browser icon
You are using an insecure version of your web browser. Please update your browser!
Using an outdated browser makes your computer unsafe. For a safer, faster, more enjoyable user experience, please update your browser today or try a newer browser.

NA POČETKU 2017. – POUČAK CHARLESA DUKEA

Posted by on January 6, 2017

Minuli su prvi novogodišnji dani. Izmjenile su se prigodne čestitke u kojima smo jedni drugima, uobičajeno, poželjeli puno mira, uspjeha, sreće i zdravlja. Naravno, bilo je tu i srdačnih želja da ne ostanemo bez ponešto ljubavi i para. No, početak godine je, evo, i dobra prigoda za ispričati istinitu priču o čovjeku kojemu je mladenački san postao uzbudljiva i nevjerovatna stvarnost.

Hod po Mjesecu i pogled na Zemlju

Dakle, brigadni general američkog ratnog zrakoplovstva Charles Duke (82) je u listopadu 2008. godine gostovao u Splitu kao predavač na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje (FESB-u). Imao sam sreću, uz još neke goste, biti nazočan ovom zaista raritetnom događaju. Charles Duke je, naime, bio jedan od dvanaest ljudi u povijesti čovječanstva koji su imali priliku hodati po Mjesecu. Bio je član posade Apolla 16 kada je u proljeće 1972. godine s Johnom Youngom i Kenom Mattinglyem sletio lunarnim modulom na površinu Mjeseca.

Duke je pred brojnim studentima pričao o misiji Apollo, na kojoj je radilo više desetaka tisuća ljudi, a za koju se on sam intenzivno pripremao šest godina nakon što je izabran za astronauta. Uz dokumentarne i autentične snimke, živopisno je pokušao nazočnima približiti vrhunski podvig kojeg su izveli u to vrijeme. Fantastično iskustvo u prostranstvu svemira opisao je otprilike ovako:

”Bio sam jako napet. Svaki dio mog bića vibrirao je zajedno s motorom rakete Saturn V. Bio sam veoma nestrpljiv da konačno krenemo. Sva trojica smo uglas odbrojavali zadnje sekunde: 5… 4… 3… 2… 1… Uzlijetanje! Uskoro smo bili u atmosferi i, prošavši kroz nju, započeli smo jedanaest najuzbudljivijih dana u svom životu! Naš pogled na Zemlju bio je nešto najspektakularnije što sam ikad vidio. Zemlja je iz svemira, na udaljenosti od oko 33 000 kilometara, izgledala kao dragulj – plavi oceani, bijeli snijeg, oblaci i smeđe tlo. Taj mali kristalni dragulj Zemlje visio je u tami svemira. Hodao sam po Mjesecu pun čuđenja. Ostavljala me bez daha ta nevjerojatno mirna okolina puna kratera, obojena različitim tonovima sive boje. Sve je bilo čisto, nedirnuto – kao da je tek stvoreno. Bio sam ponosan što sam jedan od nekolicine ljudi koji su to mogli doživjeti.”

Paralelna priča – hod po rubu života

dukeSvi nazočni u dvorani FESB-a su, gotovo sat vremena, s velikom pozornošću slušali čovjeka koji je doživio takvo što, a kojeg, najvjerojatnije, neće više nikada vidjeti u svom životu. No, pri samom kraju svog predavanja Charles Duke je ispričao još nešto. Bila je to druga, zapravo, paralelna priča sa Zemlje. Štoviše, priča iz vlastita doma. Nije trebalo dugo da shvatimo kako je ta druga priča za njegov život imala veću težinu od netom ispričane.

Na opće čuđenje jednog dijela studenata, Charles je rekao da u dubini svoje duše sve to vrijeme, unatoč golemom ostvarenju, nije bio sretan. Priznao je kako je, tijekom dugih priprema, a i neko vrijeme po završetku misije Apollo 16, njegova supruga Dorothy u sebi teško patila. Zbog zaokupiranosti projektom, bio je otuđen od svoje žene. S druge strane, on je njoj značio više nego sve misije Apollo zajedno. Ona se udala i vezala za Charlesa, a ne, kako je ispalo, za projekt zvan Apollo.

Charles je svih tih godina bio, intelektualno,  vremenski i emotivno, više vezan za svoj projekt, nego za svoju ženu. Ne bi mu bilo nimalo čudno to da, po dolasku kući, ne bi gotovo ništa govorio ili bi oduševljen govorio samo o  Apollu. Dorothy je, zapravo, sve vrijeme imala potrebu za bliskošću sa svojim mužem, za običnim toplim obiteljskim razgovorom… Nije ju mogla ispuniti Charlesova slava i popularnost, kao ni novac što su ga imali više nego dovoljno. Njoj je trebalo nešto što će ispuniti njenu dušu i srce, a to nije imala. Ukratko, našla se u dubokoj depresiji. Čak se našla, kako je Charles ispričao, i na rubu samoubojstva. On joj nije mogao pomoći. To ga je nadilazilo.

Međutim, Bog ne želi da čovjek ode s ovog svijeta a da mu u određenim trenucima, na neki prepoznatljiv način, ne dade znak i ne pokaže na put svjetla usred najveće tame. Čovjek na takav znak može reagirati otvorena srca ili, nažalost, prijeći preko njega kao da se nije ni pojavio.

Promjena u životu Charlsove supruge

Dorothy nije bila iznimka. Netko joj je baš u to vrijeme svjedočio o Isusu kao onome koji daje mir u svim okolnostima. Netko joj je rekao o tome što je učinio na tom križu i za nju. Dorothy je, ubrzo, doista molila Isusa da uđe u njezin život. Da On bude njena utjeha, snaga i smisao. Također, kajala se za svoje misli koje su je tijekom godina obuzimale, a najviše za život odvojen od Boga. Te 1975. godine, doživjela je Isusa na sasvim nov i živ način. Sada, kao svoga  Spasitelja.

U njenom srcu se, tako, dogodio mir koji nadilazi svu bol i ponor depresije . Dogodilo se nešto što se, zapravo, događa svakome tko Ga iskrena i skrušena srca zazove. Njena tjeskoba je nestala. Odnešena je bila kao rukom. Njena gorčina spram Charlesa, i ne samo njega, se povukla. Shvatila je da njen glavni problem nije bio njen muž, već njena udaljenost od Boga i život bez Njega. Život bez temeljnog izvorišta i uporišta.

Naravno, kao osoba s novom i promijenjenom nutrinom, pričala je Charlesu o svom iskustvu, ali bi on samo odmahnuo rukom govoreći: ”Ako je to dobro za tebe, neka, drago mi je. Baš dobro da više ne razmišljaš na onako negativan način”. Zatim bi nastavio i dalje živjeti po svome. Po svojoj mudrosti i snazi. No, kako je i sam rekao, nije bio niti miran, a niti sretan u samome sebi. U tom vremenu, Dorothy se molila za njega i svojim mu ponašanjem svjedočila o Onom koji je postao njeno blago.

Iznenadni poziv i ‘otkriće’ Stvoritelja Mjeseca…

Dvije godine poslije, Charles je prihvatio poziv nekog poznanika da se pođu (doslovno) dosađivati na neki kršćanski seminar. Na koncu seminara, voditelj je rekao nazočnima da se iskrenom molitvom, tko želi, riječima iz dubine svoga srca može obratiti Isusu. Da mu mogu reći sve što ih muči i opterećuje. Da ga mogu moliti da uđe u njihovu nutrinu. Charlesa je ovaj poziv iznenadio, a možda i nije.

Charles je, neobjašnjivo, dopustio sebi takvu ‘slabost’, pa je to i učinio. Učinio je to, ali nije bio uvjeren da će se nakon toga nešto posebno u njemu promjeniti. Ipak, nešto se dogodilo i promjenilo. U danima koji su slijedili, znao je da nije više isti kao i prije. Nenadano, počeo je drukčije gledati na cjelokupan život, na samoga sebe, na svoj brak, na svijet oko sebe… Ono što se dogodilo njegovoj ženi, dogodilo se i njemu kada se otvorio… Uz to, počeo je čitati Bibliju i moliti. To mu je postalo prirodno i normalno poput svakodnevnog disanja. Jasno, ‘otkrio’ je Stvoritelja Mjeseca i svega drugog.

C. Duke je, pred svima u dvorani, rekao otprilike ovo: ”Ja sam se popeo na Mjesec, a moja se žena umalo spustila u grob. Sreća, dragi prijatelji, nije u nekom vanjskom uspjehu, nego u ispunjenosti iznutra koju daje jedino Bog.” Još je nadodao: ”Vi ćete za koju godinu diplomirati, tražiti posao, raditi s manje ili više oduševljenja, ostvarivati razne uspjehe i rezultate. Ali, znajte, doći ćete do točke kada ćete osjetiti da vam nedostaje nešto mnogo dublje. Možda će se tada netko od vas sjetiti i ove priče.” 

Charles se potom blago nasmijao i pogledao prema svojoj supruzi Dorothy  koja je sjedila u prvom redu dvorane FESB-a, te ju je pozvao da ustane. Na samom koncu, srdačno je pozdravio sve nazočne. Uspio sam mu prići, pružiti ruku, zahvaliti na izrečenom. O tome sam poslije dugo razmišljao. I dobio još jednu potvrdu kako je naša ljudska potreba uvijek ista. Iskonska.

Ne postoji visina i ne postoji nizina…

Razmišljao sam kako Bog uvijek ima plan. I kad se čovjek nađe negdje ‘vrlo visoko’ i kad se nađe negdje ‘vrlo nisko’. Razmišljao sam kako Njemu nije niti jedna ‘ljudska visina’ nedohvatljiva, a da ne bi mogao spustiti čovjeka ‘na zemlju’ i progovoriti njegovom srcu. I o tome kako Njemu niti jedna ‘ljudska nizina’ nije preduboka, a da svojom ljubavlju i snagom ne bi mogao podignuti ono što je palo, ozdraviti što je bolesno, oživjeti što je mrtvo .

Da to nije tako, život bi bio prilično otužna pojava. Čovjek bi pokušavao, ali ne bi pronašao smisao i utočište u ovom nemirnom i nesigurnom svijetu. Pokušavao bi to postići na razne ‘uzvišene’ načine, ali bi se prije ili kasnije slomio na nekoj od oštrih hridi koje more života izbaci na površinu. Među tim hridima su, ipak, najgore one koje strše u nama samima.

Dakle, blagoslovljena Vam bila 2017.godina! Ma gdje se visoko penjali ili ma gdje nisko pali, ima nade! Hvala, Mr. Duke, što ste s nama podijelili  istinitost i stvarnost ovog poučka.

Dražen Radman, 6. siječnja 2017.

Comments are closed.