Propovijed, 09. 10. 2016.
John Hinger
“Kristova strategija za stvaranje učenika” (Matej 28:18-20)
Categories: Propovijedi
Leave a comment
TKO SE BOJI GAZDE JOŠ?
”Nije kriv samo vođa koji radi krivo,već i svi oni koji mu povlađuju.” (Luka Tomić)
Ovih je dana portal Jutarnjeg lista prenio nevjerovatnu vijest i video o tome kako šef jedne kineske tvrtke u svom uredu postrojava zaposlenice i zahtjeva od njih, prije nego započnu s poslom, da ga poljube u usta.
Kada je video procurio u javnost, vrli šef junački se branio od javnih osuda, objašnjavajući kako se tu samo radi o stvaranju pozitivne radne atmosfere između njega kao poslodavca i njegovih zaposlenica.
Vrste potčinjavanja i mobinga na poslu
Ova pojava, sa svojim varijantama i podvarijantama, nije samo kineska. Ova pojava je i američka i meksička i bugarska i tajlandska. I hrvatska. Dakle, mnogi šefovi, poslodavci, gazde, kako god ih zvali, na razne načine potčinjavaju i izrabljuju svoje zaposlenike, osobito zaposlenice. Držeći se svoje obijesti i pohlepe, kao i moćnog saznanja da lako mogu ‘nabaviti’ novu ‘radnu snagu’, nad zaposlenima vrše mobing suptilne ili perverzne vrste.
Znajući da je protivljenje od strane podređenih uistinu endemska pojava oni se manje ili više morbidno šepure svojim ‘macho’ sposobnostima. Znaju dobro da ‘podređenu vrstu’ vrlo lako mogu zamijeniti novom. Stoga i polažu sve veća prava i na samo dostojanstvo ‘dotične vrste’. Onaj tko se usprotivi ‘radnim pravilima’ ili uputi kakvu makar dobronamjernu kritiku, može odmah ‘letjeti s posla’. Ili može sljedećeg mjeseca računati na smanjenu plaću zbog ‘smanjene produktivnosti’.
U tom paketu mobinga, neki šefovi upućuju seksualne aluzije na račun svojih zaposlenica, dok drugi nude večernji izlazak uz ostale blagodati jednog takvog izlaska. Odbiti takvu ponudu, jasno, znači riskirati zadržati posao. Ima šefova koji otvoreno nude bolji položaj (ili sam posao) u zamjenu za daleko konkretniju uslugu od onog ‘kineskog’ poljupca.
Tu su, dakako, i drugi oblici i pokušaji potčinjavanja svojih zaposlenica. Kontinuirano podizanje radne norme uz istu plaću, neplaćeni prekovremeni rad, bespogovorni zahtjevi da se nešto protuzakonski napravi, samo je dio ove podmukle priče. Da ne govorimo o diskretnim ili otvorenim prijetnjama otkazom u slučaju da neka zaposlenica tvrtke, pod kakvim nesretnim okolnostima, zatrudni.
Tko kaže da tako mora biti?
Uglavnom, ovdje postoje dva problema. Prvi se tiče takvih šefova, a drugi se tiče samih zaposlenica. I jedni i drugi bi trebali obratiti pažnju na nekoliko stvari. Ovo sada što ću reći, s obzirom da živimo u većinski kršćanskoj zemlji, barem deklarativno, reći ću sasvim jednostavno. Dakle, takvi šefovi bi trebali znati, ma koliko se nacerili ovome, da im se duša nalazi u grdnoj nevolji. Trebali bi znati da će, ako ne shvate kakvi su i što čine, ako se ne pokaju i ne promjene u svojim srcima te ako se, među ostalim, ne počnu s poštovanjem odnositi prema svojim radnicima, na koncu završiti – u paklu. Tamo gdje je negativna radna atmosfera. Ne zato što bi Bog tako htio, nego zato što su to, svojim odnosom prema Bogu i ljudima, sami izabrali. Tu im onda neće pomoći ni svi novci darovani u humanitarne svrhe.
Što se tiče zaposlenica koje trpe ovakve tipove zlostavljanja, svaka bi trebala razmisliti na što to sve pristaje i ima li njeno dostojanstvo cijenu. Tko kaže da mora pristati na bilo koji oblik ponižavanja i nemorala? Tko kaže da ne može reći šefu da je bezobrazno to što govori ili nudi? Tko kaže da mu ne može reći da ga može biti sram zbog toga i toga? Tko kaže da, i u slučaju otkaza, neće naći novi posao, makar i slabije plaćen? Makar i rate kredita visjele nad glavom…
Probuditi se i učiniti pravu stvar
Uostalom, tko kaže da mobing ne bi prestao, ili se bitno smanjio, kad bi bilo više odvažnih i dostojanstvenih istupa koji raznim gazdama pristojno i u oči kažu ono što ih spada? Pa tako jedna odvažnost, pa tako druga, pa treća… Pa ako se i dogodi naprasno zatvaranje vrata dotičnog posla, postoji Bog koji će otvoriti neka druga vrata. Ili barem prozor. A postoje i novinari do kojih se može skoknuti i ispričati istinita priča o uglednom gazdi , za koju će cijela javnost saznati. Tko se, dakle, boji vuka (gazde) još?
Ne, ljudi, ne smijemo sebe svesti samo na jesti, piti, spavati i ono četvrto. Još uvijek možemo – biti. Još uvijek možemo naučiti hodati, govoriti i živjeti kao ljudi stvoreni na sliku Božju. Makar sve oko nas, pa i u nama, upućivalo da je nemoguće. Ponekad je dovoljno probuditi se jednog jutra, pomoliti, izaći iz kuće – i učiniti pravu stvar. Ako ništa drugo, barem ćeš znati da si živ.
”Ja, ja sam tješitelj vaš.
Tko si ti da se bojiš smrtna čovjeka
koji je kao trava?” (Izaija 51:12)
Split, 14. listopada 2016.
Categories: Aktualnosti
Leave a comment
”SAD KAD ME U TVOM KRILU VIŠE NEMA…”
U onaj dan, koji nisam dočekao, mogao sam i ja zaplakati. Baš kao i druga tek rođena djeca, i ja sam mogao mlijeko piti s tvojih toplih, nježnih grudi. U onaj dan kad si me trebala s onom dragocjenom mukom roditi. Znaš, mogao sam ja i bez mnogo stvari živjeti. Mogao sam i bez mnogih igračaka biti. Ne bi mi to bilo baš tako važno. Niti bih bio baš toliko nesretan. Snašli bismo se mi već nekako. Valjda je bilo i težih situacija od naše, je li? Osim toga, čini se da, ponekad, na tom životnom putu naiđu, baš kad zatreba, i neki dobri ljudi koji pruže ruku pomoći, zar ne, mama?
”Znam, bila si mlada…”
Znam, bila si mlada i ne posebno spremna za život i za sve ono što on nosi sa sobom. Ali, tko je to među rođenim ljudima spreman za život i za sve ono što mu se na tom putu sprema? Tko je spreman za sve nenadane stvari koje mu se mogu dogoditi ili koje će mu prepriječiti put na životnoj cesti? Da, ja sam se dogodio nenadano. Neću reći i neželjeno. Moga si tatu beskrajno voljela. Predala si mu se potpuno, vjerujući da je on ljubav tvog života. Bila si sigurna da i on osjeća isto prema tebi i da ćete zajedno provesti vrijeme do kraja zemaljskog života. No, čini se da on nije mislio isto kao i ti. Čini se da je on više od svega htio slobodan život. Život bez obveza i odgovornosti, upravo kako se već bio navikao živjeti. A živio je sa svojim roditeljima koji su činili sve da mu ništa ne nedostaje. Držali su ga kao kap vode na dlanu.
On je, zapravo, htio biti s tobom kao s djevojkom s kojom će moći izlaziti vani, provoditi se i tako što duže jedriti kroz život nošen ugodnim i uvijek povoljnim vjetrovima. Kada sam se dogodio ja, za mog tatu je zapuhao loš i neugodan vjetar i donio mu neželjenu posljedicu koja ga je izbacila iz takta te priprijetila učiniti havariju njegovom bezbrižnom načinu življenja. Stoga je, eto, trebalo nekako ukloniti novonastale posljedice. Naravno, ako bi to bilo ikako moguće. A bilo je.
Kad si saznala da u sebi nosiš dijete, osjećaji su ti se pomiješali. S jedne strane bila si ushićena i ponosna, a s druge strane si bila u strahu što će se i kako će se sve odvijati u nadolazećem vremenu.
Već prvog dana kad si saznala za trudnoću, počela si razmišljati i o vjenčanju, o tome hoćete li dobiti curicu ili dječaka, a i o tome gdje bismo svi stanovali. Čak i o krevetiću, odjeći, cipelicama, mome imenu…
”Ako me voliš, riješit ćeš se ‘toga’…”
Onda je došla večer kada si se srela s mojim tatom. Malo si strepjela, bojala se kako će reagirati, ali si duboko vjerovala da će biti sretan nakon početne zbunjenosti. Ali, nakon što si mu rekla da si trudna, on je spustio pogled. Nije te ni zagrlio, već je zamišljeno i dugo gledao u pod.
”Ne mogu…”, rekao je. ”Što ne možeš?” upitala si još uvijek ne sluteći ništa loše. ”Ne mogu prihvatiti to da ćeš roditi”, rekao je poprilično odlučno. ”Kako to misliš?” ”Pa ne mogu prihvatiti to da već budem otac i da se vjenčamo. Ne mogu prihvatiti to da ne ćemo imati slobodu. Pa ja sam još mlad. Nemam još ni dvadeset i pet godina. Nemamo ni dovoljno novca za sve to. Na koncu, što će moji roditelji reći? Oni te, ionako, to i sama znaš, baš i ne vole. Ovo će im dati povoda da vjeruju da si namjerno htjela to dijete, a ne ja. Oni će, uz to, misliti da si ti to učinila kako bi se mogla udati za mene jer su moji roditelji imućni pa bi ti, draga, u dogledno vrijeme od toga imala veliku korist. Čuj, volim te, ali mislim da bi bilo najbolje za tebe i za nas da se riješiš toga”, izrekao je gotovo u jednom dahu.
”Toga?”, bila si u čudu jer moj tata nije htio reći ”dijete”, već ”to nešto”. Bila si osupnuta. Riječi koje je izgovorio dolazile su iz njegova zamućena i povodljiva srca. ”Hoćeš reći da trebam pobaciti? Ne, ne ću to učiniti!” odgovorila si u prvom trenutku. On nije nastavio govoriti, već ti je samo rekao da ozbiljno o tome što prije razmisliš jer da nije siguran hoćete li moći biti i dalje zajedno ako se ne odlučiš za ono što je najpametnije u takvoj situaciji. Kao što tako pametno, rekao je, učini tisuće i milijuni drugih ljudi. ”Ako me voliš, učinit ćeš to”, rekao ti je još na kraju, poljubio te u čelo za laku noć i pošao svojoj kući.
Glasovi i bunilo
Noćima nisi mogla spavati. Više je to izgledalo kao neko tupo bunilo. Rojile su ti se svakojake misli: da me rodiš… da me ne rodiš… da se ubiješ… da me rodiš, ostaviš sve i preseliš se sa mnom u neki drugi grad… Znam, ti si zapravo grozničavo tražila način da me rodiš, ali je teret na tebi bio prevelik. Mog tatu si i dalje voljela i nisi ga htjela izgubiti. Tvoji roditelji se nisu htjeli miješati. Rekli su da će poštovati tvoj izbor, ali si u nutrini čeznula da čuješ njihovo mišljenje i savjet koji bi ti dao potporu da ipak odlučiš pripustiti novi život..
S druge strane, njegovi roditelji su ti dva dana poslije rekli: ”Ti znaš kakva smo mi obitelj. Ovo što ti se dogodilo, mnogima neće biti drago ukoliko se jedna ovakva vijest proširi. A mi nipošto ne bismo htjeli da to naruši naš ugled koji smo mukotrpno godinama stvarali.” Znala si jako dobro što ti žele reći…
Jedina prava prijateljica, barem si tako vjerovala, savjetovala ti je: ”Slušaj, mlada si, život stoji pred tobom. Meni se čini da bi ovo bio preveliki teret i za tebe i za njega. Možda bi zaista bilo dobro da postupiš tako kao da do ovoga nije ni došlo. Znaš da vrijeme liječi svaku ranu. Barem tako kažu…”
Osjećala si se kao da se cijeli svijet urotio protiv tebe. Protiv nas. Osjećala si iz dana u dan sve jači pritisak na cijelo svoje biće. A kako je taj teret rastao, tako je i popuštala tvoja želja da me rodiš. Iscrpljena i gotovo sasvim slomljena da bi se dalje borila, na koncu si pristala na ono što zaista nisi htjela. Sve te kameni i pomućeni glasovi oko tebe bili su jači. Takvi glasovi se ne smiruju dok ne utaže svoju glad za uklanjanjem svega onoga što ne razumiju ili im stane na put.
”Učinila si to jednog jutra…”
Učinila si to jednog jutra. Liječnik je bio ljubazan i pažljiv prema tebi, koliko je mogao biti. No, nije takav bio i prema meni. Ne krivim ga. Radio je svoj posao.
Danima, čak i tjednima nisi izlazila iz kuće. Trebalo ti je vremena da se oporaviš. Roditelji su ti bili pri ruci, ali ti nisu mogli dati ono što je tebi trebalo. Trebala ti je utjeha i mir jer ti je srce bilo u vrtlogu tjeskobe i krivnje s kojima se nisi mogla nositi ni normalno dalje živjeti. Moj tata te nastojao razumjeti pa je tek povremeno, u to vrijeme, svraćao do tebe. Znao je da ti treba vremena. Na licu si mu mogla vidjeti blago zadovoljstvo i olakšanje jer je bio siguran da si postupila ispravno.
Kad je prošlo nekoliko mjeseci, počela si opet češće izlaziti s njim. Hodali ste, odlazili na ista mjesta kao i prije, razgovarali o stvarima o kojima je i prije bila riječ. Trudila si se zaboraviti što se dogodilo, ali si uspjela to tek duboko potisnuti. Ti, naime, nisi bila više ista kao prije. Nisi isto reagirala u dnevnim situacijama, nisi se isto smijala, nisi isto razmišljala… Nisi to htjela, ali si se ipak promijenila.To je vidio i moj tata pa te sve češće pitao: ”A što ti je sada?” Ti bi mu odgovorila kako si umorna ili kako se ne osjećaš dobro. No, s vremenom, on to nije mogao prihvatiti. Htio te zadovoljnu i vedru. Vedru kad biste bili nasamo, vedru kad biste bili u društvu, vedru u svakom slučaju i usprkos svemu. Ali, ti mu to nisi mogla pružiti…
Rastanak s tatom
Zato nije neobično što je jednog dana susreo neku drugu i stalno nasmiješenu djevojku u koju se brzo zaljubio i u kojoj je, napokon, našao ono što je, je li, oduvijek tražio. Barem te nije zavlačio, već ti je odmah to rekao. Onako, jednostavno, ali ipak bolno. Razišli ste se bez mnogo riječi. ”Žao mi je što je sve tako ispalo”, rekao ti je, ”nadam se da ćemo ostati prijatelji…” Ti si samo gledala kroz njega, kimnula glavom u znak neuvjerljiva odobravanja, a onda se okrenula i laganim koracima uputila prema svojoj kući. Kad si bila sigurna da te više pogledom nije mogao dohvatiti, potrčala si što si brže mogla kako bi se što prije našla među svoja četiri zida.
Tamo je bura krivnje u tebi proključala, odčepila se iz onog prostora gdje si potisnula ljubav. Ljubav koju si i meni htjela svim srcem dati. To je trajalo i trajalo. Činilo se da će ti bol, koju si izlijevala, rasparati svu dušu i da rana, potom, neće moći prestati krvariti. Doista, trebalo ti je dugo vremena da se donekle pribereš i ipak nastaviš živjeti, barem s površnom nadom da će tamo negdje, nisi znala gdje, biti bolje.
Potisnute slike i čežnja za nekim tko razumije
Zatim su prošle i godine u kojima si se nekako naučila koračati kroz život, s potisnutom spoznajom da si, makar ne htijući, sudjelovala u tom procesu mog uklanjanja. U međuvremenu, nisi pronašla nikoga s kime bi mogla o tome otvoreno i u povjerenju razgovarati. Bojala si se da bi te ljudi, prije ili kasnije, mogli opet povrijediti. I znam, učini ti se na trenutak kao da ljudi samo zbog toga i postoje – da povrijede onog drugog.
Znam da bi ti bilo posebno teško kad bi ugledala neki mladi bračni par kako zadovoljno gura neka neugledna kolica s malenom, tek rođenom bebom. Ili kad bi, prolazeći pored parka, ugledala nekog tatu kako se na travi bezbrižno igra sa svojim tek prohodalim dječakom. Znam da još uvijek u tebi tinja nada da ćeš pronaći srodnu dušu koja će te razumjeti, koja će gledati tebe kao tebe, voljeti tebe kao tebe, a ne tebe kao osobu koja bi trebala udovoljivati samo njegovim željama.
Da, ti još uvijek misliš da ćeš u nekom budućem vremenu pronaći nekoga tko će znati razgovarati s tobom i ohrabrivati te kad ti bude teško. Nekoga tko će ti donijeti mir i biti strpljiv s tobom kada ti suze iznenada navru na lice. Da, posebno onda kada budeš slušala istinite priče o djeci koja su ipak rođena usprkos tome što se netko žestoko protivio da se to dogodi. O djeci koja sada rastu, idu u školu, igraju se, imaju prijatelje, imaju svoje želje i radosti, uspone i padove. O djeci koja, istina, nemaju oca, ali koju je ipak lijepo vidjeti. Djeca su to koja će u nekom doglednom vremenu zasigurno naići na neku srodnu dušu, imati svoju djecu… Ili ih neće imati. Svejedno. Ali će – biti.
Da, bit će ti teško kada jednom upoznaš ili sretneš neke odrasle ljude koji su rasli s jednim roditeljem, ali u ne baš idealnim uvjetima. Bit će ti teško kad saznaš da zaista nitko nema idealne uvjete da bi mogao podizati svoju djecu. Prije ili kasnije svakome se dogodi neka prepreka ili tegoba koju treba prebroditi.
”Ja sam dobro, mama…”
Ja sam dobro, mama. Na sigurnome. Ovo blaženstvo i ljubav kod Boga riječima ti ne mogu opisati. Takvu radost koju ovdje imam, znam, nikada je ne bih imao za vrijeme svih zemaljskih dana.
Odavde znam da te Onaj koji je stvorio tebe, mene, tatu i svih nas, strpljivo traži i čeka da Mu otvorite svoje srce, izlijete svoju tugu, svoju tešku bol i grijeh, svoju odvojenost od Njega… Znaš dobro da ti je kucao na vrata srca još i prije negoli sam se ja dogodio. Nisi se obazirala na te znakove, nego si se vodila onim što su drugi govorili.
No, on te sad zove, ne osuđuje i ne želi te kazniti kao što mnogi misle. On ti želi oprostiti. Želi donijeti mir kakav do sada nisi okusila, a za kojim si uvijek čeznula. Mir koji ti ne može čovjek dati. S Njim bi počelo i novo vrijeme za tvoj život. On bi iscijelio tvoje rane i ne bi nosila terete prošlosti. One za koje znaš i one koji su zakopani duboko u tebi. O, kako bi to bilo dobro, mama! Kako bi bila slobodna i kako bi Gospodin Bog mogao kroz taj tvoj zemaljski život govoriti onima koji su danas ili koji će biti u sličnoj situaciji poput tvoje, odnosno naše.
Mjesto predviđeno za malene i ponizne
Zar te ne ohrabruje sama pomisao da tvoj život ima smisla i da bi se tvoja duboka patnja mogla okrenuti na dobro? Zar u tebi još uvijek ne gori ona iskonska slutnja i čežnja da mora postojati neki viša ljubav i milost koja nadilazi strah i slabost? O tome ti nitko nije ništa govorio. Znam, nije bilo onih koji bi ti o tome mogli reći. Zato slijedi trag. Zaista, ovo što ti sada govorim, uskoro bi se moglo dogoditi da razumiješ…
Sad kad me u tvome krilu, mama, više nema i sad kad ne mogu gledati u tvoje tople oči, želim ti reći – da te volim. I sad kad me nećeš moći gladiti po kosi, a htjela bi, reći ću ti još nešto. Vjerujem da ćemo se opet sresti. Ovdje, na mjestu gdje nitko nikome ne zadaje bol. Na mjestu predviđenom za malene, sve ponizne i sve koji će se, nakon dugog lutanja, pomiriti s Bogom i u Njemu naći smisao, utjehu i veliki odgovor.
Dražen Radman
Categories: Duhovni kutak
Leave a comment
HORROR PRIČA U GRADSKIM AUTOBUSIMA
Zamislite tri stvari. Prvo, da imate dron i znate nešto o snimanju. Drugo, zamislite da ni jedan od autobusa javnog gradskog prometa – nema krov. Treće, zamislite da, uz pomoć drona, imate zadatak da tijekom jednog radnog dana izbliza snimite puničko ponašanje s najfrekventnijih gradskih linija. I da na kraju montirate najzanimljivije snimke pa ih prikažete svojim prijateljima pod radnim naslovom: ”U gradskim autobusima – jedan sasvim normalan dan”.
Što bi vaš uradak, kako – tako vješto skrojen, prikazao? Osim pojave redovitog ‘švercanja’ i povremenih (verbalnih) sukoba s vozačima i kontrolorima, što bi najviše ‘upalo oči’? Možda pogađate. Najviše bi ‘upalo u oči’ ponašanje stotina mladića i djevojaka, mahom starijih osnovnoškolaca i srednjoškolaca, svakodnevnih putnika javnog gradskog prijevoza.
Ulazak i grozničavo zauzimanje mjesta
Ponekad se i sam vozim autobusom i svaki put svjedočim istim prizorima. Kad se autobusi zaustave na nekoj od stanica, posebno na onima u centru grada, prema ulaznim vratima istovremeno nagrne mnoštvo mladića i djevojaka. Onih nekoliko starica i staraca ostanu iza njih. Pogrbljeni, zbog godina ili zbog torbe s tikvicama i srdelama, mirno čekaju svoj red iza junačke mladosti. Njihova lica odaju dojam pomirenosti sa stanjem stvari, tako da se na njima uglavnom ne primjećuju znakovi nervoze. Računaju: to je tako… I sam budem tu negdje u pozadini, iako se, još uvijek, ne osjećam dovoljno starim da se ne bih mogao probiti barem u sredinu tog mladolikog klupka.
U samom autobusu, uvijek slične scene. Mnoštvo mladih grozničavo zauzima sva raspoloživa sjedeća mjesta, najčešće i ona invalidna. Zatim većina skrušeno spušta svoje glave prema svom idolu, tj. prema omiljenom androidu iz posljednje serije. Tek tu i tamo se čuje mladenački žamor i hihotanje. Uglavnom, u autobusu nema prevelike buke jer je većina predano uronila u svoj ružičasti virtualni svijet kroz pet i po–inčni ekran.
Naborana ruka starice i bešćutnost mladog čovjeka
Toliko budu zaokupljeni svojim androidom da, u svoj toj gužvi, ni ne primjete naboranu i drhtavu ruku starice na drški naslona ispred sebe, svega nekoliko centimetara udaljenu od svoga obraza. Možda je, ipak, krajičkom oka i primjete, ali se ne usude dignuti pogled, jer bi to značilo i ‘suočavanje’ s mogućnošću promjene položaja. Ili bi podignuti pogled mogao biti riskantan zbog susreta oči u oči s, manje ili više, ispaćenim izgledom jedne starice ili starca. Što bi, uostalom, i mogao učiniti u slučaju jednog takvog susreta? Možda bi mogao reći one strašno teške riječi: ”Gospođo, izvolite, evo sjednite ovdje…”? O, to bi, dakako, bio znak slabosti. To bi bilo nešto čemu bi se, je li, njegove (njezine) kolege iz škole nasmijale ili čak narugale. Pa je bolje ne junačiti se.
Promatrajući epidemijske razmjere ove svakodnevne pojave znao bih, dovoljno glasno, reagirati: ”Ej, momci i cure, zar među vama nema nikoga tko bi mogao ustupiti mjesto ovom starijem čovjeku?” Osim u dva različita navrata, kada su jedan mladić i jedna djevojka ustali i prepustili mjesto, uglavnom sam naišao na šutnju i gotovo opsjednuto buljenje u ‘touch screen’ ili pak kroz prozor. Eh, ta prokleta šutnja i taj bešćutan pogled – put nigdje!
Horror bez krvi
Čini se da se ništa, zapravo, ne događa, a događa se živi horror. A što je to nego horror? Jedino što nema krvi. Kad malo bolje promislim,taj se horror, prije svega, ne događa u autobusu, nego u nutrini bića ovih mladih ljudi. Razmišljam ovako: Što će ti, mladiću, danas-sutra, završena škola i fakultetska diploma? Što će ti kuća, žena i sva lova? Što će ti sva putovanja i sva otkačena ludovanja? Što će ti sve to ako se danas nisi u stanju dignuti starcu u autobusu i ustupiti mu mjesto? Što će ti, djevojko, da išta postigneš i dobiješ u životu ako danas pored sebe u autobusu vidiš staricu s torbom punom naranača, a ti ostaješ bez imalo grižnje savjesti hladnokrvno sjediti u društvu sa svojim dragim – ‘Samsung Galaxyjem’?
Bumerang učinak
Razmišljajući o vašoj budućnosti, još mi nešto pada napamet. Sutra nećete moći govoriti svojoj djeci, eto, ako ih budete imali, kako se u autobusu trebaju ustati starijima i nemoćnima. Nećete im govoriti, jer to ni vi niste radili. Znam, vjerovatno mnoge od vas to neće biti ni briga. A onda ćete, ako nekako uspijete, i vi sami ostariti. Onda vam se, zasigurno, neće imati tko ustati kad vas budu jako boljela leđa. U autobusu ili negdje drugdje. Možda ni rođena djeca neće htjeti. I ne samo to… Vi se toj nevolji, naravno, nećete čuditi niti ćete se ljutiti. Prihvatit ćete mirno i dostojanstveno usud (zle) sudbine, zar ne?
A kada, kojim slučajem, budete ležali u bolnici zbog neke od staračkih bolesti, moguće da vas ni vaša djeca neće doći vidjeti jer će im biti naporno ustati iz fotelje svog udobnog i toplog doma. To se, kažu, zove povratni ili bumerang učinak. Ispada, tako, da u životu ne postoje slučajnosti. I da sve ima svoje vrijeme. Vrijeme sijanja i vrijeme žetve posijanog. Bilo u dobrom ili u zlom smislu. Uostalom, ima Netko tko sve vidi i sve zna. Njemu ne treba dron.
”Iz svoga prebivališta motri sve stanovnike zemaljske:
on je svima srca stvorio i pazi na sva djela njihova.”
(Psalam 33:14-15)
Dražen Radman, 29. rujna 2016.
Categories: Aktualnosti
Leave a comment
“Bog je živi Bog!” (propovijed uoči krštenja)
Propovijed, 25. 09. 2016.
“Ne boj se jer ja sam te otkupio”
Categories: Propovijedi
Leave a comment
”BURE BARUTA” – GDJE SE NALAZI?
”O ljudskoj civilizaciji govore – njene ruševine.” (Luka Tomić)
Ovaj tekst vrijedi i za ‘velike ‘ i ‘besmrtne’ ljude, ali i za one ‘male’, ‘obične smrtnike’. Ako ništa drugo, može nam poslužiti zbog naše svakodnevnice u kojoj ratujemo na manje ili više benigan način. Dobro, ponekad je to i maligno. Uglavnom, svakodnevnica nam je ovakva kakva jest. Sutra može biti sasvim drugačija. Još nezgodnija. Bilo kako bilo, neke bi nam spoznaje i neka načela mogla poslužiti i danas i sutra, bez obzira.
Dakle, nešto se događa u susjednoj nam B i H. Nešto što nitko ne može predvidjeti kao će se razvijati ili zakotrljati, ma koliki bio vidovnjak. Ako postoje kakvi ‘planeri zbivanja’, ni oni ne mogu predvidjeti tijek zbivanja, ma koliko mislili da mogu. Ta stvar s ljudima, narodima, entitetima i državama, uistinu je kompleksna. Dugoročno, samo usput rečeno, ‘planeri zbivanja’ uvijek loše završe.
Rat je uvijek posljedica
Rat je, dakako, uvijek posljedica. Posljedica dubljeg nezadovoljstva i nemira. Posljedica pohlepe za (još više) zemaljske moći. Za još više sladostrasnog vladanja nad ‘malenima’, kako svojima tako i tuđima. Korijen takve pohlepe je unutarnje siromaštvo. A unutarnje siromaštvo je pravo ‘bure baruta’, tempirana bomba koja čeka povod. Jer, u takvom stanju, ’vlasnik bombe’ ne kontrolira ‘bombu’. ‘Bomba’ kontrolira njega.
Također, unutarnje siromaštvo čini čovjeka nesretnim. Nesretan čovjek je neuravnotežen. A neuravnotežen čovjek je i frustriran čovjek. Pun je prijevare, laži, galame, prijetnje i svakovrsnog nasilja i nepravde. Što se nepatvorenih i uzvišenih vrijednosti tiče, on je prazan i suh. A kad je takav, on to ne može tek tako podnijeti. Stoga voli paliti vatru. Poput piromana, obožava plamen. I nije uopće važno to što pred ljudima uvijek nosi kravatu i što je ponekad slatkorječiv. Piroman je piroman. U džepu uvijek nosi upaljač. Ako je glavni u kući, zapalit će kuću. Ako je glavni u selu, zapalit će selo. Ako je glavni u gradu, zapalit će grad… Čak i kad to nije planirao. Neronov sindrom nije samo stvar prošlosti. U svim vremenima je bilo tako ‘velikih i besmrtnih umjetnika’ koji nisu propustili priliku ući u ‘Kuću slavnih.’
Možda ovdje nije najvažnije pitanje: ‘Zašto se rat događa?’, nego: ‘Gdje se rat najprije događa?’ Ovo je pitanje važno i za nas, za obične i malene ljude koji, također, jedni s drugima znamo opako ratuckati. Makar i s rođenim bratom. Tako, mislim da se rat, bio lokalni ili globalni, najprije događa u ljudskom srcu. Izgleda da vlada pravilo: Najprije rat iznutra, a onda rat izvanka. Jer ono što je nabijeno (ili potisnuto) iznutra – hoće iskočiti van. I ubrati kakav plod. Kad je ruševina iznutra, onda ruševina hoće gledati ruševinu i izvani. Pa makar se i sam urušio…
Pravi mir mijenja tijek povijesti
S druge strane, kad stane rat, nastupa mir. Kakav – takav. Ali, kad stane rat u našoj nutrini, onda čovjek nema poriv za ratovanjem. Niti riječju niti mačem… Onda mu je stalo do života. Ne samo do svoga, nego i do života bližnjeg. Čak i do života onog koji bi zaratio s njim. Jer onaj koji prvi ‘progleda’, ili koji bolje vidi, taj mora misliti i za drugoga, makar taj drugi bio neprijatelj. Mora misliti kako će otupiti ‘oštricu njegovog mača’. Onog mača koji se brusi u najtoplijoj kovačnici – ljudskom srcu. Jer u toj kovačnici se kuje i drugo oružje. Ono koje se bori za mir i koje nastoji oko ljubavi. Pa su čuda moguća. I događaju se. Ponekad, ne uvijek, za okrenuti tijek povijesti jednog naroda, ili jedne obitelji, ili jednog čovjeka, zna biti dovoljan samo jedan iskreni napor. Ili mudar glas.
Vjerujem da svatko od nas, štogod sutra bilo, treba poslušati jedan mudar i mironosni glas koji dolazi odozgor, od živog Krista. Uvijek se nađe netko tko će će reagirati na ove Njegove riječi: ”Dođite k meni svi vi koji ste umorni i opterećeni…”, ili na ove: ”Ostavljam vam mir, i to svoj, dajem vam. Ja vam ga ne dajem kakav svijet daje. Neka se ne uznemiruje i ne plaši vaše srce!”. Uvijek bude i onih koji dobro razmisle kad čuju: ”Tko se mača laća, od mača i pogiba…”
Nismo stvoreni da budemo piromani
U svakom slučaju, ako još nismo, treba nam se pomiriti s Njim. Tada možemo biti u miru i s ‘domaćima’ i s ‘tuđima’. Barem pokušati. Pa što bude. E, ali to sa sobom nosi i priznanje svojih grijeha i propusta. To nipošto nije lako. Jer je uvijek onaj drugi ‘daleko više kriv’. Ali, tko ljubi život, i tko zna što je život, zna da ne postoji alternativa. Zna da treba učiniti ono što je, pred Bogom, ispravno. Jer svatko će, u svoje vrijeme, doći sam pred Njega. Neće ni sa svojom ženom, ni sa svojim djetetom, ni sa svojom strankom, a ni sa svojim narodom. To je jednostavno tako.
Zato, ako budemo tvrdoglavi i ne budemo razmišljali; ako ne budemo sve više međusobno razgovarali i dobronamjerno tragali za suvislim odgovorima i dobrostivim rješenjima, ratovat ćemo ovako i(li) onako. I bliže i dalje. Uz to, bit ćemo porozni i laka meta, posebno za neprijatelja naših duša. On uvijek poskakuje kad vidi kako se ‘bure baruta’ puni i kako njegovi ‘specijalni podanici’ iznova uspijevaju mobilizirati vojsku malih i velikih piromana. Onih koji su stvoreni za nešto mnogo bolje.
S druge strane, Prijatelj naših duša iznova nas podsjeća: ”Svatko tko sluša ove moje riječi i izvršava ih, može se usporediti s mudrim čovjekom koji svoju kuću sagradi na litici. Udari pljusak, navališe potoci, dunuše vjetrovi, i jurnuše na kuću, ali se ona ne sruši., jer je sagrađena na litici. Naprotiv, svatko tko sluša ove moje riječi, a ne izvršava ih, može se usporediti s ludim čovjekom koji svoju kuću sagradi na pijesku. Udari pljusak, navališe potoci, dunuše vjetrovi i nasrnuše na tu kuću, i ona se sruši. I velika bijaše njezina ruševina.” (Matej 8:24-27)
Dražen Radman, 24. rujna 2016.
Categories: Aktualnosti
Leave a comment