Propovijed: “Isus Krist – pomoć s Neba”, 24. 12. 2016.
Sveta noć
O, sveta noći
Job 38:33 – 39:29
O,mjesto malo Betlehem
Noel
Sicilliene, G. Faure
Badnjak 2016
“Advent: Isus došao, dolazi, doći će!”
Propovijed, 18. 12. 2016.
”OH, HAPPY DAY…” (božićna priča)
Dogodilo se to u petak, 23. prosinca, dan uoči Badnjaka, a dva dana prije Božića. U vrijeme kad ljudi hrle u velike trgovačke centre ne bi li na jednom mjestu pronašli sve poklone kojima bi na božićno jutro mogli razveseliti svoje najmilije.
Praznina uoči Božića
S posla sam došao kući oko šest poslijepodne, umoran kao i obično. Kuća je bila otužno prazna i hladna jer me mjesec dana ranije Ivana napustila i otišla živjeti kod svojih roditelja. Sa sobom je povela i našu djecu, 7-godišnjeg Marina i 10-godišnju Petru. Više nije mogla izdržati to što me gotovo nikad ne bi bilo kod kuće. Ja bih, naime, nakon posla i ručka, jedva čekao poći vani s prijateljima u naš omiljeni kafić, gdje bismo najprije komentirali dnevna politička događanja, a s posebnom strašću i aktualna nogometna zbivanja. Nerijetko bismo znali i popiti malo više. Sasvim dovoljno da u više navrata dođem kući u neprepoznatljivom stanju. Ako bih se nekad i zadržao u kući, bilo bi to samo zbog ružnog vremena ili zbog teške glavobolje. Tako je to godinama išlo.
Ivana nije mogla izdržati s neumoljivim osjećajem da je, gotovo sigurno, više uopće i ne volim. Ne znam kako se to dogodilo, ali sam doista prestajao iskazivati želju da mi je stalo do njene blizine i do toga da zajedno provodimo vrijeme. Ona i ja. Bilo u priči, bilo u šetnji ili nečemu drugome. A više od svega, čini se, nije mogla izdržati pritisak da živi s čovjekom koji je tako lako ostavio vrijednosti do kojih je nekoć držao, a koje su je, među ostalim, i privukle k meni.
Ona je, eto, znala kako sam cijeli svoj život posljednjih godina posvetio materijalnom probitku, ne mareći za bilo što drugo, a ponajmanje za nju i djecu. Zato, s vremenom, nisam ni mogao osjetiti njeno srce. Nisam mogao osjetiti ni najobičniju potrebu svoje djece za igrom s vlastitim ocem.
Često mi je govorila, čak i preklinjala da prekinem s takvim načinom života, a ja bih joj odgovarao: ”Hoću…hoću… Još malo…” . Ali to ‘malo’ nikako nije dolazilo. S jedne strane, imao sam sve više, a s druge, mnogo važnije strane – imao sam sve manje.
U potrazi za poklonima
Dakle, toga sam dana došao u prazan stan, baš kako je bilo i u mojoj duši. U blagdanskom ozračju, čovjek se, a da to i ne želi, osjeti usamljenije nego inače. Nakon dva-tri na brzinu ubačena zalogaja, zahvatio me neki čudan nemir. Jednostavno sam morao ‘izletjeti’ negdje vani, ali nisam zvao nikoga da mi pravi društvo. Htio sam malo tumarati sam, vjerovatno s pokušajem da odagnam prigušene i optužujuće misli o tome kako sam kriv za rasap svoje obitelji. Znao sam da ću djecu vidjeti nekoliko sati na Božić, ali to mi nije pričinjavalo neko osobito zadovoljstvo.
Tek kada sam izašao vani u noć, vozeći bez plana s jednog kraja grada na drugi, gle, sjetio sam se da sam već trebao kupiti darove za Marina i Petru. Čim sam na to pomislio, nešto me stisnulo u prsima. Ne mogu posve objasniti, ali mi je bilo jasno da se radilo o znaku upozorenja. Prva misao mi je potom bila: ”O, Bože, toliko toga u ovom svom životu radim krivo…”. Ne sjećam se kad sam prije toga posljednji put zaozbiljno uopće i izustio Božje ime. U mojoj se dubini tada, nisam ni bio toga svjestan, nešto pomaklo i odškrinulo.
Po prvi sam put, dakle, ušao u taj novi trgovački centar, jer sam čuo da u njemu ima svega i da čovjek tu ne mora dugo lutati ne bi li pronašao i kupio primjerene darove za svoje drage. U centru je bila velika gužva. Blagdanski ugođaj u punom jeku. Sve je sjajilo i bliještilo, a izlozi su se među sobom natjecali koji je ljepši uz obvezan slogan – ”Čestit Božić i Nova godina!”. Svima poznate pjesme: ”Tiha noć”, ”Zvončići”, ”Božić bijel” i druge, razlijegale su se golemim prostorom, kojeg je trebalo ispuniti prigodnim ozračjem.
Iznenađenje u trgovačkom centru
Atmosfera je to koja jednostavno nuka da izabereš ono što je više, bolje i skuplje. I da, ako je moguće, poslije svega imaš osjećaj da si uspješno obavio posao. Tako sam i sam postao dio tog zanosa i posla te kupio Marinu skupocjenog robota na daljinsko upravljanje, a Petrii novi tip mobitela jer su ga već, zapamtio sam, sve njene prijateljice iz petog razreda imale. Nisam htio da se osjeća zakinuto ili neprihvaćeno u svome društvu. Osjećao sam da sam im kupio prave stvari. ”E, ovo će ih sigurno razveseliti više nego bilo što drugo.”, pomislio sam zadovoljno u sebi. No, kada sam u nutrini još dva puta čuo odjek: ”…više nego bilo što drugo…više nego bilo što drugo…”, u meni se nešto prelomilo. Suze su mi navrle na oči i počele kliziti niz obraze. Nisam ih ni pokušavao zaustaviti niti sam podizao ruke da ih obrišem. Jednostavno, pustio sam ih da same teku.
Iako sam bio iznenađen takvim ‘razvojem događaja’, nije me bilo briga hoće li me itko vidjeti tako suznog. Uostalom, dugo se nije dogodilo da sam plakao. Još davno su mi neki ljudi rekli da pravi muškarci sebi ne smiju dopuštati takve slabosti…
Hodao sam, tako, po trgovačkom centru, posramljen zbog vlastitih misli da ne postoji nešto što bi moju djecu moglo više razveseliti od upravo kupljenih darova. Bio sam posramljen jer sam zaboravio da bi mome sinu i kćeri, više od bilo kojeg drugog poklona značilo da njihova mama i njihov tata opet budu zajedno. I da se vole kao nekad. Kao nekad kad sam se znao s njima razigrano valjati po podu i izmišljati im priče prije spavanja, zbog kojih bi njih dvoje pucali od smijeha.
Suze, koje su, eto, same padale, kao da su bistrile moje mutne oči. I kao da mi se vraćao komad onog izgubljenog unutarnjeg vida koji je strpljivo čekao na mene. U tim se trenucima, začudo, sjetih riječi iz ‘Malog princa’, a koje sam znao u nekim davnim danima govoriti drugima: ”Bitno je očima nevidljivo.”
Stvarne suze nepoznatih ljudi
Zatim se dogodio prizor za kojeg nisam siguran hoću li ga moći dobro opisati. To je bilo nešto najneobičnije što sam u životu doživio. Dakle, gledajući u ljude oko sebe, primjetio sam da velika većina koja je došla kupiti darove, zapravo, gorko plače. Vidio sam suze na njihovim licima koje su im se slijevale, ali koje oni uopće nisu primjećivali. Ulazili su i užurbano izlazili iz jedne u drugu trgovinu, ne obazirući se na suze koje su im navirale i padale niz, uglavnom, zajapurene obraze!
Bio je to nevjerovatan i, rekao bih, dubok prizor. Shvaćao sam da su to bile suze koje su pristizale iz njihove nutrine i odavale njihovu nutarnju tjeskobu, strah, borbu ili neku nemoć. Nekako sam u tim trenucima i ovo znao: Što su suze bile krupnije, to je i njihova unutarnja bol bila krupnija.
Potom sam, prolazeći pored tih ljudi, doživio nešto još neobičnije. Naime, u blizini svakog od ‘zaplakanih’, začuo bih glas upućen baš toj osobi. Tako sam, pored jednog čovjeka, koji je nosio pune kese darova, začuo: ”S tom kesom nikada nećeš moći kupiti ljubav svoje obitelji.” Pored drugog sam čuo: ”Ti si tako bogat i uglađen, a tako siromašan i nezgodan čovjek.” Pored trećeg, glas je također bio jasan: ”Prošlost ne možeš sam promjeniti… Još uvijek čekam da ti pomognem.”, a pored četvrtog sam začuo: ‘‘Priznaj da te ponos priječi oprostiti svom bratu ono što ti je učinio prije sedam godina. Oprosti mu. Onda nastavi to s poklonima…” Upućeni glasovi, bilo mi je jasno, dopirali su iz istog izvora. No, ljudi su i dalje užurbano kupovali ne mareći previše ni za svoje suze, a ni za spomenuti glas.
Kad prvi put zaista čuješ ”Oh, happy day”…
Na putu kući, u automobilu sam uključio radio. Iako sam je slušao stotinu puta, po prvi put sam u životu zaista čuo pjesmu ”Oh, happy day’‘. ”Oh, happy day… Oh, happy day… When Jesus wash… When Jesus wash…He washed my sins away… Oh, happy day!” Ne, to više nije bilo slučajno. Ništa nije slučajno. U meni se nešto događalo, a znao sam i što…
Kad sam se, naposlijetku, vratio u svoj prazan stan, znao sam da ne smijem uključiti TV i zatomiti zbivanja u svome srcu. Sjedeći na udobnoj fotelji, pogled mi se kretao po sobi sve dok se nije zadržao na policama za knjige. Ponukan, ustao sam i uzeo u ruke najprašnjaviju od svih knjiga. Otvorio sam na dva mjesta. Na prvom mjestu je stajalo: ”Narod koji je u tmini hodio, svjetlost vidje veliku; one što mrklu zemlju obitavahu svjetlost jarka obasja…’‘, a na drugom: ”Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni…”.
Ne mogu to riječima izraziti, ali kako drugačije reći nego da su mi se otvorile oči. Spontano sam počeo moliti: ”Bože moj, oprosti mi… Oprosti mi za moju tamu… za moj pokvaren i lažan život… Ovako ne mogu više dalje… Smiluj mi se… Uđi, Isuse, u ovo moje preponosno srce… Ti mi pokaži put…”.
Odmah zatim osjetio sam da mi srce doista više nije tvrdo poput kamena. Neopisiv mir preplavio je moje biće. Znao sam jedno – to je bio dar odozgor. Znao sam da mi se dogodilo Došašće prije Božića. Blagdan prije blagdana. Nekako sam znao – od tog trenutka više nisam bio isti čovjek.
Povratak Ivani i djeci
Sjeo sam u automobil i odvezao se do zgrade u kojoj je u posljednje vrijeme stanovala Ivana s djecom. Već je bilo prošlo devet navečer. Polako sam pokucao, onako, na njoj već poznat način. Bio sam spreman da se vrata ne otvore. Onda bih pokušao neki drugi put. No, ona ih je otvorila i, kao nimalo iznenađena, rekla tihim glasom: ”Spremam djecu za spavanje. Što hoćeš…?” Nakratko sam je pogledao u oči, a onda rekao: ”Ne želim ništa… Samo bih ti nešto rekao, ako mi dopustiš…” ’‘Reci, ali brzo, jer moram ići…”, odgovorila je gotovo pa službeno.
”Oprosti mi što sam te povrijedio… Što sam ti nanio toliko boli svo ovo vrijeme. Tebi i našoj djeci… Oprosti što sam te zanemario, prestao osjećati… Kriv sam… Kriv sam što sam bio naivan i glup, kada sam dopustio da me pohlepa za novcem ponese… Mislio sam da će me to učiniti sretnijim… Pretvorio sam se u ono što nisam htio… Nisi to zaslužila… Sad te samo molim da mi oprostiš… Ništa drugo.”
Nekoliko sekundi tišine. Uz međusobni susret naših očiju. Zatim sam se polako okrenuo i pošao prema izlazu. ”Luka…?” , zazvala je blago i pomalo drhtavim glasom. Okrenuo sam se i vidio njene oči kako se, kao nekoć, cakle. ”Dođi… Uđi unutra… Moji su otišli na selo. Sutra će se vratiti.” Ivana me netremice gledala, pokušavajući po mojoj mimici shvatiti što mi se to dogodilo. Osjetila je to i po mom glasu, ne samo po nekako drugačijem izrazu lica…
”Svo sam vrijeme, zapravo, čekala na ovo… Da se nešto dogodi…”, rekla je. Tada sam iz džepa izvadio i dao joj mali oblutak kojeg mi je teta Olga poklonila… Na njemu je bilo napisano: ”Ljubav nikada ne prestaje.” Pritom mi je rekla da bih, ako budem htio, istim oblutkom mogao i ja nekog drugog obradovati. I, evo, dao sam ga sada Ivani… Čim je pročitala što na njemu piše, najprije me nježno, a onda i čvrsto zagrlila oko vrata.
Sreća koja me tada preplavila nikakvim se blagom nije mogla kupiti. Jedno smo vrijeme šutke stajali, a onda je mirno rekla: ”Dođi u sobu pozdraviti Marina i Petru… Nisu još zaspali.” Kad su me djeca ugledala, u isti su mah viknuli od sreće: ”Taticeee!” i za tren se našli u mome krilu, grleći me i ljubeći što su jače mogli. Da, nedostajao sam im. Nisam ni slutio koliko. ”O, Bože”, pomislio sam, ”pa ovaj trenutak je za njih najveći poklon, a ne ono što sam im popodne kupio…” Suze na mom licu opet su bile stvarne.
Novi početak
Još sam se malo s njima poigrao, ispričavši im omiljenu priču, a onda ih poljubio za laku noć. ”Tata, hoćeš li i sutra ujutro biti tu kad se probudimo?” pitali su me kao po dogovoru. ”Hoću. Bit ću… Bit ću tu…”, ponavljao sam im tiho, gledajući u njihove oči pune dječje nepatvorene radosti.
Kada su uskoro zaspali, Ivani sam ispričao što mi se tog poslijepodneva dogodilo. Sve ono što sam vidio i čuo u trgovačkom centru. Rekao sam joj da mi se u srcu, zasigurno, dogodio onaj Dar odozgor. Da su mi pale ljuske s očiju i da se bez milosti Božje to ne bi dogodilo. Upijala je svaku moju riječ, jer dugo mojih riječi uopće nije ni bilo. Samo usputni pozdravi i sporedna pitanja, a premalo riječi koje grade povjerenje i toplinu doma. Pustila me da pričam i, makar nije sve razumjela, znala je da je dobro… Samo je rekla: ”I ja bih voljela tako… Kad bih mogla…”
Bilo je dovoljno za tu večer. Znao sam da je to bio naš novi početak. Netko je rekao da se blagdani ne događaju samo na određene datume, već onda kad se srce otvara i prima Dar odozgor. Sasvim dovoljno za mir, obnovu i ljubav koja nikad ne prestaje.
Dražen Radman
TRI ‘BOŽIĆNA SLIJEDA’
Možda bismo htjeli, a možda ne bismo htjeli znati gdje smo se duhovno ‘locirali’ u ovo blagdansko vrijeme. Da se razumijemo, čovjek je, iz objektivnog kuta, negdje doista ‘lociran’ po ovom pitanju.
Generalno govoreći, gotovo svi prebivamo u jednom od ova tri ‘božićna slijeda’:
1. Božićni sajam, božićni popust, božićni koncert, božićno drvo, božićni pokloni, božićna priredba, božićni baloni, božićni ručak…
2. Božićna strka, božićni nemir, božićna frustracija, božićna usiljenost, božićna usamljenost, božićna tjeskoba, božićno siromaštvo…
3. Isus je Svjetlo, Isus je Spasitelj, Isus je uskrsnuo, Isus je Put, Isus je Mir, Isus je Život, Isus je došao i opet će doći…
‘Prvi slijed’ je, rekao bih, tradicionalno-ugođajni, drugi je emocionalno-egzistencijalni, a treći je duhovno-esencijalni.
Bez spoznaje, shvaćanja i prihvaćanja ovog ‘trećeg slijeda’, prva dva slijeda imaju tek ljudsko-svjetovnu, ali ne i božansko-duhovnu dimenziju. Treba napomenuti da će ljudi koji se vide u ovom ‘drugom slijedu’, smisao i smirenje naći jedino ako se priklone istini trećeg slijeda, a ne onog prvog.
Dakle, smisao Božića je u ovome: Isus Krist je došao u naš svijet da uđe u naša srca. Da spasi onog tko se dade spasiti. Da oprosti i iscijeli one koji mu priđu u poniznom, a ne oholom stavu srca.
I ukoliko je i danas živ i stvaran po svome Duhu, tada je On Dar nad svim drugim darovima. Tada je On i nad svim drugim ugođajima i običajima. Onda je i iznad svake samoće, razočaranja i nepravde. Baš kao i iznad svakog prolaznog uspjeha, sreće i zadovoljstva. Jer On nije tek mali Bog, Božić, nego Alfa i Omega, početak i Svršetak. Onaj koji’jest, koji bijaše i koji će doći’.
Proslavljati Njega, biti u Njemu, radovati se Njemu – glavni je smisao svakog Božića. Sve drugo je varijacija na temu ‘Kako je čovjek sam sebi ukrao Božić’. Sve drugo je zamjena teza i imitacija svjetla.
Dao Bog da nam se otvore oči i srca za istinski smisao Božića – za Krista Isusa! U životu smo se otvarali za mnogo toga i nije nam donijelo trajno zadovoljstvo. Znam, otvoriti se za Njega nije jednostavno, jer postoje naslijeđeni i stečeni obrasci, kao što postoji i naš nezgodni ego. Zapravo, ništa toliko strašno da ne bi bilo nadvladano iskrenom i poniznom molitvom.
U tom smislu, od sveg srca želim svima – uistinu blagoslovljen Božić!
”Svjetlo istinito, koje rasvjetljuje svakoga čovjeka, dođe na ovaj svijet…
A svima koji ga primiše dade vlast da postanu djeca Božja:
onima koji vjeruju u njegovo ime…” (Ivan 1:9,12)
Dražen Radman, 22. prosinca 2016.
“Bog potresa zemlju i srca ljudska!”
Propovijed, 11. 12. 2016.
Kasia Frys svjedočanstvo
POTRES – NIJE SAMO TRAGIČNA STVAR, NEGO I PORUKA…
U protekli petak, 9. prosinca, u ranim poslijepodnevnim satima potres jačine 4,8 po Richteru, dobrano je uzdrmao Split i okolicu. Ljudskih žrtava nije bilo, a ni materijalna šteta nije bila velika. Bojazan i umjerena uspaničenost među dijelom građana, bila je sasvim razumljiva. Jer nitko ne može znati hoće li za koji trenutak uslijediti novi, mnogo razorniji udar.
Ipak, svega nekoliko sati nakon kratkotrajnog podrhtavanja, neki su, eto, počeli zbijati šale na račun samog događaja. To svakako ne bi bio slučaj da je magnituda potresa bila 6,8 ili pak 8,8 stupnjeva. Ili da je stradao ‘samo’ jedan ljudski život. Neki su, dakle, nakon potresa izašli izvan svojih kuća i nisu se vraćali satima; neki su sljedeću noć probdjeli, a neki su je prespavali odjeveni, pripravni za slučaj nove nepogode. S druge strane, evo, tjedan dana nakon podrhtavanja, mnogi od nas su se vratili u svakodnevnu kolotečinu te se dotičnog potresa više i ne spominjemo. Tako to ide.
Vrijeme za razmišljanje…
Neću duljiti, vrijeme potresa je vrijeme za razmišljanje. Ne samo o tome gdje i kako djecu i sebe skloniti. Iako postoje iznenadne i tragične situacije poput prometnih nesreća, požara, poplava, srčanih i moždanih udara, potres je ona situacija koja istovremeno ‘zaskoči’ veliko mnoštvo ljudi koji žive jedni do drugih na istom prostoru. Od potresa nitko nije izuzet. Ni mladić ni starac. Ni bogataš ni siromah. Ni uglednik ni beskućnik…
Potres je, dakako, izrazito neugodna situacija koja nas zaustavlja u našoj uobičajenoj kolotečini i ‘pokušava’ nas učiniti manjim nego što mislimo da jesmo. Tako, potres ‘pokušava’ učiniti čovjeka poniznijim nego što jest. Pogotovo ako čovjek ne razmišlja o razlogu svog postojanja i svog života. Pogotovo ako ne razmišlja o trajnim i neprolaznim vrijednostima. I svojoj vječnoj sudbini.
Svega nekoliko sati prije samog potresa, poslao sam jednom prijatelju članak pod naslovom Enormouos Earthquakes Hit Both Sides Of The Pacific And Experts Warns The San Andreas Could ‘Unzip All At Once’ (Vidi ovdje http://themostimportantnews.com/archives/enormous-earthquakes-hit-both-sides-of-the-pacific-and-experts-warn-the-san-andreas-could-unzip-all-at-once). Članak govori kako je u posljednjih mjesec dana, duž tzv. Pacifičke brazde, naglo porastao broj potresa. To se vidi iz priložene mape na kojoj su zaokružena mjesta na kojima su se potresi dogodili.
Neću reći da se radilo o predosjećaju kako bi se i kod nas moglo uskoro nešto zadrmati, no neću reći ni to da u posljednje vrijeme nisam razmišljao o tome kako je moguće da nam se dogodi nešto krupno i teško kako bismo počeli preispitivati na čemu to, kao ljudi, zapravo stojimo. Razmišljao sam o tome kako je nešto jako trusno u našim srcima. I o tome kako bi nas na razmišljanje i promjenu mogla nagnati neka ‘viša sila’. Ne i slučajna. Jer, držim čvrsto, slučajnosti ne postoje. ”Pokreće on zemlju sa njezina mjesta, iz temelja njene potresa stupove.” (Job 9:6). Vjerujem, stoga, da postoji samo dobro i loše iščitavanje znakova.
Progresija podrhtavanja
U tom smislu, evo nekoliko zanimljivih informacija iz kojih, svatko za sebe, može zaključiti što želi. Biti potaknut da malo istraži kako stoje stvari ne samo u svezi potresa. Dakle, od dvadeset najjačih potresa u posljednjih 120 godina, osam ih se dogodilo u posljednjih 15 godina.
Na primjer, Novi Zeland su od 1960.g. do 1990.g. pogodila (svega) 4 potresa jačine između 7,0 i 7,9 stupnjeva po Richteru. U periodu od 1991.g. do 2015.g. takvih potresa na Novom Zelandu je bilo 18.
Nadalje, broj poginulih u potresima između 1990.g. i 1999.g. bio je oko 115 000, a od 2000.g do 2015.g. taj broj je bio veći od 700 000.
Upravo sam provjerio i podatak da je na Solomonskim Otocima u posljednjih sedam dana bilo oko 70 potresa jačine između 4,5 i 7,8 stupnja po Richteru. Ne treba naglašavati da se radi o vrlo neuobičajenoj progresiji. Slično je i s nizom drugih mjesta po svijetu.
Nešto se događa. Nije sve isto kako je bilo i prije. Ako je, naposlijetku, istina da potresi nisu tek puka slučajnost, onda su pak itekako znakovita pojava.
Postoji li Odgovor veći i jači od potresa?
Koje bi mogle biti poruke ovog (umjerenog) potresa u Splitu i okolici? Možda bi iste poruke mogle glasiti i pri daleko razornijim posljedicama. Navodim pet međusobno povezanih poruka koje neću dodatno objašnjavati.
1. Ono što gradimo, doista se preko noći može urušiti. Prije ili kasnije sve ovo ćemo napustiti.
2. Prava sigurnost ne smije počivati na materijalnom temelju. Nije pametno potrošiti cijeli život u trci da nas ispune krhke, lako lomljive i prolazne stvari. One nisu takvog kalibra.
3. Živeći po ustaljenim obrascima i kolotečinama, najčešće nemamo ni volje ni želje za unutarnjom promjenom. Stoga, šire gledano, životni udari (potresi) ne moraju nužno biti isključivo – tragični događaji. Mogu biti pomoć.
4. Bojazan i strah za svoj život, za život naše djece, rodbine i prijatelja, upućuje na potrebu za razmišljanjem i međusobnim razgovaranjem. Nadasve, upućuje na potragu za Odgovorom koji je veći i jači od (svih) potresa. Odgovor mora postojati.
5. Je li, zbilja, istina da naše biće, naš duh i duša, nemaju mir i ne osjećamo se dobro sve dok se ne umirimo u Onome koji nas je stvorio? Možda je Odgovor jednostavan, ali je korak težak?
Biblija, osim što je jedinstvena po mnogo čemu, ona je i vrlo ohrabrujuća knjiga. Naravno, za one koji tragaju i oholost nije ogrlica njihovom vratu. Ima više mjesta na kojima govori o potresima. O onima u prošlosti i o onima u budućnosti. Ovo promišljanje završavam sljedećim stihovima:
”Nek’ se pokrenu planine i potresu brijezi,
al’ se ljubav moja neće odmać’ od tebe,
nit’ će se pokolebati moj Savez mira,
kaže Gospodin koji ti se smilovao.”
Dražen Radman, 15. prosinca 2016.
“Čuvaj brata svog – čuvajući život svoj!”
Propovijed, 04. 12. 2016.