Propovijed, 28. 12. 2019

Za što smo, kao vjernici, zahvalni? Seže li naša zahvalnost dalje od prolaznih stvari? Jesmo li samo zahvalni za ono što nam Gospodin daje? Možemo li biti zahvalni i za ono što nam ne daje, a molimo ga?

Prilazimo li Bogu češće sa molbama ili sa zahvalama? Je li današnje nezadovoljstvo velikog broja kršćana povezano s nedostatkom iskrene zahvalnosti koja proizlazi iz dubokog shvaćanja kolikko je On divan zapravo?
Više u propovijedi…

Propovijed, 22. 12. 2019

Ne postoji čovjek kojemu, u samoj srži, nije stalo do mira. Ali, o kojem se tu miru radi? Kako do njega doći? Odakle mir dolazi? Naime, čak i osvetoljubiv čovjek misli da će biti miran tek kad se osveti. Hoće li? Nezaposlen čovjek misli da će biti miran kad dobije posao. Hoće li? A što ako bude imao šefa koji ga tlači? Neoženjen čovjek misli da će biti napokon miran kad se oženi. Hoće li? Što ako će se tek tada, u ‘sudaru’ s drugim ‘svijetom’, nemir tek razmahati?

Dakle, taj mir kojeg trebamo bi trebao biti jači od naših ostvarenja ili pak neostvarenja.
Više u propovijedi…

Propovijed, 21. 12. 2019

Postoje ljudi koji se boje mraka. Ali, postoje ljudi koji se boje svjetla. Neki se boje i svjetla koje dolazi od Boga. Zašto je tomu tako? Koliko je razumljiv čovjekov strah kad mu se približi ili kad ga obasja sjaj Božji?
Više u propovijedi…

Propovijed, 08. 12. 2019

Ono čime je čovjek ‘natopljen’ odražava se na njegovom životu. Zato je itekako važno da čovjek koji želi dobro sebi i drugome bude ustrajno ‘izložen’ riječima koje dolaze od Boga. Marija je izniman i divan primjer predane ‘izloženosti’ Svetom Pismu…
Više u propovijedi…

Propovijed, 10. 11. 2019

Istina je da je Isus privlačio ljude pa su mu dolazili… Ali, postoji i druga istina: Isus je odlazio ljudima koji, sami po sebi, najvjerojatnije, nikad ne bi došli njega slušati, a kamoli slijediti.

Isus zna da postoje ljudi koji su, poput Levija (Mateja) zarobljeni u nekoj svojoj carinarnici, ‘ukopani u svome filmu’ i neće se pomaknuti ukoliko im ne priđe netko s ljubavlju i bez osude.

Kršćanin je, također, onaj čovjek koji osluškuje i promatra što se događa oko njega. I ne zaustavlja se samo kod onih koji to ‘zaslužuju’. Zaustavlja se, s vremena na vrijeme, i ondje gdje je netko ‘prekrižen od svih’ i ‘ne zaslužuje milost’.

Zapravo, tko to od nas zaslužuje milost?

Više u propovijedi…

Propovijed, 03. 11. 2019

Kažu da postoji logika. Da, s tim da je bitno s koje temeljne pozicije logika ‘kreće na svoj put’.

Na primjer, nekome je logično da je čovjek centar svega, tj. da se u samom čovjeku nalazi sve potrebno. Slično tomu, neki će reći: “Sve je u tvojoj glavi…”

Slijedom toga, čovjek će tražiti odgovore kako u sebi, tako i u drugima. Pa će tražiti snagu i ljubav u sebi, ili mir i razumijevanje od drugog čovjeka.

Dobro znamo kakvi smo (u sebi) i dobro znamo kakvi drugi znaju biti, čak i oni najbliži. Pa kad se ‘ukrste koplja’ u obostrano nezgodnim trenucima, lako se sve može srušiti, razvodniti, nestati..

E, onda nastupa ljudska logika: “Tako je moralo biti… Da je valjalo ne bi se to dogodilo… Idemo dalje… Život je borba… Tko zna koje dobro te umjesto ‘ovog nevaljalog’ čovjeka čeka…”, pritom smatrajući kako će neki novi i bolji čovjek biti bolje ‘rješenje za utaženje’.

Božja logika je drugačija: “Pouzdaj se u mene, u moje sudove, u moje izvore, u moje planove…i živjet ćeš…i nećeš se razočarati… Sa mnom ćeš znati bolje… Skinut ću ti terete, oprostiti grijehe, pokazat što, kako i gdje… Dat ću ti novu snagu, snagu koja ne dolazi od tvojih mišića i tvoje pameti… Sa mnom ćeš se oduševiti oduševljenjem koje se neće moći mjeriti s ničim drugim, a sve drugo će doći na svoje mjesto, u svoju mjeru… Bit ću tada strpljiv s tobom, kao što sam bio dosad… Ne pouzdaj se u drugog čovjeka, a ni u samoga sebe…imaš već iskustvo kako to bude, kako završi… Ne moraš više tako… Neki kažu da je slabost kad čovjek dolazi k meni. A zapravo je hrabrost priznati slabost… Budi hrabar…”

Često se i ljudi koji se smatraju kršćanima, pouzdaju više u čovjeka, u same sebe, nego u Gospodina. Neće to izričito reći ustima, ali izriču to svojim reakcijama, nastojanjima, življenjem uopće. Otud i njihovi nemiri, strahovi, tjeskobe, zavisti, samosažaljenja ili gorčine… Samo zato jer ne idu po ‘kruh naš svagdašnji’. Po živi kruh koji je sišao među nas da bi ušao u nas i svakodnevno živio kroz nas…
Više u propovijedi…