Tu negdje, oko nas i među nama, postoje ljudi koji se na jedan poseban način brinu o drugima. Brinu kako im pomoći; kako ih pronaći ako se izgube; kako ih izvući iz nevolje u kojoj su se iz ovog ili onog razloga našli. To su ljudi koji se penju po opasnim vrletima, spuštaju u duboke procjepe spilja, probijaju do snijegom zatrpanih kuća…
Ljudi su to koji i po ledu i po žegi, i kad je moguće i nemoguće tragaju za unesrećenima koji tamo negdje, nemoćni i(li) ranjeni, sa zebnjom i strahom čekaju na svoj spas. To su ljudi na koje se može računati gdje god i kad god se nekome nešto dogodi. S tim da uopće nije važno o kome se tu radi: o starici od osamdeset godina koja je izgubila orijentaciju pa zalutala u šumi ili nekom nesmotrenom turistu koji je krenuo u ‘osvajanje Velebita’ pa se poskliznuo i slomio ruku, nogu…
Jednostavno, to su ljudi koji se na poziv u najkraćem mogućem roku okupe i krenu u nesebičnu akciju spašavanja. Pritom, svatko od njih treba nešto naglo prekinuti: netko ugodnu šetnju ili gledanje kazališne predstave sa svojom suprugom, netko igru sa svojim djetetom, a netko gledanje omiljenog ‘El classica’ s društvom. Među njima ima i onih koji prešute da imaju temperaturu kako bi ipak s ostalima krenuli u akciju. To su ljudi koji imaju rijetke i dragocjene osobine – snažnu volju, pribranost i strast da pomognu onima do kojih prosječan čovjek nije u mogućnosti doći. Ovi se ljudi žrtvuju i daju od sebe ono najbolje da bi izbavili njima uglavnom nepoznate ljude.
Koliko samo brige i strepnje ovi ljudi ostavljaju za sobom svaki put kad napuštaju svoj dom. Jer u mislima i srcima njihovih najmilijih često stoji ono Što ako… Koliko tu samo stane onih kratkih zagrljaja i brzih rastanaka bez velikih riječi, ali zato s velikom ljubavlju pomiješanom s nadom da će se uspjeti spasiti čovjeka, da će se svi sretno vratiti, nastaviti gdje su stali…
Edo Retelj je bio jedan od takvih. Jedan od onih koji je išao onamo gdje je razina iskušenja bila iznimna. Jedan od onih koji je, stoga, i vlastiti život često izlagao pogibelji. Bio je istinski zaljubljenik u veličanstvenost i gordost planine i njenih visova, kako one najveće u dalekoj tuđini, tako i one najmanje, u samom susjedstvu… No, čini se da se u njegovim očima nijedan uspon nije mogao mjeriti s onom radošću i zadovoljstvom kada bi jedan jedini čovjek bio spašen u akciji čiji bi i on bio sudionik.
Kada je netko spreman, kao što je i on bio, popeti se i na visoki čempres, a sve kako bi spasio jednu preplašenu mačku koja je tamo dospjela pa nije htjela sići, onda se svakako radi o čovjeku koji zna da je svaki život, pogotovo ljudski, nemjerljivo vrijedan i da se za njega vrijedi boriti.
Edina supruga i djeca ostala su bez muža i oca na kojega mogu biti zauvijek ponosni. Baš kao i sva rodbina. Njegove kolege iz HGSS-a ostali su bez velikog prijatelja koji im je bio više od toga. Split i Hrvatska su ostali bez jednog samozatajnog, skromnog, divnog čovjeka koji je bio daleko od ‘očiju i svjetala pozornice’. Njemu to nije ni trebalo. Ali je zato često bio blizu radosnih očiju onih do kojih bi nerijetko i u posljednji trenutak stizao, zajedno s drugim spasiteljima i požrtvovnim prijateljima. A ti pogledi i oči pune zahvalnosti spašenih ljudi osjećaj je i zadovoljstvo koje se ne može mjeriti s nikakvim novcima ovog svijeta. Da, zato je Edo, zapravo, bio vrlo visok čovjek. Jer ono istinsko i bitno mjeri se nevidljivim mjerilom. Ono uvijek ostaje, pamti se i prenosi mlađem naraštaju.
Vjerujem da je Edo u dobrim rukama sada. Ondje gdje više nema ni boli ni studeni ni bilo kakvog straha. Da, nadam se da je sada kod Nebeskog Oca i Stvoritelja sveg postojećeg. Ondje gdje vlada mir Božji i gdje ljepota nebeskih visina natkriljuje sve visove ovog prolaznog svijeta.
Dražen Radman 25. veljače 2013.