Kada sam pisao ovo pismo (2011.), čovjek o kojem sam razmišljao, bio je živ. Od prije nekoliko dana, nakon tragičnih zbivanja u Splitu, više nije…
PISMO MOMKU KOJI JE PREGAZIO DJEVOJČICU
Već nekoliko godina boraviš u zatvoru gdje si, eto, dospio nakon što si pregazio onu djevojčicu ispred škole. Imala je svega osam godina.
Adrenalin koji bi te obuzeo svaki put kada bi sjeo na motor, uzeo bi te pod svoje oduzimajući ti moć razuma i dajući ti polet kojemu nije moglo ništa stati na put.
Ipak, toga jutra, nešto je stalo na tvoj put. Jednom je moralo nešto, tj. netko stati. Stalo je to nevino dijete koje je tog dana veselo trčkaralo na bezopasnu mjestu, nakon završene nastave.
I što kad se čovjeku dogodi ovakvo nešto? Kad sred bijela dana pregazi jedan dječji život i kada su, kao posljedica toga, još desetci života, iz obje rodbine, (gotovo) trajno narušeni?
Odakle će smoći snagu za nastavak življenja, a ne utapati se u moru suza i gorčine?
Razmišljam i o tebi sada. Sjediš tu u ćeliji s još uvijek svježom slikom djevojčicina izraza na licu što ga je imala samo trenutak prije nego si udario u nju. Živiš s tim prizorom iz dana u dan, a nosit ćeš ga, čini se, i kad izađeš na slobodu.
No, znam da zrak koji ćeš tada udisati neće biti lagan. Biti će ispunjen golemom težinom zbog krivnje koja će te poput komada stakla rezati po duši.
Čuo sam da si tih dana, kada se to dogodilo, htio da te nema. Da si poželio okončati svoj život. Na tvom mjestu, vjerojatno bih i ja tako mislio. Možda i danas pomišljaš na nešto slično.
Misliš, naravno, i što bi sa sobom kad ti uskoro istekne kazna. Bit ćeš još uvijek mlad čovjek, ali čovjek s ozbiljnom stigmom. I to s jednom od najtežih – onom da si ubojica nevina djeteta.
Hoće li te svi odbaciti od sebe ili te držati na dovoljnoj udaljenosti jer bi sve drukčije – bilo rizik i za njih same?
Uostalom, sprema li netko osvetu zbog ovog što si učinio?
Hoćeš li se tada okrenuti nekom lošem društvu koje će te objeručke prihvatiti i koje će te u neko dogledno vrijeme povući na pravo dno?
O čemu sada, za vrijeme odsluženja kazne, najviše razmišljaš? Što se u tvome srcu događa?
Kako se postavljaš prema svojoj obitelji? Kako se postavljaš ili kako si se postavio prema majci i ocu one djevojčice?
Jesi li priznao svoju krivnju? Ako jesi, jesi li to na konkretan način izrazio onima koji su to trebali čuti od tebe?
Jesi li tražio oprost od te obitelji? Jesi li tražio oprost i od svoje obitelji jer si i njima donio neizmjernu bol i žalost? Jer neki ljudi i na njih gledaju poprijeko kao na obitelj jednog bahatog ubojice.
Duboko vjerujem da se upravo u području oprosta nalazi tvoja mogućnost za izlazak iz tame unutarnjeg zatvora. Jer se u području traženja i davanja oprosta uvijek nalazi mogućnost za novo vrijeme življenja.
Upravo se zbog nedostatka tog oprosta i događaju dvostruke i višestruke tragedije u životima ljudi. O, kad bi mogao smoći snage i reći, gdje već trebaš, nešto poput ovog:
“Ljudi, učinio sam gadnu stvar. Bio sam naprasit, pun sebe, neiživljen. Bio sam luđak kojemu nitko nije mogao stati na put i koji je užasno zabrljao. Oprostite mi… ako ikako možete. Recite mi što god želite. Znam da zaslužujem svaku osudu.
Da mogu vratiti vrijeme, radije bih da sam ja, tamo ispred one škole, umro toga dana umjesto nje. Razumjet ću i prihvatiti svaku vašu reakciju. Nemam pravo išta očekivati od vas. Ako me ne želite više nikad vidjeti, trudit ću se biti daleko od onih mjesta gdje se vi krećete. No, ako vam ikada, ali zaista, ako vam ikada do kraja mog života bude nešto trebalo, rado bih vam pomogao… iako znam da je možda sada glupo što vam ovo govori čovjek koji vam je nanio neshvatljivu bol koja se ne može ničim nadoknaditi.”
Ovo je, uvjeren sam, ta mogućnost, taj uski put izlaska iz tvog vlastita tunela. Ali znam da to može i treba doći jedino iz tvog istinski dotaknuta i raskajana srca.
Ne znam da li si dosad, u cijeloj toj situaciji, razmišljao o Bogu i duhovnoj strani svog bića? Ako nisi zaozbiljno, nemoj to olako odbaciti kao naivnu priču za malu djecu jer bi mogao propasti mnogo dublje nego to možeš i misliti.
Jednom ćeš izaći van, no hoće li to biti i prava sloboda? Jer čovjek može biti slobodan, a biti zarobljen.
Oprašta li Bog onima koji mu svim srcem priđu i iskreno se pokaju, makar to bili najteži grijesi? Zašto je Isus rekao onom drugom razbojniku na križu: “Još danas ćeš sa mnom biti u raju!”?
Je li bio lud? Nije. Je li bio jeftino milosrdan? Nije. Isus mu je to rekao nakon što se ovaj iskreno i nepatvoreno pokajao za svoju grješnost iz koje su i proizišla razna razbojstva.
Isus je vidio da srce tog čovjeka plače zbog svojih grijeha i da se gorko kaje.
Vidio je još nešto. Nakon kajanja vidio je novo, drukčije srce. I da je taj čovjek mogao još neko vrijeme poživjeti, njegov život ne bi više bio razbojnički. Naprotiv.
Upravo to je, vjerujem, put i za tebe.
Svi smo mi, u nekim trenutcima, spletom okolnosti, spremni učiniti grozne stvari. Ili smo ih učinili na neki drukčiji, možda na nešto manje poguban način.
Ovo ti pišem jer bih htio da se izvučeš, najprije iz svog unutarnjeg blata … Da izađeš na slobodu. Uprkos preprekama s kojima ćeš se susretati. Vjerujem da dovoljno toga ovisi o tvojoj iskrenoj skrušenosti i poniznosti, o želji da budeš bolji čovjek nego si bio.
Jednoga bi dana, između ostalog, možda zaista mogao pomoći i nekim drugim, bilo mlađim ili starijim ljudima, da se spasu od svojih pogubnih vožnji po ulicama ovog života. Jer tvoj život može, još uvijek, imati vrijedan smisao.
A ona djevojčica… Ona je, vjerujem, sada na sigurnom. Na mjestu gdje je više nikada ne će nitko ničim udariti. Na mjestu gdje više nema boli i gdje vrijeme ne prestaje teći.
Dražen Radman, 2011.