, pored svog već ostarjelog tate, povremeno prisjeća događaja iz svoje prošlosti. Posebno djetinjstva i onog dana kad ga je otac žestoko namlatio nakon što ga je u sobi zatekao da se oblači u žensko.

Ne znam jesu li Rajko Grlić i Ante Tomić (koscenarist) namjerno ‘stavili’ ovu scenu, vjerujem da jesu, no upravo je ta scena, po mom shvaćanju, ključ za razumijevanje cijele slagalice ”Ustava Republike Hrvatske”. Jer radnja filma je, u cjelini, prožeta elementarnim nedostatkom očeve ljubavi. Vjekoslavov otac se, naime, kroz život više bavio svojom ‘verzijom domoljublja’, ‘ganjanjem’ žena i sljubljivanjem s vladajućim političkim strukturama, nego što mu je bilo stalo do ljubavi prema svome sinu. Tako su mu sve te njegove izvitoperene ljubavi, među ostalim, ‘ukrale’ onu običnu očinsku ljubav prema sinu. Vjekoslavov otac, očigledno, s njim nije provodio vrijeme u igri, šetnji i razgovoru, već je prema njemu uvijek bio grub. Možda i zbog iznevjerenog očekivanja da Vjekoslav bude pravo muško, a ne homoseksualac. Ne razmišljajući da je, lako moguće, najviše on sam, kao otac, zaslužan za to.

Vjekoslavovo ranjeno biće, u potrazi za izgubljenim ocem, tj. u potrazi za davno izgubljenom očinskom ljubavlju, poput mnogih drugih nalazi utočište u ljubavi prema muškarcu, koji je po svemu sudeći  bio podsvjesna zamjena za oca koji mu je očajnički nedostajao u vremenu kad mu je najviše trebao.

Tako i danas, poput Vjekoslava Kralja mnogi imaju emotivno-seksualnu sklonost prema muškarcima zbog ‘uskraćenosti’ u ranom djetinjstvu. Prije svega zbog teškog, hladnog ili otuđenog  oca. Stoga, dok se u njima ne iscijeli unutarnja rana, homoseksualna sklonost upravlja njihovim bićem. Ne nalaze mir i utočište ma koliko se trudili. Pritom, osude od strane okoline dodatno pojačavaju njihovu unutarnju bol, frustraciju i strah.

Nevjera u život poslije utječe na život prije

Negdje prema kraju filma, Vjekoslav Kralj pita svojega oca vjeruje li u život poslije smrti. Otac niječno klima glavom, a Vjekoslav otprilike izgovara kako se on nada da ipak ima nešto… Nešto bolje od ovog ovdje dolje. Na zidu, iznad kreveta na kojem otac leži, obješen je malo veći križ. To upućuje na zaključak kako je Vjekoslavov otac bio, zapravo, praktični nevjernik do samoga kraja. Makar se u javnosti, gotovo sigurno, deklarirao kao vjernik. Istina, ta pojava danas uopće nije rijetka.

Nadalje, u pogledu karakterizacije lika Vjekoslavovog oca, nalazim zamjerku režiseru i scenaristu filma. Naime, s obzirom da svi bitni likovi u filmu nisu prikazani jednodimenzionalno, tj. na crno-bijeli način, onda je očiti propust prikazati ovaj važan lik isključivo u negativnom kontekstu. Mogli smo barem kroz scenu ili dvije saznati što se tom čovjeku dogodilo u životu da je postao tako tvrd i zadojen ustaškim ekstremizmom. Možda je i njegov otac bio grub prema njemu pa ovaj nije ni znao ni mogao nešto bolje i prisnije pružiti svome sinu. Jasno, nečija obiteljska povijest ne treba opravdati nečiju odgovornost za vlastite postupke, ali može pomoći boljem razumijevanju.

Također, u filmu možemo vidjeti, makar njegovi autori to nisu imali u vidu, da nevjera u Boga utječe ne samo na izokrenuto shvaćanje domoljublja te drugih i drugačijih, nego i na poremećenost obiteljskih odnosa. Očito je da nerazumijevanje i neopraštanje u tome najviše prednjače. Prema tome, mogao bih reći da nevjera u Boga i u život poslije smrti oblikuje kvalitetu života – prije smrti.

Laž glasi: ”Kad umre voljena osoba, trebam umrijeti i ja!”

Nakon smrti oca, Vjekoslav shvaća da njegov život nema više nijedan razlog za daljnji nastavak. Naime, on je već bio ‘umro’ nakon što je njegova najveća ljubav, poznati i markantni violončelist, oduzeo sebi život na dotičnoj klupi. Stoga, nakon očevog odlaska, više ga ništa nije vezalo za ovaj svijet jer je njegova najveća ljubav bila – i njegov cijeli identitet.

A vezati svoj najdublji identitet za drugog čovjeka koji može pogriješiti, iznevjeriti, ‘ustati na lijevu nogu’, razboliti se, umrijeti…, i nije baš najbolji izbor za glavni smisao svog života. Čovjek bi se, naravno, trebao vezati za ‘najveću ljubav svog života’, ali taj Netko bi se morao nalaziti u području našeg duhovnog bića. U području koje pripada spoznaji. Jer to područje u nama može ispuniti samo Netko tko nije ni prolazan ni pogrješiv ni smrtan. Netko tko može djelovati jedino ako mu čovjek to dopusti. Pa i u pogledu teških povreda iz prošlosti.

To ‘podizanje iz pepela’ nije ništa novo pod kapom nebeskom. I ništa što se pojedinim ljudima ne događa nakon što otvore svoje srce. Znam ih podosta. Zato i vjerujem u povratak iz emocionalnog deficita i emocionalne provalije. U suprotnom, odlazak u alkohol, drogu, promiskuitet, agresiju ili pak u mržnju po nacionalnoj, vjerskoj, spolnoj ili bilo kojoj drugoj osnovi, samo je logična posljedica dubokih rana i neiscijeljenosti. One tijekom vremena ključaju te imaju neumoljivi poriv u ovom danas učiniti neko zlo. I(li) prema drugome i(li) prema sebi. A tragična je stvar kad se potisnute rane i neiscijeljenosti kod različitih ljudi susretnu i buknu u istom vremenu i na istom prostoru.

Usput, možda znamo nekog u svojoj blizini tko se nalazi u takvom latentnom stanju. Nekog tko nam možda i nije osobito drag. Za koga znamo da je bez nade pa se povukao iz vidokruga ljudi. Nekog tko je odustao i već se zaputio prema ‘svojoj klupi’. Požurimo, možda uspijemo stići na vrijeme!

(nastavak slijedi)

Dražen Radman, 29. listopada 2016.

Ovih je dana, povodom vijesti o operaciji karcinoma prostate bivšeg premijera RH Ive Sanadera, osvanulo mnoštvo komentara u gotovo svim medijima i na društvenim mrežama. Većina njih je, s obzirom na minuli učinak spomenutog čovjeka, naslađujuća, ironična, gorka i osvetoljubiva. Koristim prigodu izdvojiti , među tisućama, svega pet komentara i ukratko se osvrnuti na njih.

1.    ”Koliko je samo mladih upropastio svojim lopovlukom!”

Ukoliko je optužba istinita, onda je, lančanom reakcijom, lopovluk g. Sanadera  doista upropastio mnoge u našoj zemlji. Ne samo mlade. Mnogi su ostali bez posla pa su otišli živjeti u Njemačku, Irsku, Australiju… Mnogi stručnjaci su degradirani i zamijenjeni podobnim, ali ne i sposobnim kadrovima. Mnogi su se propili jer se nisu znali nositi s ugroženom egzistencijom. Razočarani i ogorčeni, mnogi su u braku postali nemogućima za suživot, pa su se rastavili. Neki su se i ubili jer više nisu vidjeli smisla živjeti u državi u kojoj vlada bezvlađe, mito, korupcija i najgore od svega – bešćutnost.  A posljedice lopovluka na državnoj razini – velike su, dalekosežne, i za mnoge nepodnošljive.

Zato, ako čovjek koji vara, krade i upropaštava, ne doživi sram, kajanje i priznanje pred Bogom i čovjekom, neće imati ni sreće ni budućnosti ni nade. Pa neka on slobodno živi ili jedri još 30 ili 40 godina. Sve brzo prođe. A što onda?

2.    ”Kad bi naslov bio ‘Kriminalac, lopov i ratni profiter ima rak prostate’, ljudi bi utoliko manje imali empatije za ovo smeće od čovjeka.”

Jasno da veliki broj ljudi odbija imati empatiju prema čovjeku kojeg vide kao oličenje svega onoga što je devastiralo ovu zemlju i sudbinu njenih građana. Jer kad bi dozvolili sebi empatiju prema ozbiljno bolesnom čovjeku, onda bi, barem tako misle, to bio znak slabosti i popustljivosti spram čovjeka koji je počinio zločin.

Usprkos tome da postoje ljudi koji su (bili) glavni protagonisti nečasnih i užasnih radnji u našoj zemlji, ipak mi je teško prihvatiti da se nekoga od njih naziva ‘smećem’. Ipak se tu radi o čovjeku koji još uvijek, dok je živ, ima šansu. Stoga, umjesto pogrdnih riječi, možda bi bilo kudikamo bolje usmjeriti svu tu negativnu energiju u neku konstruktivniju poruku. Možda uputiti  riječi koje pozivaju optuženog da napokon otvoreno i iskreno kaže istinu o svemu. Da barem pri kraju balade postupi kao čovjek koji se, makar u zadnji čas, (djelomično) iskupio. To su oni trenuci kada čovjeku više ne trebaju odvjetnici. Ne trebaju mu jer više ne želi više igrati svoju (kukavičku) igru.

3.    ”Od mene nema sažaljenje… Samo želju da što prije umre.”

U ovakvim komentarima se očituje želja za izvršenjem pravedne kazne. Ljudi smatraju ako već sudovi ne mogu (na vrijeme) dosuditi doživotnu ili čak smrtnu kaznu, onda neka je izvrši ‘priroda’. Razumljiva je želja, posebno kod onih koji su bili direktno oštećeni,  da što prije nestane s lica zemlje onaj koji je uzrokovao štetu. Nek’ ga nema, nek’ ga ne bude. Što je zaslužio, neka dobije. Nikakvo patetično sažaljenje.

S druge strane, razmišljam kako bi bilo bolje da takav čovjek poživi i da, ako je doista kriv, ima vremena raskajati se i pomiriti s Bogom, potom smoći snage i doći pred narod, reći mu ono što mu treba reći. Makar takvo priznanje za posljedicu imalo – odrapiti određeni broj godina u zatvoru. S tim da ovdje vrijedi podsjetiti na ovo: Ima ljudi koji su zaista slobodni u zatvoru, a ima i ljudi koji su zaista zarobljeni na slobodi.

 Znam, takva vrsta javnog priznanja, nažalost, događa se ‘jednom u sto godina’. Kod nas do danas – još nikad. Ipak, zašto se to ne bi dogodilo baš u današnjem vremenu? Zar se, na primjer, čovjek ne može jedno jutro probuditi u strahu i znoju lica svoga, u spoznaji da ima Boga i da će uskoro pred Njim odgovarati? Ali, i da mu se taj Bog želi smilovati, oprostiti… Zar je nemoguće da se to dogodi? Pa to se događa mnogim ‘malim’ ljudima, mimo svjetala pozornice. Ljudi shvate da u sebi imaju grdni problem i da više ne mogu ni naprijed ni natrag, ni lijevo ni desno, nego samo – ‘gore’ ili ‘dolje’. Pa izaberu Život, a ne Smrt. Zato, ne zaboravimo, sve dok je čovjek živ postoji mogućnost unutarnje preobrazbe i katarze. Uostalom, sjetimo se onog razbojnika na križu. Nitko ne zna koliko je taj opljačkao banaka i koliko je ljudi zavio u crno. A ipak je shvatio tko je zapravo Onaj u sredini.

4.    ”Čak i da je istina da je bolestan, pa što onda? Smrt je samo izlaz. Novci pokradeni. Potomci će uživati. Zaplijeniti sve nezakonito stečeno. Onda smiješ umrijeti.”

Hej, ‘smrt je samo izlaz’? A što ako je smrt, u tom slučaju, samo početak užasa? Onda i nije baš neki poželjan izlaz. Uostalom, zar se sve u nama ne buni protiv toga da ‘stvari’ prođu tek tako i nekažnjeno? Zar nam nešto iskonsko iznutra ne govori da bi ipak morala postojati neka viša i nebeska pravda?

‘Novci pokradeni’. To je, nažalost, sirova istina. Svi novci, iako i ne mora tako biti, teško da će biti vraćeni natrag. Kao što se i neke druge razrušene stvari više ne mogu vratiti na početak. Mnogo je toga nepovratno izgubljeno. Ali, ima nešto što ti nijedna nepravda ovoga svijeta ne mora učiniti. Nitko ti ne mora ukrasti dušu, zar ne? I ne moraš biti ogorčen. A to s dušom je najvažnije, zar ne?

I nije istina da će ‘potomci uživati’. Kako odrastao čovjek može misliti da će netko uživati – u pokradenom? Zar ne zna da je ono što je oteto – i prokleto? E, kad bi svi lopovi ovog svijeta znali koliko prokletstvo navlače na svoje žene, sinove, kćeri i unuke kada ih obasipaju ukradenim ‘blagodatima’.

Dakle, ne treba misliti kako je blago onome koji se nečasno okoristio. To vam je isto kao da za čovjeka koji u luksuznom ‘Porscheu’ vozi prema provaliji kažete: ”Blago mu se u kojem se autu vozi, a ja se drndam u ‘fiat puntu’.” Ako se vi drndate u starom ‘fiat puntu’, i ne vozite prema provaliji, onda blago se vama, a ne blago se njemu. Tako, što se tiče lopova, kako god mu ime bilo, ako za ovog života ne vrati ‘nezakonito stečeno’, uf, ne piše mu se dobro, ni njemu ni svima onima koji ga podržavaju i za nj lažu.

5.    ”Doša vrag po svoje!”

Eto, nekako ljudi slute da je u ovakvim pričama uključen i sam vrag. Ljudi slute da svo ovo zlo koje nas okružuje nije samo stvar slučajnosti, nego se događa neka viša bitka koja je povezana s nama ljudima. Moj je dojam da je sve više onih koji počinju razmišljati o tome kako zbilja postoji nevidljiva osobnost koja djeluje na ljude, zavodeći ih oko najprimamljivijih stvari. Oko vlasti, bogatstva, moći. Ili oko seksa, droge, alkohola… Ili oko drugih ‘ponuda’ za koje se čovjek hvata poput glamca.

Ako vraga ima, onda svaku podmuklost čini u svrhu držanja pojedinca podalje od svog Protivnika. U svrhu pridobivanja što većeg broja duša na svoju stranu. U znak prkosa i osvete vjekovnom Neprijatelju. S druge strane, taj njegov Neprijatelj želi preokrenuti tijek osobne sudbine, ne samo jednog običnog lopova, nego i svakog čovjeka koji ne shvaća da osim materijalne stvarnosti, postoji i nevidljiva, duhovna stvarnost.

Ako bismo sve to uzeli u obzir, lakše bismo mogli razumjeti sebe i druge. Pa i sam smisao našeg življenja. Mogli bismo stati na ‘bolju stranu’. Pa bolje vidjeti, voljeti, činiti, opraštati…  Onda bi se malo tko naslađivao ljudima poput Ive Sanadera. Onda bismo žalili i nastojali pomoći čovjeku koji je zaribao i kojemu prijeti vječna provalija.

Dražen Radman, 21. listopada 2016.