Povodom proglašenja krivim za pedofiliju zadarskog svećenika od strane Crkvenog suda, a kao kršćanin i vjerski radnik, imam potrebu reći nekoliko stvari o kojima ovih dana razmišljam. Razmišljam o zastari koja je nastupila za spomenuto kazneno djelo i o crkvenoj kazni koju je svećenik dobio, a odnosi se na zabranu izlaska iz Svećeničkog doma, zabranu ispovijedanja te propisanu pokoru za takva nedjela.

Kako je mogao…

Razmišljam o tome kako je taj čovjek mogao uopće živjeti sa svojom savješću; kako je mogao služiti mise i propovijedati o dobroti, moralu i važnosti pokajanja; kako je iz tjedna u tjedan mogao ikome govoriti o Božjim zapovijedima; kako je mogao godinama blagoslivljati domove u kojima su se nalazila djeca koju je kontinuirano zlostavljao; kako ih je mogao gledati u oči i pričati im kako je Bog ljubav; kako je 2011. godine imao srca primiti Nagradu za životno djelo od svoje općine…

Isprika? 

Razmišljam o tome kako će se taj čovjek ispričati desecima svojih žrtava… Hoće li zvati jednog po jednog na osobni razgovor? Zna li njihova sva imena? Hoće li svi oni, nakon proživljene traume, pristati na takav susret? Kakav je glas ili znak kajanja do sada on poslao u javnost da bi bar neka od žrtava imala povjerenja suočiti se s njim? Zbog čega bi, ako toga nije bilo, netko od zlostavljanih riskirao da mu još jednom ožive bolne traume ‘iz sakristije’…? Razmišljam o tome kako spomenuti svećenik nije ništa javno rekao u posljednje dvije godine, nakon što je objelodanjeno kolika je zla napravio. Zašto ništa nije rekao? Ne vjerujem da nije mogao progovoriti ukoliko je bio presvjedočen činjenicom strašnih grijeha koje je počinio nad najslabijima.

Naime, čovjek koji je prožet vlastitom krivnjom i koji se duboko kaje pred Bogom, ne može a da to ne prizna i traži oprost od onih koje je (doživotno) povrijedio. Ne treba da mu to itko savjetuje ili naredi. To jednostavno dođe iz skrušena i skršena srca. Javno istupiti i ispričati se samo zbog poslušnosti nadređenima, a ne biti iskreno posramljen zbog svog čina, nije ništa drugo nego lažno priznanje i novi grijeh, kako pred Svevišnjim tako i pred ljudima. Je li, s razlogom se postavlja pitanje , ovaj čovjek do dana današnjeg doživio ono iskonsko i istinsko pokajanje? Volio bih da mu se to dogodi ako nije do sada. Molim za to, jer vjerujem da se čovjek može promjeniti kad se nepatvoreno Bogu obrati.

Šutnja žrtve i njene rodbine

Razmišljam i o izjavama nekih žrtava kako su, u ono vrijeme kad su bili napastvovani, rekli svojim roditeljima što im je svećenik činio. Dio roditelja je, vjerovatno zbog sramote ili velike boli koju nisu htjeli još više raspirivati, zataškao cijelu stvar pa je sve ostalo ‘unutar obitelji’. Neprijavljivanjem takvog zločina policiji i nadređenoj crkvenoj hijerarhiji, takvi su roditelji, ne htijući, dopustili i pripomogli da počinitelj još (godinama) nastavi sa svojim bludnim radnjama i tako istraumatizira još veći broj djece. S tim da svako dijete ima svoje konkretno ime i prezime. Spomenuti roditelji, ma koliko im bilo teško suočiti se s tim, trebali su (ili bi trebali) priznati da su grubo pogriješili kada su izabrali šutnju. Dugoročno, zataškavanjem ‘svog slučaja’ nipošto ne pomažu svom djetetu koje na taj način još godinama ili desetljećima ostaje razapeto između vlastite (nametnute) krivnje i (potisnutog) bijesa prema svemu što je povezano s Božjim. Nerijetko i prema onima koje najviše voli.

I dan-danas pedofili oko nas?

Možda je bilo (ili ima) još slučajeva pedofilije unutar crkvenih redova u našoj zemlji, u našem gradu ili selu…? Možda ima još počinitelja koji primaju Nagradu za životno djelo? Volio bih da se varam, ali je teško povjerovati da takvih gnusoba nije bilo još unutar crkvenih redova (ne samo tamo) i da nema ljudi (žrtava pedofilije i njihovih roditelja, rodbine, svećenika itd.) koji na ovaj ili onaj način prešućuju tragična zbivanja u (ne)davnoj prošlosti. S obzirom na vrstu pretrpljenog nasilja, razumijem da nije niti malo lako živjeti sa spoznajom da si grubo povrijeđen od onih u koje si imao veliko povjerenje. Niti je imalo lako živjeti sa spoznajom da je baš tvoje dijete seksualno zlostavljano. Ali je, mislim, još teže živjeti sa spoznajom da si, raskrinkavanjem počinitelja, mogao nekima pomoći da ne dožive slično, a nisi o tome progovorio ni riječi.

Progovoriti i priznati dok ima vremena

Stoga, dok ima vremena, svi vi koji ste doživjeli zlo i svi vi koji znate za njega, nemojte više šutjeti o tome. Skupite hrabrosti: progovorite, prijavite one koji su to počinili, pomozite drugom djetetu… Spriječite da se to ne dogodi nekom drugom dječaku ili djevojčici… Ako vam je stalo do Boga, znajte da samo On može zaliječiti duboke rane s kojima pokušavate hodati kroz život. Zato Njemu izlijevajte svoju bol, tražite ga da vam donese utjehu i mir. Znajte da ne biste bili jedini kojima je uslišio molitvu, čak i u najgorim životnim okolnostima… Tada ljudi budu u stanju i oprostiti…

A vi, koji možda i danas činite što ne biste smjeli, znajte da ne morate ostati zarobljeni ubitačnom pohotom koja vas navodi da iznova činite grozna zla. Možete iskrena i raskajana srca vapiti oprost od Boga koji je zaista umro za sve vaše grijehe.

Da, možete još uvijek iskusiti moć Kristove ljubavi i milosti. Možete dati Bogu Božje. Možete prekinuti s gnusnim radnjama i biti slobodni priznati što ste učinili pa makar i u zatvor trebali poći. Dati ‘caru carevo’. Bolje je i tako, nego u mukama provesti cijelu vječnost.

Kod Boga nema zastare

Jer ako na ovoj zemlji i postoji (bizarna) zastara, kod Boga ona ne postoji, radilo se o zločinu kao činu ili pak o šutnji, prikrivanju zla… Svakoga sustižu njegovi lanci grijeha. Osim ako čovjek, ma tko bio, sa suzama nije došao pod križ i molio: ”O, Isuse moj, što sam to učinio? Smiluj mi se jer sagriješih vrlo mnogo… mišlju…riječju…”

”Ne varajte se: Bog se ne da ismjehivati! Što tko sije, to će i žeti…”

                                                                                   (Galaćanima 6:7-8)       

Dražen Radman

Split, 26. veljače 2014.

Povodom nabavke 1500 skupocjenih ‘kočija’ od strane Ministarstava RH, razmišljam ovih dana o jednoj od najgorih čovjekovih karakteristika – o nedostatku srama kao pojavi koja rapidno degradira smisao njegovog postojanja.

Naime, kad se čovjek prestane sramiti zbog svojih očito krivih i loših postupaka, onda izostaju njegove iskrene isprike i kajanja, što je preduvjet svake promjene na bolje. Kad se čovjek prestane sramiti zbog svog promašaja i nemorala, laž mu postane vrlo bliskom prijateljicom. Njome se počne sve više koristiti, ne ispuštajući je iz svojih ruku. Prestaje biti osoba koja je u stanju priznati i reći sirovu istinu o sebi. Osobni interes i probitak postaje njegov spiritus movens, a moralne kategorije briše sve lakše i jednostavnije, kao što se gumicom brišu tragovi olovke na papiru.

Obraz čovjeka bez srama

Čovjek bez srama je čovjek sa sve debljim obrazom. Takav čovjek je u stanju gledati vas ravno u oči i svjesno vam lagati. Pa makar vas bilo četiri ili četiri milijuna. Takav čovjek je nerijetko podmukao pa zna izgovoriti riječi koje točno treba izgovoriti u pojedinoj situaciji. One, naravno, nemaju djelotvornu težinu, ali u očima zavedenih znaju djelovati obećavajuće.

U njihovom glasu nema strasti i izgaranja za neku pravednu stvar ‘malog čovjeka’. Pa i kad se u nekima i pojavi titraj da bi se ipak trebali založiti za nešto što je uistinu dobro, pretegne računica da se takvo što ne isplati. Riskirati položaj zbog zauzimanja za nekog tamo obespravljenog seljaka? Ma daj, molim te… Ugroziti svoju poziciju i sigurnost zbog raskrinkavanja neke tamo korupcije? Ma daj, molim te… Bolje je držati jezik za zubima i čuvati svoje mukotrpno stečene privilegije.

Ljubav kao uljez

Zanimljivo, čovjeka takvog kova nikada niste čuli da spominje riječ ‘ljubav’. Zašto? Pa zato što on duboko u svojoj nutrini zna da vara i druge i sebe i da to što živi nema veze s ljubavlju. On želi vladati ili biti barem pijun pri postojećoj vladavini, a ne služiti po načelu pravde i istine. Jer i biti pijun je također prilično unosna stvar. Ljubav prema čovjeku i narodu? Taj osjećaj stoji na suprotnoj strani njegovog puta.

Ipak, kažu da se najbolje stvari u životu ne mogu kupiti ni svim blagom ovog svijeta. Iskrena ljubav, mirna savjest, toplina doma, pravo prijateljstvo, radost… Sve te lijepe i doista smislene stvari potiskuju ljudi koji i ne drže previše do sebe i svog dostojanstva. Dragovoljno se i postupno cijepe protiv spomenutih vrijednosti i tako dopuštaju da pohlepa i poltronstvo izgrizu sav njihov život koji je dragocjeniji nego što misle.

Zloćudan hendikep

Čovjek bez srama, što je najgore, ne primjećuje da imaju zloćudan hendikep i da će od takvog hendikepa umrijeti, prije ili kasnije. Jer nije se rodio čovjek koji bi s takvom bolešću proživio i preživio sretan. A treba imati u vidu i da čovjek, osim tijela, ima i dušu i duh koje ne može dovijeka varati. Trebao bi doći do toga da postoji Bog pred kojeg nam je svima sutra doći.

Kad čovjek nema viši moralni i duhovni uzor, tj. kad nema živ i autentičan odnos prema Bogu, onda on sam postaje mjerilo stvari. Postaje sam svoj Bog, misli da nema višega od njega. Dospije, tako, u opijatsko stanje, misleći da ’obične smrtnike ispod sebe’ može izigravati kako hoće. Takav čovjek je zaista omamljen i opijen, ali ne drogom zvanom heroin ili kokain, nego drogom zvanom bešćutin. Zato mu i treba sve veća doza.

Ali Bog je jednostavno drugačije postavio stvari. Naime, što takav čovjek ima više ‘kočijaških’ uspjeha – sve manje ima mira, a sve više straha i nervoze. Ti se osjećaji nagomilavaju i sustižu ga, bez obzira skrasio se on u zatvoru ili negdje na Cipru. K tomu, vrijeme naplate računa svakoga sustiže, ma koliko se dugo skrivao ili pokušavao pobjeći. A što se zemaljskog puta tiče, takav čovjek u pravilu ostane bez ijednog iskrenog prijatelja te s nekoliko vjernih ulizica i, eventualno, s jednim kućnim ljubimcem.

Lijek

Nedostatak srama je i vrlo maligna nakupina. Bolesnik ne primjećuje kako njegova bolest metastazira na vid i na sluh, a najviše na njegovo srce. Jedini lijek za takvu zloćudnu pojavu je operacija zvana detronizacija, uz suradnju vlastitog priznanja i kajanja. Nepatvorenog, dakako. A umjesto kemoterapije, u svrhu povratka izgubljenog obraza, nužna je egoterapija s ciljem ‘spuštanja na zemlju’ pacijenta koji je predugo vozio na visoki, ali lažni pogon. Potrebne su mu i jednostavne vježbe vožnje u sasvim običnim kočijama po grbavim cestama običnih smrtnika.

Silazak s kočija

Na koncu, da zaključim u ozbiljnom tonu, hrvatske kočije itekako trebaju uzde. Jurimo nizbrdo u svakom pogledu. Jurimo i ako ne dopustimo da nas Bog zaustavi i stavi nam potrebne uzde u svakom pogledu, vrlo skoro ćemo se razbiti kao staklena vaza kad padne sa stola.

Što se gore spomenutih ‘kočijaša’ tiče, oni zbilja trebaju što prije sići sa svojih, tj. tuđih ‘kočija’. Trebao bi ih napokon obuzeti sram i trebali bi, doslovno, skrušeno zvati Boga upomoć da im oprosti i da im promjeni nutrinu bića. Jer Bog je svakome jedina šansa kad putem zaglibi u kaljužu iz koje se više ne može svojim vlastitim snagama izvući van.

”Tko traži dobro, nalazi milost, a tko za zlom ide, ono će ga snaći.” (Izreke 11,27)

Dražen Radman