Propovijed, 03. 11. 2019
Kažu da postoji logika. Da, s tim da je bitno s koje temeljne pozicije logika ‘kreće na svoj put’.
Na primjer, nekome je logično da je čovjek centar svega, tj. da se u samom čovjeku nalazi sve potrebno. Slično tomu, neki će reći: “Sve je u tvojoj glavi…”
Slijedom toga, čovjek će tražiti odgovore kako u sebi, tako i u drugima. Pa će tražiti snagu i ljubav u sebi, ili mir i razumijevanje od drugog čovjeka.
Dobro znamo kakvi smo (u sebi) i dobro znamo kakvi drugi znaju biti, čak i oni najbliži. Pa kad se ‘ukrste koplja’ u obostrano nezgodnim trenucima, lako se sve može srušiti, razvodniti, nestati..
E, onda nastupa ljudska logika: “Tako je moralo biti… Da je valjalo ne bi se to dogodilo… Idemo dalje… Život je borba… Tko zna koje dobro te umjesto ‘ovog nevaljalog’ čovjeka čeka…”, pritom smatrajući kako će neki novi i bolji čovjek biti bolje ‘rješenje za utaženje’.
Božja logika je drugačija: “Pouzdaj se u mene, u moje sudove, u moje izvore, u moje planove…i živjet ćeš…i nećeš se razočarati… Sa mnom ćeš znati bolje… Skinut ću ti terete, oprostiti grijehe, pokazat što, kako i gdje… Dat ću ti novu snagu, snagu koja ne dolazi od tvojih mišića i tvoje pameti… Sa mnom ćeš se oduševiti oduševljenjem koje se neće moći mjeriti s ničim drugim, a sve drugo će doći na svoje mjesto, u svoju mjeru… Bit ću tada strpljiv s tobom, kao što sam bio dosad… Ne pouzdaj se u drugog čovjeka, a ni u samoga sebe…imaš već iskustvo kako to bude, kako završi… Ne moraš više tako… Neki kažu da je slabost kad čovjek dolazi k meni. A zapravo je hrabrost priznati slabost… Budi hrabar…”
Često se i ljudi koji se smatraju kršćanima, pouzdaju više u čovjeka, u same sebe, nego u Gospodina. Neće to izričito reći ustima, ali izriču to svojim reakcijama, nastojanjima, življenjem uopće. Otud i njihovi nemiri, strahovi, tjeskobe, zavisti, samosažaljenja ili gorčine… Samo zato jer ne idu po ‘kruh naš svagdašnji’. Po živi kruh koji je sišao među nas da bi ušao u nas i svakodnevno živio kroz nas…
Više u propovijedi…