Christy Koor, glasnogovornica splitske LGBT udruge Rišpet, prošlog je tjedna komentirala ‘povijesnu’ odluku američkog Vrhovnog suda da se Ustavom od svake savezne države zahtjeva mogućnost sklapanja istospolnih brakova.

Gospođa Koor je tu odluku pozdravila osobnim uvjerenjem kako se ovom odlukom, zapravo, ‘zabranjuje diskriminacija’ te izražava nadu da će ova odluka ‘biti primjerom i ostalim zemljama u svijetu’. Također, ističe kako se, u pozitivnom smislu, vide ‘novi globalni trendovi’ te se nada kako će i u našoj zemlji biti takvih promjena nabolje, ponajprije u našem ‘mentalnom sklopu’.

Ove riječi zaslužuju barem kratki osvrt. Ako ništa drugo, onda čisto zbog čvrstoće mog mentalnog sklopa. Naime, uvjeren sam da, u smislu u kojem govori gospođa Koor, moj mentalni sklop neće niti malo evoluirati nabolje. Možda iz jednostavnog razloga što je moj mentalni sklop tako sastavljen da ‘zahrđalo’ vjeruje kako je LGBT stil življenja – postavljen na duboko pogrešnim osnovama. Posljedično, tako i sve ostalo, makar bilo i iskreno, ne može biti nego pogrešno – i duboko frustrirajuće.

Dakle, što LGBT – aktivisti idu sve dalje i dalje sa potraživanjem ‘svojih prava’, makar ih i ostvarili, oni time tonu sve dublje, zavedeni nizom već uvriježenih zabluda, od kojih je najveća ta da je njihova (seksualna) orijentacija i ponašanje normalno, prirodno – i nepromjenjivo.

Moj se, eto, mentalni sklop ne želi prilagoditi ‘globalnim trendovima’ koji mi uporno ‘objašnjavaju’ nove trendovske istine kako je, na primjer, O.K. da dvojica muškaraca ili dvije žene posvajaju djecu, da dijete ima dvije ‘mame’ i dvojicu ‘tata’; kako je u redu da homoseksualni par ‘naruči’, tj. kupi dijete preko surogat-majke; kako je u redu da djeca imaju seksualne odnose sa starijima ukoliko oni to dragovoljno i sporazumno žele itd.

Dopustite, gospođo Koor, moj mentalni sklop je takav da neću nikada svojoj djeci govoriti kako je bilo koja od LGBT – sklonosti tek jedna od različitih (i normalnih) varijanti seksualnosti. Naprotiv. No, da se razumijemo, moj mentalni sklop ipak može razlikovati dostojanstvo samog čovjeka od njegovih postupaka. Zato ću uvijek svojoj djeci (i drugima) govoriti kontra nasilja nad bilo kime, bilo u vidu pogrde, psovke, prijetnje ili fizičkog napada.

Neću se, naravno, suzdržavati reći svoje mišljenje i uvjerenje o stramputici kojom LGBT – populacija ide. Neću ono što je gorko nazivati slatkim. Niti ono što je pogubno nazivati civilizacijskim napretkom. Neću ni šutjeti o svemu tome, jer šutnja nije u svakom slučaju – mudrost i zlato. Ponekad je kukavičluk i strah.

Kad Vi, gospođo Koor, kažete da se nadate ‘promjenama nabolje i u mentalnom sklopu’, onda već zalazite u sferu poimanja ‘dobra’ i ‘zla’. Dakle smatrate da postoji dobro i zlo. Stoga i smatrate kako je mentalni sklop onih koji ne odobravaju Vaš stil življenja jednostavno – zaostao. Nadalje, imputirate im govor mržnje, ponekad i fašisoidan krimen, samo zbog njihovog neslaganja ili zbog zalaganja da se ne odobre Vaši zahtjevi koje nastojite ozakoniti.

Zbog takvog Vašeg pristupa, postigli ste niz ‘uspjeha’, počevši od 1973. pa nadalje. Svejedno, sretan sam što živim u zemlji u kojoj mogu slobodno reći kako sam uvjeren da je odluka američkog Vrhovnog suda civilizacijski korak – unatrag.

A što se tiče istine, samo da pripomenem, nju ne zanimaju trendovi. Istina je istina. Nju ne kroji ni većina ni manjina. Ne kroji je ni marketinška vještina, bilo u agresivnom ili samosažaljevajućem ruhu. Istinu ne kroji, jasno, ni preglasavanje u nekom parlamentu, pa bio rezultat 9:0 ili 5:4, kao što je sada bilo u američkom slučaju.

Dopustite mi, znam da hoćete, da i dalje ostanem u svom starinskom mentalnom sklopu, koji drži da je intimna ljubav između muškarca i žene, a prema Božjim smjernicama, zamisao i dar – od Boga. ‘Skretanja’ s puta Darovatelja, najčešće nastupaju nakon što se dogodi neka velika povreda, bol ili odbačenost u najranijoj dobi, ponajprije od strane onih iz najbližeg (obiteljskog) kruga. Eto, to je prava priča, ali ne baš za pisanje na portalu. Više za osobni razgovor.

Zato i držim da ljudima s homoseksualnim sklonostima, i ne samo njima, nisu glavni problem ‘zaostali i netolerantni’ ljudi u okolini, nego unutarnje razdiranje i proganjanje od strane ‘duhova prošlosti’. Sve te boli i neispunjenosti ‘putuju kroz vrijeme’ i nalaze svoje ‘utjelovljenje’ u nekom obliku ponašanja koje ‘progonjeni’ vide kao ‘izlaz’ iz tunela svoje nesretnosti.

Hoću, dakle, reći da homoseksualnost nije zadana od rođenja kao što je zadana boja očiju. Homoseksualnost je, mnoštvo bivših homoseksualaca svjedoči o tome, posljedica niza kompleksnih i, najčešće, narušenih odnosa u djetinjstvu i(li) pubertetu.

Stoga, ako bih odobravao ili ako bih šutio o tome da njihovo (seksualno) ponašanje nije normalno i prirodno, mislim da bih, zapravo, radio protiv ljudi iz LGBT miljea. Jednostavno nije i nikada neće biti u redu, makar ga svi sudovi ovoga svijeta odlučili legalizirati. Ako bi se to i dogodilo, vjerujem da se neću osjećati diskriminirano zbog drugačijeg stava. Dapače, vjerujem da ću se osjećati privilegirano i mirno, jer nisam pristao na ‘široki put’ koji vodi u nesreću, nego na ‘uski put’ koji vodi u život.

Ne podrugujem se kada kažem da zbilja molim za Christy Koor, udrugu Rišpet i druge. Molim da im se dogodi daleko bolja spoznaja od sadašnjeg shvaćanja da će prestati biti nesretni tek kada zakoni omoguće sve što žele i kad svi ljudi oko njih promjene svoje ‘mentalne sklopove’.

Neka nam svima Bog bude milostiv i na pomoći kako bi, naposlijetku, nakon svih nemira i potraga, došli do konačne i nepromjenjive Istine. Do iskonskog Mira i Ljubavi koju niti jedan trend ovog svijeta ne može i neće osujetiti.

”…da ne budemo više malodobni, igračka valova, okolo tjerani svakim vjetrom nauke u ljudskoj prijevarnoj igri, usred prepredenosti koja lukavo krči put zabludi. Naprotiv, provodimo u život istinu u ljubavi…” (Efežanima 4: 14-15)

Dražen Radman, 4. srpnja 2015.

”Postoji neko zlo među ljudima koje ih sprječava da se udružuju i nagoni ih da između sebe otvaraju ponor. Jedino ih ljubav može natjerati da taj jaz premoste.”  
(Herman Hesse)

Dočim je s Poljuda stigla prva informacija o kukastom križu, simbolu krajnjeg zla, rekoh u sebi: ”E, sad će u danima koji dolaze, a nakon osude nepoznatog počinitelja, uslijediti val optužbi, prepucavanja, prebacivanja krivnje i na ‘one druge”. To se ovih dana i događa, kako među političkim i nogometnim strukturama, tako i među novinarskim redovima. ‘Glavni krivci’ su, zna se, njihovi već poznati svjetonazorski neprijatelji. Jer, ruku na srce, tko bi drugi i mogao biti kriv nego samo – oni?

Ni običan puk nije imun – jedni sipaju ‘drvlje i kamenje’ na Hrvatski nogometni savez (HNS) i na HDZ,  drugi na policiju i SDP. Neki su pak uvjereni da je ‘svastika’ postavljena iz duboko fašistoidnih motiva, a drugi da je to ‘samo’ očajnički, ali ipak ‘benigni’ način borbe protiv ‘ustajale nogometne močvare’ i ‘vrhuške’ HNS-a.

Koplja u nama

I, makar golema većina osuđuje ovo ‘iscrtavanje’ kukastog križa, istovremeno malo tko primjećuje kako se, tim povodom, u nama samima generira neki drugi oblik zla koji, ‘iz pravedničkh razloga’, hoće ‘iskočiti van’ i iskaliti se na onima koji se smatraju glavnim uzročnicima tog zlog događaja.

Dakle, lociranje glavnog krivca za počinjeno zlo, prema predvidljivom obrascu, postalo je svojevrsna opsesija među ponositim ‘elitama’, ali i među svekolikim pukom. No, kad nam je već svima tako žarko  stalo da prodremo do srži problema, onda bismo na tom putu uistinu trebali biti spremni suočiti se se i s našim istinskim i glavnim krivcem – sa zlom u nama samima! Jer je činjenica da kad netko počini zlo, onda ono mami posljedično zlo zvano gorčina, mržnja ili osveta, pa makar sve to bilo izraženo ‘tek’ u verbalnom obliku.

Sama činjenica da glavni i sporedni akteri u ovoj priči ‘ne glođu samo bačenu kost’, već je ona povod za ‘glođanje onih drugih’, govori nam da zlo tako lako podiže svoja koplja unutar nas samih. Glođanje ‘onih drugih’ tako je postalo omiljeni sport koji se u našoj zemlji sve brže i ‘spiralnije’ razvija.

Volio bih da griješim, ali u srcu slutim da bi nam se uskoro moglo dogoditi neko puno veće zlo koje će nas pogoditi možda i daleko više od svega zločestoga što nam se događalo posljednjih 20-ak godina. Jer spirala zla ima svoju dinamiku. Najčešće ima i svoj ‘krešendo’ pa traži način da se utjelovi.

Lanac utjelovljenih zala

Očito, utjelovljeno zlo je, složit ćemo se, kad netko baci Molotovljev koktel na HZZO, kad brat na brata nasrne nožem, kad momci među sobom zavrte jedan krug ‘ruskog ruleta’ u kojem jedan ‘nema sreće’, kad pijani mladić BMW-om usmrti dvije djevojke itd. Ali, promislimo malo, bačenom ‘koktelu’ možda je prethodilo zlo nepravde od strane sustava ili zlo odbacivanja od strane svih, kako rodbine tako i prijatelja… ‘Ruskom ruletu’ je, možda, prethodilo zlo skriveno u osjećaju besperspektivnosti ili pak u povišenim promilima… Ubodu brata je, moguće, prethodilo zlo osvete zbog sustavnog psihičkog maltretiranja ili zla ljubomore zbog uspješnijeg života… Obijesnoj vožnji je, možda, prethodilo zlo u obijesnom ćaći koji je mislio da se ljubav svom jedva punoljetnom sinu najbolje iskazuje kupnjom BMW-a iz posljednje serije…

Tako je zlu, koje se pojavilo u ‘otisnutoj svastici’ na nogometnom travnjaku, moguće, prethodilo zlo nečije bahatosti i ignorancije ili zlo koje je htjelo da kroz ovaj događaj napakosti i dodatno ‘nabrije’ i nahuška tisuće ljudi jedne protiv drugih… A onda negdje mora osobito ‘puknuti’.

Ako nastavimo ponirati još dalje unatrag, možda dođemo do toga da je, na primjer, zlu bahatosti prethodilo zlo skriveno u – materijalističkom svjetonazoru. A materijalistički je svjetonazor pak posljedica jednog drugog zla, skrivenog u laži da ‘imati’ znači i ‘biti’.

Nadalje, slijedom rečenog, zlo u svjetonazoru zvanom ‘imati’, čini se da je posljedica zla skrivenog u još jednoj laži koju su ‘popili’ milijuni – da je za čovjeka najvažnije brinuti se za materijalno i tjelesno, a za duhovno ako, eventualno, ostane vremena. Spomenuta laž je, tako, posljedica pradavnog zla skrivenog u prijevari zvanoj ‘nema Boga’.

Lucifer je iskoristio ‘slab trenutak’ – i danas to čini

Ali, ako nema Boga i ako smo svi mi nastali pukim slučajem, odakle nam uopće poimanje da je nešto zlo, a nešto dobro? Ako smo, je li, plod čudnovate slučajnosti, zašto u svakome od nas, ispod svih zakamufliranih slojeva, sve viče i vapi za višom pravdom, za unutarnjim mirom i dubokom srećom?

Zašto, bez iznimke, ma kakvu masku stavili na lice, neumoljivo ipak žudimo za ljubavlju, za tim da volimo i budemo voljeni, i to zauvijek? Odakle ta žudnja? Je li ona slučajna ili je to stvarna ‘potraga za izgubljenim blagom’ koje smo negdje, tamo u početku, svojom nevjerom i padom izgubili? Zar upravo tom nevjerom Zlu nismo dali ‘zeleno svjetlo’ da uđe u naš život i ‘napravi mrak’?

Mnogi, usprkos činjenicama, još uvijek drže da je ovo priča za malu djecu. Za pošten odgovor, sasvim je dovoljno da malo zavirimo u svoje vlastito srce i skrušeno uočimo kako tamo postoji nešto što nas tako često ‘vuče prema dolje’ i nagoni da lažemo, varamo, mrzimo, odbacujemo, ne oprostimo, budemo sebični… Ili da budemo puni nekog samosažaljevanja, straha, tjeskobe, kukavičluka, što su, također, zla svoje vrste uperena protiv nas samih. Zanimljivo, sve nam se ova stanja znaju događati čak i onda kad to ne bismo to htjeli. Zar nam, stoga, ovakve situacije ne govore da, zapravo, i nismo baš neka jaka bića? Naprotiv.

Zlo je, razmišljam, kao rijeka koja kruži našim bićem i ne želi nam dobro. Ona ima svoj početak, svoj izvor. Zlo nije slučajno. Ono je namjerno, lukavo i podlo. Ima čak i svoga oca. Taj otac ima svoje ime. Ime mu je pali anđeo. Lucifer. Knez tame. Sotona. On pade zbog svoje oholosti i pobune jer je htio biti jednak Višnjemu. Potom je ‘iskoristio slab trenutak’i zaveo prve ljude. Onda je njihova pala narav, domino učinkom, zahvatila redom sav ostali naraštaj, uključujući danas i ovaj naš. Uključujući svakog Hrvata, Mađara, Srbina, Engleza ili Kineza.

Dakle, ta pala narav nije zahvatila samo pokvarene ‘elite’, nego svatko od nas, ma koliko se bunili protiv te istine, nosi otisak prvotnog pada, lutalačku i neutaživu narav.  Stoga, svatko bi od nas trebao iskati milost i pomoć od svoga Stvoritelja. On je, tamo na križu, sve već učinio i sad čeka da mu jedan po jedan priđe. Da se malo spusti na koljena.. Tako da ga Bog bolje čuje…

Mislio sam da sam dobar

Svojevremeno sam mislio da je ovo što sada govorim, priča za naivne i luckaste. Sve dok kroz niz događaja nisam bio presvjedočen da Zlo kao inteligentna i nevidljiva osoba – stvarno postoji! I znam, da me milost Božja nije privukla k sebi, ne bi bilo dobro… Vrijedi reći da se u meni nije ništa istinski promjenilo dok se, prije svega, nisam  suočio sa zlom i grijehom unutar vlastitog srca. A našlo se tu dosta toga. Našlo se laži, nepoštivanja roditelja, bludnosti, krađa, samopravednosti, želje da neki ljudi umru itd. A mislio sam, gle, da sam prilično dobar čovjek, s obzirom na brojna ‘dobra djela’, kroz humanitaran i volonterski rad, u životu uopće…

Ipak, najteže od svega je bilo to što nisam prihvaćao Onog koji me stvorio i htio dovesti do istine kako je na križu Njegov Sin učinio najbolju moguću stvar za mene – platio sav moj grešnički dug! Tada sam znao, naime, da se pred Bogom ne mogu sakriti iza tuđih, uvijek mnogo krupnijih grijeha i zala…

Odgovornost pred jedinim Dobrim

Znao sam da svatko stoji sam pred Kristom i da će svatko polagati račun za sebe, a ne za drugoga.

Nitko od nas jednog dana neće moći reći: ”Ali, Bože, pogledaj koliko je daleko gorih nego što sam ja bio!” Ili: ”Pa ti, Bože, znaš da sam više dobrih nego loših stvari učinio…” Jer ne radi se ovdje o tome koliko si dobrih, a koliko loših stvari učinio u životu, nego se radi o tome jesi li se ili nisi pokajao i pozvao Isusa da bude tvoj Gospodin i Spasitelj. Da bude tvoja ljubav i istina, tvoja radost i snaga, tvoj mir i zaštita! Da, moć golgotskog križa je iznad moći bilo kakvog zla. Kao krajnja suprotnost kukastom križu i njegovim varijantama zla, bilo gdje i u bilo kome.

Lucifer se, dakle, jako veseli kad se izgubljeni ljudi grozničavo podijele u ove ili one tabore, stranke, tj. u rovove iz kojih preko nišana gledaju na onu drugu, nepravednu i zločestu stranu. Možda i jest ta druga strana u konkretnoj situaciji (više) kriva, pa se nekako treba založiti za ono što je dobro i pravedno tada, ali nam i dalje ostaje pitanje: Što s onom dubljom krivnjom i grijehom u mome srcu?

Ne, nemojmo smetnuti s uma da nas, pred Bogom, velika ili veća krivnja drugih, ne oslobađa odgovornosti za izljeve vlastitog grijeha i zla. Ne, ne smije me zlo u kukastom križu ili u HNS-u, u HDZ-u, u SDP-u, u bankama, u masonima, u ustašama i partizanima, toliko opteretiti i zaslijepiti da u mom životu ne bude mjesta za Isusa Krista, jedinoga koji je Dobar i koji je kadar osloboditi me od mog vlastitog zla.

On je ta ljubav i snaga koja čini da premostim ponore – najprije one unutar mene samog. A što se drugih tiče, ako ne ovdje, prije ili kasnije svatko će stati pred nebesko sudište. Dakle, na kraju mogu reći da vrijedi živjeti za to da što više ljudi bude pripravno kad dođe njihov Dan.

”Ako zatvorim nebo da ne bude dažda, ili zapovjedim skakavcima da popasu zemlju,

  ili pustim kugu na svoj narod, i ponizi se moj narod na koji je prizvano Ime moje,

  i pomoli se, i potraži lice moje i okani se zlih putova, ja ću ga tada uslišati s neba

  i oprostiti mu grijeh i izliječit ću mu zemlju.”  ()

Dražen Radman, 17. lipnja 2015.

Čovjek, napose mlad čovjek ima neumoljivu potrebu da se razveseli. Pravi život bi, je li, itekako trebao imati vezu s veseljem. Jer, ako ne bi bilo veselja, kakav bi to bio život i kako bi čovjek, uopće, mogao izdržati svakojake životne pritiske i smicalice?

E, sad, postoje različiti povodi za veselje i različiti izrazi samog veselja. Jedan od takvih povoda redovito se događa u drugoj polovici svibnja, kada maturanti proslavljaju završetak svog srednjoškolskog obrazovanja. Uz mnoge razdragane i pristojne djevojke i mladiće, u tim proslavama sudjeluju i oni koji koriste tzv. norijadu za otpuštanje (svih svojih) kočnica. Tako su svake godine norijade povod nekim mladićima i djevojkama da svoj prikupljeni bijes iskale na stvarima (razbijeni tramvaji, autobusi, klupe…) ili ljudima (razbijene glave, noge, ruke…), pa policijske službe toga dana imaju pune ruke posla.

Ipak, najčešća pojava nije razbijanje stvari i ljudi, nego opajanje samih sebe, bilo alkoholom ili nečim drugim. Zato, toga dana i medicinske službe imaju pune ruke posla, a roditelji punu glavu brige. Pogotovo ako se, na primjer, radi o roditeljima čija je kćer lupila bocom po glavi svog vršnjaka i opasno ga raskrvarila. Ili ako se radi o roditeljima mladića koji je malo više popio i doskočio krivo s relativno male visine, lupio glavom o beton te zadobio ozljede opasne po život.

A ima i jedan znakovit slučaj od prije nekoliko godina, kada je nekoj grupi maturanata bilo malo to što sami sebe opijaju, pa su odlučili vinom napiti i malog 6-mjesečnog psa, dobroćudnog labradora, na kojeg su naišli, a sve u ime vlastite sreće, zadovoljstva i veselja. Rekao bih, junaci su to đavlove ulice.

Nadalje, zanimljivo mi je bilo pročitati neke komentare protekle norijade, koji su imali prilično razumijevanja za  ‘nestašluke’ mladih. Kao, stanje u državi je sasvim besperspektivno pa je normalno da će momci i djevojke biti isfrustrirani, da će se malo opijati, da će malo razbijati jedni drugima glave, iživljavati se nad slabijima i sl. Pa zar se čovjek, makar bio mlad, ne prepoznaje po tome kako se ponaša, osobito u teškim i nezavidnim situacijama? Zar se dobri mornari ne prepoznaju kad je nevera, a ne kad je bonaca, bez obzira na njihove godine?

Usput govoreći, pored tog psa kojeg su napili vinom, svo vrijeme do dolaska pomoći, ostao je jedan mladić, također maturant, i brinuo se da utješi dobroćudnu, ali uplašenu i omamljenu životinju. E, takvi se momci traže! Ne samo među mladima. Traže se oni koji će imati dovoljno sućuti, ali i dovoljno hrabrosti da se ne utope u široku rijeku inih pijanstava, kojima je natopljena ova naša lijepa zemlja. Traže se oni koji će plivati drugačije. Kojima će nit vodilja biti – ono što je ispravno, a ne ono što je in.

Još jedna norijada je, eto, za nama. Ulice su se oprale i od brašna i od jaja. Netko je to učinio umjesto onih koji su (se) posipali i gađali. Obrazi se već malo teže peru. Treba im zrcalo na kojem bi mogli uočiti ozbiljne mrlje u nutrini. Negdje u području duše i duha. Netko bi te obraze, također, trebao oprati. Ima Jedan koji to radi bez greške. No, On ne pere ako ga se ne pozove. Takva su pravila.

Prema tome, bolje da čovjek na svoj obraz počne obraćati pažnju danas, tj. večeras, nego kad mu srce doskora skroz otvrdne pa postane star, makar bio još uvijek – i lijep i mlad.

Dražen Radman, 23. svibnja 2015.