…trebamo, još itekako!

piše: Dražen Radman

Sva ova silna prepucavanja, sve zlurade riječi i svi ovi do ruba naelektrizirani naboji povodom uvođenja Zdravstvenog odgoja u sustav našeg školstva – upućuju na ozbiljno razmišljanje iz kojega treba donijeti još ozbiljnije zaključke.

Dakle, u (javni) medijski prostor sa svih ‘strana’ odapete su riječi za koje se ne bi moglo reći da su tek u afektu ‘poletjele’. Koliko znam, nitko se nikome nije ispričao za nešto što je izgovorio i tako prouzročio lavinu novih (ružnih) reakcija. Odapete riječi ne bih mogao protumačiti kao bezazlene, nego, naprotiv, kao zajedljive, posprdne, pa čak i osvetoljubive.

Prijepor u svezi naglo donesenog (izvan uobičajene procedure) Kurikuluma zdravstvenog odgoja te prijepor oko njegovog 4. modula – polučio je to da su na površinu izbile mnogo dublje podijeljenosti među građanima ove zemlje. Izbila je i nagomilana frustracija koja bi negdje, uz još malo dolijevanja ulja na vatru, mogla prijeći i u kakav sukob na fizičkoj razini.

Iako je i ova razina komuniciranja loš primjer mladoj generaciji koja bi, kao, trebala učiti od nas starijih.

Nema nikakve dvojbe, ovdje se doista radi o svjetonazorskim razlikama u pristupu temi. S tim  da generalna i deklarativna podjela na ateistički i vjerski svjetonazor u našem slučaju i ne govori mnogo, sama po sebi. Mislim da se ‘na terenu’ izmiješalo više svjetonazorskih pogleda, protkanih partikularnim ciljevima i interesima. Da budem precizniji, iza ateističkog svjetonazora često stoji dodvoravanje ili poslušnost većim ‘igračima’ koji stoje u pozadini cijele priče i koji žele ovaj teren podrediti svom (relativističkom) poimanju, a zapravo sve u interesu postizanja svojih (sebičnih) ambicija.

S druge strane, unutar tog istog svjetonazora, ruku na srce, ima ljudi koji zaista iskreno žele učiniti nešto dobro po pitanju zdravlja mlade generacije pa su, razumljivo, pogođeni insuinacijama o tome kako su nečiji ‘plaćenici’, ‘komunjare’ ili ‘peronospora’ koju treba odstraniti.

Opet, iza vjerskog pristupa ovoj temi, korištenje ulične retorike, kao i zazivanje ‘nove Oluje’, može upućivati na zaključak da se tu radi o čisto političkom interesu dijela crkvene hijerarhije u svrhu namjerne homogenizacije naroda protiv onih koji ‘truju’ taj isti narod. I koje bi, na neki način, trebalo ‘skinuti s prijestolja’. Pri tom, određeni ljudi uopće ne moraju biti svjesni da takvo komuniciranje nije samo samo benigna retorika, već i retorika koja može gurati prema nesagledivim posljedicama. To onda i nije baš kršćanski princip, zar ne? Više križarski.

S druge strane, pri tom istom vjerskom svjetonazoru, postoje iskreni glasovi koji slute da se nešto loše ‘iza brda (čitaj: Kurikuluma) valja’ i da će u naše dvorište na mala vrata stići nešto što u sebi nosi ozbiljan oblik zastranjenja.

Iz takvog je uvjerenja postupila, držim, i gđa Karolina Vidović Krišto. Ona je, vjerujem, znala da će svojom emisijom ‘Slika Hrvatske’ riskirati posao. Ta činjenica upućuje da je gđa Vidović Krišto reagirala iz duboke (i realne) zabrinutosti za budućnost novih generacija, a ne zbog nekog svog interesa. Dakako, ova tema je tek jedna od važnih tema koje bi trebalo ‘otvoriti’ i na kultiviran način o njima raspravljati u javnosti. Drugo je sad pitanje koliko smo sposobni za takvo što.

Što, eto, reći o suspenziji gđe Karoline Vidović Krišto i njene emisije koja je, kako kažu iz vrha HRT-a, bila ‘jednostrana i neprofesionalna’? Zar članci 6. i 7. Zakona o HRT-u ne govore o tome da će HRT poštivati i promicati temeljna ljudska prava i slobode, poštivati različitosti te poticati pluralizam političkih, religijskih, svjetonazorskih i drugih ideja te omogućiti javnosti da bude upoznata s tim idejama…?

U obrazloženju za ukidanje te emisije, stoji da je u emisiji izneseno ono što nije stav HRT-a.

Postavlja se pitanje tko je to HRT? Ravnatelj? Programsko vijeće? Svi djelatnici? Uostalom, koji su to službeni stavovi HRT-a?

Zar treba objašnjavati da niti treba niti može baš svaka emisija prikazati mišljenja ‘dviju strana’? A što ako postoji mišljenje šest ‘strana’ u pogledu nekog prijepora? Onda bi svih šest trebalo zvati u emisiju i, ukoliko je netko spriječen, ne prikazati je jer ne bi bila objektivna i profesionalna? Onda bi trebalo ukinuti svaku emisiju koja ne donosi i drugo mišljenje. Gdje bi nas to dovelo?

Nadalje, gledam nedavno ljude iz LGBT-zajednice ispred zagrebačke katedrale koji na mirnom prosvjedu izmjenjuju poljupce govoreći da time šalju poruku ljubavi, a ne mržnje kao što to, je li, rade drugi. Pa zar to nije otvorena provokacija koja lako zapali negativnu reakciju kod dijela drugih ljudi? Da, i neki poljupci mogu raspirivati mržnju kod drugih. Zar sam dolazak na to mjesto nije neverbalni govor koji izaziva niže strasti kod dijela ljudi koji stoje ‘s druge strane’? Pa kad dio tih ljudi reagira psovkom ili pak jajima, onda ih zadužene vođe spomenute zajednice, po automatizmu, nazovu homofobnim i fašistoidnim?

A opet, oni koji ustaju u ‘obranu vjere’ izvikuju pogrde i spremni su na na fizički sukob radi svojih opravdanih ciljeva? Koliko ima takvih?

Što bi Isus na sve to rekao? Zar nije rekao da ‘tko se mača laća, od mača i pogiba’? Kako je postupio on, koji je itekako imao razloga reagirati na nepravdu koju su mu činili? Kako je reagirao on koji je mogao upotrijebiti svoju moć i sve ih jednim dahom baciti na zemlju? On to nije učinio. Nije ni opsovao ni podigao ruku na ikoga. Baš nikad. Naprotiv. On je, zapravo došao među njih (nas) da kaže i farizejima i svećenicima i književnicima i carinicima i ribarima i liječnicima i bludnicima i stotnicima i kukavicama i svima drugima – da imaju gadan problem. Da imaju grijeh. Svi do jednoga. I da je on taj koji im jedini može pomoći…

On je, zapravo, došao da bi uspostavio jednu drugačiju pravdu, jedno drugačije kraljevstvo, jednu drugačiju domovinu. I sve dok se svi ti ljudi ne zaustave, dok ne priznaju svoju grešnost i dok ne zazovu njegovo ime, neće prestati lutati po bespućima svojih brojnih zabluda.

Gore spomenuti događaji su samo neki od oglednih primjera u našoj društvenoj zbilji, a koji na površinu izbacuju gorčinu i antagonizam. Velik je i prepun kotao žući koji vrije i teče hrvatskim žićem.

Zato, žalosna srca primjećujem da je ova moja zemlja, uistinu, vrlo bolesna zemlja. Rekao bih da ima rak, i to u poodmakloj fazi. Taj rak nije stigao zbog praznog novčanika, već zbog prazne i izgubljene duše. Taj rak u vrlo skoro vrijeme prijeti obuzeti i oduzeti cijelo tijelo. Jer rak izjeda. S vremenom i glođe. Glođe do kosti. Do svoje i tuđe kosti. S tim da tako bolesni i slijepi ljudi uvijek misle da rak prebiva u drugima, a ne i u njima samima.

Da, ova zemlja je vrlo slijepa zemlja. Na svim razinama i u svim strukturama. Ljudi u njoj misle da sve vide, a ne vide ništa. Misle da su krivi Jovanovići, da su krivi Pozaići, da su krivi Štulhoferi i Josipovići; da su krivi homoseksualni lobiji, strane urote i mediji; misle da su krivi SDP-i, HDZ-i, banke ili ne znam tko sve ne. A zapravo, prije svega, kriva je mrena na očima našeg srca zbog koje nam se štošta toga pomutilo. Ovo govorim jer sam svojevremeno i sam imao mrenu i bio slijep. Nisam znao tko sam i zašto sam. Nisam znao za pravi smisao života sve dok svoje srce nisam otvorio Onome koji me stvorio.

A kad je zemlja prepuna ljudi s takvom mrenom, onda uopće nije nimalo čudno što se slijepi ljudi tako lako međusobno vrijeđaju, mrze i sipaju pogrde na račun onog drugog, smatrajući ga protivnikom, čak i i uljezom kojeg treba maknuti s trona. Makar se nalazio i u vlastitoj obitelji.

Da je s vidom drugačije, ne bismo došli danas ovdje gdje smo došli. A došli smo do ruba. No, slijepci ne vide da su na rubu, zar ne? Ipak, ‘rub’ mogu prepoznati po nemiru u sebi. Po gorčini koju osjećaju. Po netrpeljivosti, po nekom svom strahu ili osjećaju besmisla. U tišini svoje sobe, koja ih plaši, oni se osjećaju prazno i nesretno. Po tome mogu znati da imaju rak na najnezgodnijem mjestu – na svome srcu.

Da, slažem se, ovoj zemlji treba nova ‘oluja’. Treba nam oluja koja će (u kraćem vremenu) donijeti promjenu i slobodu unutar nas samih. Treba nam oluja koja će ljude presvjedočiti o stvarnom stanju u kojem se nalaze i koja će proizvesti da se ljudi pred Bogom pokaju za najgoru stvar – za odvojenost od Njega samoga. Ne piti sa čistog Izvora znači piti mutne vode. A piti od mutne vode znači polako, ali sigurno (od)umirati.

Da, svakako, nama je potreban zdravstveni odgoj. Treba nam, naravno, zdravlje. Obzirom da čovjek ima duh, dušu i tijelo, čini mi se da bi poredak zdravstvenih područja na koje trebamo obratiti pažnju, trebao biti ovakav: 1. duhovno zdravlje, 2. duševno zdravlje, 3. tjelesno zdravlje. Ne obrnuto. Narod koji sebe svede samo na tjelesni (ekonomski) faktor – osuđen je na skoru propast. Definitivno.

Da, treba nam ‘kurikulum’ za mentalno i duhovno zdravlje odraslih. Treba nam, napokon, nakon rođenja Domovine, i novo rođenje samih ljudi. Jedino Bog to može učiniti. Samo, za početak, treba htjeti otrgnuti se od zagrljaja svoje praznine, svojih ovisnosti i svoga mulja. Treba htjeti osloboditi se svih svojih malignih nakupina koje više vole smrt, nego život.

Hajdemo, prijatelji moji, sve više o tome razmišljati, najprije u svojoj osami. Razmišljajmo, potom, u javnom i privatnom krugu, kad god i gdje god se ukaže prilika. Usput, budimo spremni slomiti svoj tvrdi ego i (lažni) ponos. Samo promijenjeni ljudi iznutra – mogu donijeti dragocjenu promjenu izvani. Samo će promijenjeno lice našeg srca donijeti promijenjeno lice naše (ovozemaljske) domovine. Bog nam bio milostiv na tom putu.

22. 01. 2013.