Braća Mamić i gosp. Vrbanović su platili ukupno 12 milijuna kuna jamčevine da izađu iz pritvora i pripreme obranu sa slobode. Hoće li dobiti kaznu zatvora znat će se nakon suđenja, tj. nakon donošenja pravomoćne presude.

Također, gradonačelnik Zagreba je prošle jeseni bio uhićen i pritvoren. Nakon nekoliko dana je uplatio jamčevinu u visini 15 milijuna kuna, pa je pušten iz istražnog zatvora te će se, kad dođe vrijeme, braniti sa slobode.

Nadalje, bivši premijer Ivo Sanader je koncem 2010. godine lišen slobode. I on je bio pušten iz pritvora kako bi se branio sa slobode, uz priloženu jamčevinu u vrijednosti od 12,5 milijuna kuna. Nekoliko godina kasnije, Vrhovni sud je donio pravomoćnu odluku o 8,5-godišnjoj zatvorskoj kazni.

Važnost uvriježenih ‘pojmova’

Pritvor, jamčevina, sud, pravomoćna presuda, zatvor, sloboda… Sve pojmovi kojih smo se naslušali posljednjih godina. S obzirom na devastirano stanje u zemlji i velike zasluge društveno-političkih elita za to, lako je za razumjeti da je narodu postalo jako važno je li netko pritvoren ili nije, je li pušten da se brani sa slobode ili nije, je li pravomoćno osuđen ili nije, hoće li mu biti dosuđeno 5 ili 25 godina zatvora…

Sve to i jest važno jer narod, generalno govoreći, ima neumoljivu potrebu da se ‘izvrši pravda’ nad onima koji rade protiv pravde i poštenja. Posebno nad onima koji bi trebali služiti, a ne guliti. No, čini se da u našoj zemlji većina onih koji čine kriminalne radnje ne dospijevaju na mjesto koje zaslužuju, tj. u zatvor. To, onda, kod velikog mnoštva izaziva lavinu frustracija i gorčina. Time se balon općeg nezadovoljstva i balon potisnutog bijesa još više puni te prijeti eskalirajućim događajima. Bilo u vlastitim domovima ili u vlastitoj domovini.

Sloboda izvana – zatvor iznutra!

Upravo zbog toga vrijedi nešto dodatno reći o pojmovima kao što su: sloboda, sud, presuda i zatvor. Dakle, nemojmo zaboraviti da ovi pojmovi nisu isključivo opipljive, tj. tjelesne naravi. A većina ih, gotovo uvijek, poima samo na toj razini. Hoću reći, čovjek može živjeti na slobodi (tjelesno), a zapravo živi u zatvoru (duhovno), ukoliko čini kakvo zlo.

Također, ako čovjek koji je kriv za nešto, danas izbjegne zatvor na vidljivoj (tjelesnoj) razini, to nipošto ne znači da će izbjeći sud (i zatvor) na duhovnoj razini. To je samo stvar vremena. Jer na toj, nevidljivoj i stvarnoj razini, postoje ‘pravila igre’ koja nitko ne može izigrati niti ih izbjeći. Na toj razini, vjerujem, postoji viši Vrhovni sud, više pravosuđe i viši Sudac. Tako drži svaki kršćanin, ako je kršćanin, zar ne?

”Sve će doći na svoje”

Ako je tomu tako, ako je istina da postoji druga, tj. duhovna razina spomenutih pojmova, onda ne moramo s tolikom žuči ‘proklinjati’ nepravdu ovoga svijeta, a ni konkretne krivce. Zašto? Zato što, kao vjernici, znamo da je na ovom varljivom i iskvarenom svijetu pravda varljiva i prevrtljiva, ovisno o tome ‘u čije ruke dospije’. Znamo da je čovjek, nažalost, pohlepan, potkupljiv, željan moći… Ali, kao vjernici, znamo i sigurni smo da će, prije ili kasnije, ‘sve doći na svoje’. To ne znači, jasno, da trebamo biti pasivni u zalaganju za ono što je istinito i dobro. Dapače, trebamo nastojati da učinimo boljim ovaj maleni kutak koji nam je dodijeljen na ovoj malenoj zemlji.

No, izgleda da većina nas, u nastojanju (ili samo želji) da taj kutak zemlje bude pravednije uređen, činimo elementarnu grešku pa zaboravljamo da je, ipak, najvažniji kutak kojeg trebamo učiniti boljim – onaj u vlastitom srcu!

Pogrešni prioriteti – siromašan i prazan život

Nemojmo, stoga, smetnuti s uma i činjenicu da ne postoji čovjek na ovom svijetu koji čini kakvo zlo i bezakonje, a da pritom zrači ljubavlju, mirom, srećom i zadovoljstvom. Postoji samo njihov privid sreće u kratkoći ovozemnih pokušaja da ispune život onim što ih ispuniti – nikad ne može. Također, čovjek može imati čak i pošteno zarađene milijune, a istovremeno kao čovjek biti siromašan i prazan. Ako mu je novac smisao i cilj, tj. glavno pogonsko gorivo za život. Ili ako živi za osvetu, za slavu ovog svijeta i sl.

Naime, kad čovjek ne razlikuje dobro i zlo, kad griješi s postavljanjem prioriteta, tj. kad nije priključen na glavni (duhovni) izvor, onda on ne može drugo a da ne živi lažan, zamaskiran, zatomljen i promašen život. Uopće, čovjek koji se brine samo za materijalno i prolazno, zaista ne može biti slobodan čovjek. Kad misli da je novac važniji od ljubavi, da je tijelo važnije od duha i duše, naravno da će živjeti u (duhovnom) zatvoru, makar svaki dan slobodno (tijelom) šetao po gradu. Jer sloboda nije kad stekneš, nego kad postaneš. Nije kad imaš, nego kad jesi. Kad imaš mir usred oluje u svom životu. Kad nosiš unutarnju radost koju ti ne može ukrasti ni jedna nepravda ovoga svijeta.

Dragocjeni, a osuđeni na robiju!

Zato držim da je dobro da razmišljamo i razgovaramo o tome koliko smo sebe, kao dragocjena bića, sveli isključivo na tjelesnu kategoriju. I koliko smo ‘nasjeli’ uvriježenom, ali pogrešnom shvaćanju važnih pojmova. Dobro je da razmišljamo o tome koliko nas je takav (tjelesni) stav degradirao kao ljude. I koliko takav stav utječe na sva područja našeg života: na brak, posao, odgoj, na prijateljstvo, na shvaćanje politike, na sadašnjost i budućnost, na zdravlje i bolest, na dobitak i gubitak… Jer, priznat ćemo, i nije nam baš svejedno hoćemo li živjeti ili vegetirati život. I nije nam baš svejedno čeka li nas život ili smrt poslije smrti.

Da polako zaključim, svesti svoj život, bili mi kriminalci ili ne, isključivo na brigu oko tjelesnog i prolaznog egzistiranja, jest ništa drugo nego osuditi sebe – na doživotnu robiju! Naravno, istu robiju služe i oni kojima je glavna životna čežnja da zatvorenike iz druge ćelije dovedu do toga da shvate da su baš oni (više) krivi za događaje iz prošlosti, za ovo u sadašnjosti, čak i za ono što će biti u budućnosti! Hej, kakav domet čežnje jednog čovjeka! Zar ne bi mogli bolje od toga?

Poći do Upravitelja po slobodu!

No, kad već pričamo o krivnji, u redu, neki ljudi (‘veći zatvorenici’?) objektivno mogu biti (više) krivi – pred ljudima. Ali pred Bogom, svatko od nas ‘ima dovoljno masla i posla’. Jer nitko neće, u konačnici, odgovarati pred drugim zatvorenicima. Odgovarat će pred Upraviteljem, jedinim koji je dobar, pravedan i čist. Koji želi i može (duhovno) osloboditi svakog zatvorenika koji prizna i kaje se pred Njim za svoj grijeh, za svoju manju ili veću krivnju.

Zbog toga bih rekao da nam je svima potreban Onaj koji je rekao: ”Dakle, ako vas Sin oslobodi, zaista ćete biti slobodni.” (Ivan 8:36). To nam je prvo. Sve drugo je – drugo. Dok se zbilja ne umirimo u Kristu, lutat ćemo, bjesnit ćemo, varat ćemo i biti prevareni. I kao pojedinci i kao narod. Bit ćemo nesretni, čak i kad budemo ‘pobjeđivali’ u borbama ‘za našu stvar’.

Dražen Radman, 19. srpnja 2015.

P.S. Što se pak tiče jamčevine, to nekima može upaliti ovdje dolje. Možda se i uspiju ‘provući’. Ali kad svi dođemo gore, nitko neće moći ponuditi niti milijune, a niti ‘siću’. Ništa osim svog – ‘golog života’ i onog što smo skupili od neprolaznog i čistog blaga.

Patrika više nema na ovoj zemlji. Nema ni njegove majke. Utopila je sebe i svog sina. Ostvarila je ono što je u oproštajnom pismu i najavila. Nadali smo se da se to ipak neće dogoditi, ali su, nažalost, sile tame iskoristile njenu bol i lažne zaključke. Zarobile su njen um i povukle je u dubinu. S obzirom na čin, lako moguće da su je odvele na mjesto na kojemu ne vlada spokoj. Naprotiv. Za razliku od njenog sina, za kojeg vjerujem da je sada u dobrim i sigurnim rukama, na mjestu gdje ga više nitko neće povući na neko dno.

U Hrvatskoj svake godine sebi oduzme život oko 900 osoba. Gotovo tri osobe svakoga dana. Samo za vrijeme potrage proteklih dana za Ivanom i Patrikom, 10-ak ljudi je, negdje u našoj zemlji, sebi oduzelo život. Neki ostave oproštajno pismo, kao i Ivana. Neki ga napišu pa im stoji dok ne dođe ‘taj trenutak’. Neki odu bez ijedne riječi.

A riječi su važne, ponekad jedino što imamo. Zato i pišem ovo pismo. Za one koji su negdje na nekom rubu. Za one koji, još uvijek, mogu razmišljati o onome što im se to događa. Možda može značiti barem jednom čovjeku u njegovoj ‘bezizlaznoj’ situaciji… Evo:

”Ne znam koliko je nesnosna i oštra bol koju u sebi nosiš. Znam da te užasno stanje u tvom biću ohrabruje da i ti učiniš korak sličan onome koji je učinila Ivana; kao onaj čovjek koji je nedavno odlučio skočiti s tolike visine ili kao ona žena koja je progutala toliku hrpu tableta…

Znam da već dugo o tome razmišljaš kao jedinoj opciji kojoj, po tebi, naravno, nema alternative. A i kako bi je moglo biti? Jer kako preživjeti bol nakon iznenadne smrti voljene osobe s kojom si trideset
i dvije godine bio neraskidivo vezan?

Kako preživjeti gubitak sina jedinca koji je umro od te proklete i rijetke bolesti, a pred njim je tek stajao život?

Kako živjeti s tolikim (kamatarskim) dugom koji te razdire do iznemoglosti?

Kako dostojno živjeti dalje znajući za neizlječivu bolest i znajući da ti je preostalo svega nekoliko mjeseci života uz velike boli koje bi mogle uslijediti?

Kako živjeti dalje s ubojitom spoznajom da si zbog prebrze vožnje oborio dijete koje je nakon toga zauvijek podleglo ozljedama?

Kako živjeti s neumoljivom činjenicom da te žena, u koju si se zaklinjao životom svojim, preko noći prevarila i otišla s drugim?

Kako živjeti dalje kad svim svojim bićem osjećaš da ovaj život nema smisla i da te ništa uistinu ne ispunja, a prošao si i kušao toliko toga?

Mogao bih reći da te donekle razumijem. I meni se nekoć, možda ne tako jako kao tebi, podlo prikradala misao o prekidu vlastita života. U onom vremenu kada sam činio nešto nažao i sebi i ljudima koji su u mene vjerovali. Nisam to htio, ali porok je bio jači od mene. Tada bih znao čuti i neki glas unutar sebe s, otprilike, ovom porukom: ‘Idiote jedan! Najbolje je da nestaneš s lica zemlje!’

Mnogi, koji su bili blizu, ali nisu prešli ‘crtu’, svjedoče da su doista u sebi čuli glasove poput ovih:

‘Što više čekaš? Požuri! Učini to! Gle, pa tu bol ti više ne možeš i ne smiješ trpjeti. Skoči više!’,

‘Kako možeš dostojno živjeti dopuštajući svojoj djeci da gledaju kako im se otac izobličuje od te opake bolesti? Popij sve tablete!’,

‘Tu nesreću ti nitko, zapamti, nitko i nikad, neće moći oprostiti! Nećeš je moći oprostiti niti samom sebi. Stavi konop!’,

‘Govore da si kukavica… i da samo pričaš. Dokaži im da imaš petlje! Svrši tu priču!’,

‘Za ovakvu se zemlju nisi borio. Svi pljucaju po tebi, a ti si svoju najbolju mladost, svoje srce dao za nju! Ne daj da ti se itko ruga! Imaš i ti ponos. Pođi u onu šumu. Aktiviraj!’,

‘Tvoj život nema smisla bez nje. Bol ti s godinama ne prestaje. Zar ne vidiš da postaje sve oštrija? Ne pati se više! Olakšaj sebi! S druge strane ionako nema ničeg! Ubrizgaj!’,

‘Nikoga nije briga za tebe. Ni majku tvoju, ni oca, ni sestru ni prijatelja. Ti si im, u biti, nevažan. To su već dokazali. A ti njima sad dokaži da su grdno pogriješili! Pusti plin! Barem tako im skreni pozornost!’.

Ali, zar nisu ovi glasovi doista stvarni? Zar doista nemaju snagu kojom guraju čovjeka u ponor? Pa ako jesu stvarni, od koga bi onda mogli dolaziti? Od Boga sigurno ne. Od vraga? Da, vrag je taj koji ne želi da misliš kako postoji izlaz. Koji ne želi da vjeruješ da postoji živi Bog. Jer Bog je taj koji šalje neke drugačije poruke: ‘Nemoj to nikada učiniti…’, ‘Otvori svoje srce…’, ‘Priznaj da si slab i da ti je teško…’, ‘Traži pomoć…’, ‘Dođi k meni…’, ‘Budi hrabar…’, ‘Ne diži ruku na sebe…’.

To što podnosiš, znam, preteško je izdržati bez jače unutarnje snage, a koja ne počiva na iluziji, nego na istini da postoji Bog koji je svet, dobar i pravedan. Koji može utješiti i oprostiti, uliti novu snagu, ljubav i nadu. Koji može promjeniti našu nutrinu… Kao što je promjenio mnoge, ti ne moraš biti iznimka… Znam to i po sebi da kad čovjek otvori svoje srce za Boga, onda se puno toga mijenja. Onda se mijenja stav prema sebi i drugima, prema prošlosti i budućnosti, prema zdravlju i bolesti, prema ljubavi i rastancima… Možda se mnoge okolnosti ne mogu promjeniti, ali se zato može promjeniti naš unutarnji pogled. A to nipošto nije mala stvar.

Vjerujem da nam je Bog poklonio život i da ga nemamo pravo namjerno oduzimati. Čak ni kad osjećamo da ovo što sad živimo – nije život.

Dijelom razumijem tvoju bol i duboku gorčinu, tvoj osjećaj krivnje i nevoljenosti, ali mi dopusti da ti kažem kako je tisuće ljudi prije tebe bilo u sličnoj situaciji. No, trgnuli su se, prelomili nešto u sebi i rekli: ‘Ne! Neću otići! Užasno mi je… Nitko ne zna kako mi je, ali neću to učiniti!’ Počeli su iznova. Danas ni sami ne mogu vjerovati da su nekoć bili na rubu i umalo sebi oduzeli život.

Pri kraju, još bih ti nešto htio reći. Znam da sada ne misliš mnogo na to kako bi se osjećao tvoj brat,
tvoja sestra, tvoja kći, tvoja majka ili tvoj prijatelj u situaciji kada bi, na koncu, ipak prešao tu crtu…
Trebaš znati, ako bi prešao tu crtu, zasigurno bi svojim najbližima ostavio doživotnu stigmu da je njihov otac, brat, sin, rođak ili prijatelj počinio samoubojstvo. Stigmu koju bi morali nositi cijeli život. A barem neki od njih to ne zaslužuju.

Osim toga, ne možeš biti siguran da tvoj odlazak neće iznenada, po nekoj lančanoj reakciji, povući za sobom još nekog iz kruga tebi dragih ljudi? Jer to se, nažalost, znalo događati. Tvoje eventualno oproštajno pismo, u kojem bi opisao svoje razloge, u kojem bi molio za oprost, u kojem bi napisao da ih svih voliš – ne bi puno pomoglo ublaživanju posljedica tog čina.

Na koncu, htio bih ti reći da pronađeš nekoga s kime ćeš plakati, s kime ćeš moći satima šutjeti ili satima iskreno razgovarati. Vjerujem da u blizini ima onih koji bi bili spremni za tako nešto. Možda samo trebaš ‘pregristi’ svoj ponos i učiniti prvi korak prema nekom od njih.

Vjerujem da te Bog želi još dosta vremena na ovoj zemlji. On te želi podignuti, okrijepiti i pružiti novu nadu koja bi se nastanila u tvome srcu, donijela smisao… Možda ne preko noći, ali s vremenom…

Zato se prepusti u Kristove ruke, dopusti Mu da te iscijeli i utješi. Ne srami se, nego Mu reci svoju bol i sve te zlokobne misli. Traži od Njega pomoć, kao i oprost za svoje pogubne namjere. Za svoju izgubljenost i odvojenost od Njega kroz život. On je umro na onoj Golgoti da ti ne bi morao umrijeti. Da ne bi bio izgubljen i upropašten za cijelu vječnost.

Dopusti Isusu da uđe u tvoje srce i stiša oluju koja te želi prevrnuti. Neka te čuva od Zla i neka svjetlo Njegovo obasja i spasi tvoj klonuli, ali ipak vrijedan i dragocjen život. Volio bih kad bi i ti bio među onima koji hrabro ostaju i, uz pomoć Božju, čekaju novo sutra.”

Dražen Radman, 10. srpnja 2015.