Vjerovatno ste čuli kako su nedavno poznati modni dizajneri Domenico Dolce i Stefano Gabbana, dali zajednički intervju za talijanski list Panorama u kojem su, među ostalim, rekli i ovo: ”Jedina prava obitelj je tradicionalna. Ona bez kemijskih potomaka i iznajmljenih maternica… Mi smo homoseksualne orijentacije, ne možemo imati svoju djecu. Ali, vjerujemo kako ne možemo imati sve u životu… Obitelj nije hir… Život ima svoj prirodni tijek i neke stvari ne treba mijenjati…”

Ove izjave izazvale su pravu buru negodovanja, napose u gay krugovima, odnosno kod onih koji odobravaju i zalažu se za posvajanje djece od strane homoseksualnih – lezbijskih parova. Također, i kod onih koji su već ‘dobili’ dijete putem surogat majke.

Surogat majka je, da pojasnimo, žena u čiju se maternicu usađuje embrij nastao umjetnom oplodnjom jajne stanice neke druge žene. Surogat majka, ili ‘posuđena’ majka, nosi (tuđe) dijete za svoga ‘naručitelja’. Ona to radi iz prijateljskih pobuda, što je rjeđe, ili iz materijalnih pobuda, što je češći slučaj.

Tako su i Elton John (67) i njegov zakoniti muž David Furnish (50) prije 5 godina poželjeli, naručili i, nakon devetomjesečne trudnoće ‘pričuvne’ majke, na sam Božić 2010. godine dobili željeni poklon – sina kojemu su dali ime Zacharia Jackson Levon Furnish-John. Dvije godine poslije, od iste ‘majke’ poželjeli su, naručili i dobili drugog sina kojemu su dali ime Eliyah Joseph Daniel Furnish-John. Inače, upućeni kažu da su za prvo dijete platili 17 340 funti, a za drugo okruglih 20 000 funti.

Dakle, upravo se Elton John obrušio na Dolcea i Gabbanu ovim riječima: ”Kako se usuđujete moju djecu nazvati sintetičkom! Vaše arhaično razmišljanje je poput vaše robe – potpuno zastarjelo! Nikad više neću odjenuti ništa od Dolce & Gabbana!”

Tako je krenula lavina poziva na bojkot D & G proizvoda od strane niza ‘slavnih’ osoba (Ricky Martin, Courtney Love, Victoria Backham, Martina Navratilova itd.) Mnogi su apelirali na bojkot sve dok se Dolce i Gabbana javno ne ispričaju za svoj ‘arhaičan’ i ‘netolerantan’ istup. Ispred niza D & G trgovina, organizirani su i prosvjedi na kojima se uzvikivalo: ”Sramite se! Sramite se!”

Ipak, spomenuti intervju Dolcea i Gabbane je, s druge strane, izazvao i mnoga odobravanja. Ovdje, među ostalim, navodim djelove otvorenog pisma podrške Dolceu i Gabbani iz pera šestero ljudi koji su odrastali uz roditelje homoseksualce (ili lezbijke) i njihove partnere. U pismu stoji i ovo: ”Želimo vam zahvaliti što ste dali svoj glas za ono što smo naučili kroz vlastito iskustvo: svako ljudsko biće ima jednu mamu i jednog tatu i lišiti dijete jednoga od njih, znači lišiti ga njegova dostojanstva, ljudskosti i jednakosti… Svjesni smo da ćete se naći pod užasno velikim pritiskom, naročito sada kada se i u Italiji i u SAD-u radi sve kako bi se cenzurirala nastojanja za obranom prava djece i na oca i na majku. Sve se to radi s ciljem da se udovolji interesima jakoga gay lobija… Nemojte se ispričavati i nemojte se predati zbog svojih riječi… Podržite i dalje ideju da sva djeca imaju potrebu rasti u zajednici i sa svojom majkom i sa svojim ocem. Radi se o ljudskom pravu…”

Vidite, sada dolazimo do razmišljanja o dvije važne teme. Prva tema je – sloboda govora, a druga tema je – istina. Dakle, ako živimo u vremenu u kojemu je jedno od velikih dostignuća i sloboda govora, onda je u redu ako, na primjer, Dolce i Gabbana kulturno iskažu svoje mišljenje, kao i to da oni koji se ne slažu s njihovim stavovima, isto tako kulturno reagiraju u skladu sa svojim uvjerenjima. No, kada padnu teže kvalifikacije, omalovažavajuće riječi tipa: ”Vaše razmišljanje je zastarjelo!” ili: ”Sramite se!”, onda se tu više ne radi samo o sferi slobodnog govora, već se prelazi u ‘sferu istine’.

Naime, kada nekome kažete da je njegovo razmišljanje zastarjelo, onda mu time automatski kažete da je njegovo uvjerenje potpuno krivo, tj. da njegova istina (više) ne vrijedi, odnosno da je vaše uvjerenje i istina ono pravo.

Ili, kada kažete nekome da se treba sramiti, onda vi ne iznosite samo svoje drugačije mišljenje, nego drugome poručujete da je u nečemu grdno pogriješio, odnosno da živi u nekoj zabludi ili laži. Zapravo, poručujete mu da bi trebao misliti kao vi i da bi onda bio ‘normalan’. Do tada ga smatrate bićem nižeg ranga te se, sukladno tome, i ophodite prema njemu.

Razmišljam sada ovako: ako svatko ima pravo na svoju istinu, zašto onda toliko žuči među ljudima? Zašto toliko svađa, netrpeljivosti i nepoštivanja onog drugog kao osobe? Pa vjerovatno zato što svatko drži da je on(a) u pravu u svezi nastalog prijepora. Očito, čovjek ima potrebu da u njegovoj okolini baš njegova istina ima presudan značaj i utjecaj. I, ukoliko ima određene poluge moći, ako ima određenu silu (fizičku, verbalnu, medijsku, materijalnu, političku…), onda će to nastojati upotrijebiti za ostvarenje onih normi za koje vjeruje da trebaju biti dominantne.

Osobno, vjerujem da postoji objektivna istina, norma koja je dana svim ljudima i koja ne varira od vremena do vremena, od mode do mode, od jedne vlasti do druge vlasti i sl. Vjerujem da nam je Bog dao glavne smjernice o tome što je istina, a što laž, pa i po pitanjima surogat majčinstva, posvajanja djece od strane homoseksualnih parova, o homoseksualnosti i, uopće, o svemu bitnom u životu.

Kada Njegov kriterij izbacimo iz svog života, onda smo prepušteni u najnesigurnije ruke – samima sebi. Onda baš svatko ima pravo skrojiti što je krivo, a što pravo, već prema dežurnoj klimi ili prema svom trenutnom nahođenju. To je onda prilično shizoidna situacija u kojoj, ako smo dosljedni, moramo prihvatiti da smo svi u pravu ili da – nitko nije u pravu.

Dopustite da završim ovime: kad čovjek izbaci Boga iz svog života, najčešće postane toliko slobodan da mu ta sloboda donese nered, stihiju i pustoš u život. S druge strane, kad taj isti čovjek dozove Boga u svoj život, postane toliko vezan za Njega da što je jače vezan to je više istinski slobodan. Ne uznemiruje se i ne srdi srce njegovo. Da, čak i ako bi za njim, zbog nekog uvjerenja, sutra vikali: ”Srami se, smeće jedno isključivo!”

Dražen Radman,
27. ožujka 2015.

U posljednje vrijeme sve je veći broj odlazaka hrvatskih liječnika na rad u neku od zemalja EU-a. Naime, u Njemačkoj, Švedskoj, Irskoj, Velikoj Britaniji, a i u drugim članicama Unije nedostaje internista, ginekologa, medicinskih sestara, a posebno anesteziologa. Razlog odlazaka naših vrhunskih liječnika, i to u prosječnoj dobi od oko 40 godina, sasvim je razumljiva: nedostatne plaće, iznimno naporan rad i obespravljenost struke u vlastitoj državi.

Ono što posebno zabrinjava jest to da će se taj trend, po svemu sudeći, nastaviti u bližoj, ali i daljnjoj budućnosti. Naime, profesori medicinskih fakulteta otkrivaju kako njihovi studenti svoju životnu perspektivu sve više vide u inozemstvu.

Slijedom činjeničnog stanja, predsjednik Hrvatske liječničke komore dr. Hrvoje Minigo upozorava da bi se Hrvatska uskoro mogla suočiti s ozbiljnim problemom nedostatka doktora medicine i zdravstvenih radnika. Također, izražava nadu da to neće dovesti do kolapsa zdravstvenog sustava, ali da takav trend može uvelike ugroziti dostupnost i kvalitetu zdravstvene zaštite, uz pogoršanje stanja s listama čekanja. U svezi s tim, u hrvatskim bolnicama danas, primjerice, ima oko 650 anesteziologa, a nedostaje ih gotovo 200 da bi sustav normalno funkcionirao.

Svatko od nas može zamisliti što to zapravo znači. Među ostalim, lako je predvidljivo da će liječnici koji ostanu u Hrvatskoj biti preopterećeniji i da će neki od njih, uza sav trud, više griješiti. Netko će od nas, ili netko iz naših obitelji to zasigurno iskusiti na vlastitoj koži. Zato, ako se takvo što bude učestalo događalo, za očekivati je sve veću frustriranost građana, tj. (potencijalnih) pacijenata, ali i liječničkog kadra. To bi, opet, za posljedicu imalo daljnji egzodus medicinske struke s jedne strane te produbljivanje opće nesigurnosti među korisnicima usluge.

Kad o ovome razmišljam, ne mogu se oteti uvjerenju da sve to nije tako moralo biti. Naime, poput pojave sustavnog osiromašivanja gospodarstva, školstva i kulture, i pojava sve većeg osiromašivanja zdravstvenog sektora uglavnom je posljedica ‘velike pljačke vlaka’ koja se događala u proteklih dvadesetak godina. Stoga je sasvim logično da hrvatski ‘vagoni’ polako, jedan za drugim, iskaču iz svojih tračnica.

Problem je u tome što se u tim vagonima ne nalaze krumpiri, nego ljudi, pa imamo sve više ogrebanih, ranjenih ili čak mrtvih. Sve je više onih koji su zbog te ‘pljačke vlaka’ još uvijek pod sedativima, kao i onih koji još uvijek ‘krvare’ i žive pod ‘općom anestezijom’. Barem dok se ne pojavi pravi liječnik koji će postaviti pravu dijagnozu, pripisati pravi lijek. I koji će potrebnu operaciju nad pacijentom uspješno izvršiti. Naravno, ukoliko pacijentova duša, prije toga, sasvim ne iskrvari.

Sve upućuje na to da smo, u većini, društvo koje se nalazi pod nekom vrstom kolektivne anestezije. Kao da su nam neki nevidljivi i misteriozni anestetici poprilično otupjeli i duh i dušu i tijelo. Živi smo, a kao da i nismo baš.

Inače, riječ anestezija dolazi od grčkih riječi en estos, što znači – ‘bez osjećaja’. S jedne strane, sve nas boli, a s druge strane – ništa ne osjećamo. Ne pomičemo se. Umrtvili nas drugi, a još više – sami sebe. Jer smo, uz časne iznimke, u vagonu mirno sjedili, šutjeli ili samo šaputali, dok su ispred naših očiju uzimali sve što se dalo uzeti: stolove, stakla, jastuke, naslonjače… Kako se ono kaže – od igle do lokomotive. Pa su, eto, zbog naše šutnje, uzeli – i lokomotivu. Sad se vozimo tko zna gdje. Sad slobodno možemo pjevati s Talking Headsima – Road to Nowhere.

Ipak, na koncu poruka onim liječnicima koji u potrazi za boljim životom imaju namjeru otići iz svoje domovine. Od svoje rodbine i svojih prijatelja iz ulice. Nitko Vas, naravno, nema pravo osuđivati zbog Vašeg, mogućeg, odlaska. Vi najbolje znate kako vam je… Ali, htio bih, unatoč svemu, da znate da će ova zemlja bez Vas svakako biti dodatno osiromašena. Bez Vas će ovi ljudi biti još slabiji i još bolesniji. Bez Vas, opće stanje ‘pacijenta’ će se znatnije pogoršati.

No, to i ne bi bila najgora stvar za nas. Najgora stvar bi nam bila kad bismo, sutra, i na samom rubu života, gajili iluziju da se ovakvi kakvi jesmo, sami možemo podići iz grogirajućeg stanja.

A što drugo reći nego: Bože, ne ostavljaj nas. Ozdravi nas… U duhu i duši i tijelu našem! Probudi nas da ne budemo više u tom en estos stanju. Da ne budemo bez osjećaja za Tebe i za ono što je zbilja dobro, istinito, požrtvovno, plemenito i hvale vrijedno.

Jer ako takvog osjećaja ne bude bilo – neće biti ni nas. Bit će ravna linija na ekranu.

”On liječi one koji su srca skršena, i povija rane njihove…” (Psalam 147:3)

Dražen Radman

Split, 14. ožujka 2015.

O ovom događaju spašavanja 82- godišnje starice s Brača, po olujnom nevremenu kakvo se dugo ne pamti, izvijestili su mnogi mediji, i to s razlogom. U priču je utkana hrabrost troje ljudi: vlasnika glisera Ante Dobronića, liječnice Divne Leskur i medicinskog tehničara Darka Bakića. Oni su, naime, donijeli riskantnu odluku da isplove prema Splitu kako bi nesretna žena u splitskoj bolnici dobila potrebnu pomoć nakon pretrpljenog srčanog udara.

http://www.dalmacijanews.hr/clanak/ukq3-po-olujnom-nevremenu-doveli-gliserom-zenu-iz-supetra-do-splita-i-spasili-joj-zivot#/clanak/ukq3-po-olujnom-nevremenu-doveli-gliserom-zenu-iz-supetra-do-splita-i-spasili-joj-zivot

No, na ovaj osvrt su me ponukale ‘zanimljive’ izjave dijela čitatelja na nekim portalima. Te izjave se mogu sažeti u, otprilike, jednu misao: ”Nisu trebali isploviti iz Supetra. Pa radilo se o jednoj starici koja će ionako doskora umrijeti. Ovo je bila ludost, ugrožena su bila četiri života…”

Misao da je život jedne starije osobe manje vrijedan jer će ionako uskoro ‘poć na oni svit’, čini mi se, i nije baš rijetka pojava. Čini se da je podosta onih koji misle da je netko tko ima osamdeset i dvije godine, ‘proživio svoje’. Takav stav uvjetuje način gledanja na starije ljude, ali i samo ophođenje prema njima. Često se, nažalost, gleda na njih kao na manje vrijedne ili suvišne osobe. Zbog toga, dio mlađe populacije često nema volje ni propričati s njima ako se kojim slučajem nađu u njihovoj blizini. A ako se radi o njihovom bliskom rodu, jedva da će otići posjetiti ih. Makar im to bili otac ili majka. Još ako se nalaze u staračkom domu…

Stoga su mnogi stariji ljudi beskrajno tužni kad zadugo ne vide svoje sinove, kćeri, unuke… Da, osjećaju se kao kakav višak. Živi su, a kao da i nisu. Kao da su već ‘partili’. Neka njihova djeca znaju čak i priželjkivati njihov što brži odlazak, tj. smrt. To je užasno bolno za stare majke i očeve koji su veliki dio svog života posvetili svojoj djeci, onako kako su već najbolje znali… makar i griješili ponekad.

Nositi u svojoj duši osjećaj da je tvom rođenom djetetu, na primjer, više stalo do nasljedstva, nego do života svoga roditelja, nešto je što boli više od reume i raka zajedno. To dovodi u pitanje sav njihov smisao života u preostalom vremenu. Možda je, barem za neke, to vrijeme u kojem shvaćaju da trajni smisao mora biti u nekomu višemu i boljemu nego što su djeca ili bilo tko drugi.

Pojava odbacivanja i tihog prezira prema starijim ljudima, i ne bi trebala previše čuditi, s obzirom na materijalistički svjetonazor koji prevladava i u našem društvu. Uopće, doživljavanje drugih kao onih koji nam donose neku korist ili ne, pojava je koja se poput raka proširila, ali ne našim tijelom, nego našom dušom. I, rekao bih, izjeda je često na gori način, ostavljajući za sobom strašnije posljedice.

Zato bih htio reći da postoje ljudi koji, iako prilično mladi, žive kao da nisu živi. Obijest, pohlepa i bešćutnost u njima nisu ništa drugo nego izdanci iz ždrijela smrti, koje jedino Bog može prekinuti. Jedino On mijenja staro za novo. Smrt za život. Ako se to dogodi, onda to najčešće bude na nekom vlastitom ‘rubu’, kad čovjek biva u strahu za svoj život ili razočaran zbog nekog neuspjeha. Ili kad shvaća da ništa materijalno neće ponijeti sa sobom… Da je uistinu izgubljen i prazan.

Znam, to je već velika spoznaja i ne događa se često. Jer ljudi žive kao da im se nikada ništa neće dogoditi i kao da će zbilja svoje opipljivo blago ponijeti ‘na onaj svijet’. Uostalom, i faraoni su vjerovali da će sa sobom ponijeti svo to blago, a ipak, pored njihovih kostiju, tj. mumija, pronašli su ‘dragulje i opremu’ s ovoga svijeta. To blago, dakle, nije ‘odlepršalo’ s dušom. Duša je morala ‘sama’ prid Boga.

Pri koncu, da se još nakratko osvrnem na onu misao iz uvodnog dijela kako ”nisu ni trebali isploviti gliserom iz Supetra…” Naime, sve učestalije tretiranje starijih osoba kao manje vrijednih zbog svoje dobi, događa se ponajviše u društvu koje je, negdje na putu, izgubilo busolu i užurbano ide prema svom utapanju.

Stoga je tim vrjednija odluka vlasnika glisera i liječničkog tima da pokušaju spasiti staricu usprkos nevremenu i usprkos riziku po svoje živote. Biti sudionik u spašavanju nečijeg života jedna je onih divnih stvari koje se, dakako, ne mogu mjeriti ni sa svim novcima ovoga svijeta.

To važi kad je riječ o spašavanju nečijeg tijela, a još i više kad se radi o spašavanju nečije duše. Pa bila to duša starca ili mladca. Jer ni jednom ni drugom ne bi trebalo biti nevažno gdje će njegova duša nakon (tjelesne) smrti.

Mnogi ljudi ne znaju da je veća ludost ostati ‘na sigurnom’ i ne isploviti, nego se odvažiti i otisnuti na pučinu. Jedino što je važno pri isplovljavanju jest – tko upravlja (našim) gliserom ili brodom. Ako imamo pravog kapetana, on će i po najgorem nevremenu dovesti potrebite na svoje odredište. Godine koje imaju putnici nisu važne. Ono što je važno jest stići na cilj i ne biti izgubljen zauvijek.

Dražen Radman, 7. ožujka 2015.

Beshir Kamel u Hrvatskom saboru

”Dame i gospodo, uvažene kolegice i kolege zastupnici, danas imamo jednog posebnog gosta u Hrvatskom saboru. Dolazi nam iz Egipta, a ono što nam želi reći, kako sam čuo, ima veze i s našom situacijom ovdje. Gospodine Kamel, izvolite...”.

Tim je riječima Josip Leko, predsjedavajući Sabora, najavio nesvakidašnjeg gosta, omanjeg crnomanjastog čovjeka koji je polaganim koracima stigao do govornice, a s njim i njegov prevoditelj.

Nitko nije znao nešto pobliže o ovom čovjeku, pa su zastupnici znatiželjno pogledavali prema gosp. Leki, ne bi li im njegov izraz lica otkrio što mogu očekivati od ovog stranca. No, ovaj im je samo mirno kimnuo glavom, kao da je bio siguran da će sve proteći u redu.

”Poštovana gospodo, zastupnici Hrvatskog sabora, hvala Vam što ste mi dali priliku da govorim pred Vama u ovom posebnom trenutku ne samo za moj život, nego kako čujem, i za život Vaše zemlje. Moje ime je Beshir Kamel i, da Vam odmah kažem, sasvim sam običan Egipćanin. Ujedno sam i koptski kršćanin. U mojoj zemlji Kopti čine oko deset posto cjelokupnog stanovništva. Znam da se pitate zašto sam danas na ovom mjestu? Iskreno, nisam siguran, možda ne ovisi sve o meni…

Zapravo, rekli su mi prije nekoliko dana u Egiptu, dok su slušali moju reakciju na tragediju koju sam doživio, da bi bilo dobro da odem u Europu, barem u nekoliko država, i ispričam što mi se to dogodilo i na koji način egipatski kršćani reagiraju u vremenu velike strahote i nepravde … Rekli su mi, također, da je to poučna priča koja je svakome potrebna i koju bi mogli svi razumjeti, bez obzira na boju kože, boju stranke ili boju vjere. To je priča i iskustvo koje, kažu, zavrijeđuje da se čuje… 

I, evo me sada tu, najprije kod Vas. Sutra putujem za Francusku, potom za Dansku i, naposlijetku, za Grčku.  Želim napose zahvaliti gospodinu Darku Javorskom, hrvatskom veleposlaniku u Kairu koji je kontaktirao gosp. Josipa Leku i tako pripomogao da se ovaj kratki posjet i govor dogodi.

O Vašoj zemlji ne znam mnogo. Rekli su mi samo da je ovo predivna i gostoljubiva zemlja, ali i da ste u velikoj gospodarskoj krizi. Rekli su mi da su građani duboko razočarani u Vas političare i da je mnoštvo naroda izgubilo povjerenje u gotovo sve strukture vlasti. Rekli su mi, stoga, da je Vaša zemlja, baš kao i Egipat, puna dubokih podjela, ali i da je na rubu bankrota, ne samo ekonomskog, nego i moralnog, ljudskog… Tako sam čuo. Žao mi je ako je tako…

Ja Vam na ovom mjestu neću govoriti velike riječi. Neću Vam dati ni formulu kako da prebrodite stanje u kojem se nalazite. Ipak, ispričat ću Vam nešto što na neki način može svima Vama, dopustite da ovo kažem, biti iznimno važno. Ne samo za Vaš javni rad , nego i za Vaš osobni život. Nešto o čemu možete barem razmisliti kao mogućnosti…

Da prijeđem na stvar. Vjerujem da ste čuli što se nedavno dogodilo u Libiji. Kod Vas je, saznao sam jutros, prenesena samo štura vijest kako su pripadnici ISIS-a zarobili, a onda ubili dvadeset i jednog koptskog kršćanina… Nakon što su odbili odreći se svoje vjere, brutalno su ih, po već poznatom i ustaljenom običaju, pogubili… Njihova krv zacrvenila je Sredozemno more uz libijsku obalu… Među pogubljenima… oprostite što zastajem… bila su i moja dva rođena brata… Bishoy je imao 25 godina… a Samuel 23 godine… Njihova jedina krivnja je bila ta što su bili kršćani…

Kao i ostala devetnaestorica, svi su radije izabrali smrt, nego da se odreknu svoje vjere u Isusa Krista… Ja sam, poštovani zastupnici,  ponosan na svoju braću. Želim Vam reći da, iako me strašno boli ovaj silan gubitak, da u svome srcu ne nosim gorčinu protiv onih koji su to počinili. U našem selu svi smo ponosni na svu tu našu braću jer su ostali vjerni Kristu do samog kraja.  

Znate, od rimskog doba kršćani su bili mučeni, ali su se naučili nositi sa svim mukama. Božjom milošću, naučili smo još nešto… Naučili smo voljeti svoje neprijatelje i blagoslivljati one koji nas proklinju i progone.

Moja majka ima šezdeset godina i prilično je neobrazovana žena. Neizmjerno joj je teško zbog gubitka, ali, važno je to reći, nije očajna. Ona zna da su njezini sinovi sada u najboljim rukama. I da će ih jednog dana ponovo sresti… Prije neki dan mi je rekla da bi, kad bi mogla, pozvala ubojice u svoju kuću i molila Boga za njih da im otvori oči, jer jedino On to može učiniti. Jedino On može učiniti da ubojicu, lopova, lažova, bludnika, oholicu ili bilo koga obuzme duh pokajanja, bez kojeg nema života. Bez kojeg nema boljeg sutra. 

Bez spoznaje vlastitog grijeha i zla i bez primanja Kristove ljubavi i istine, čovjeku samo preostaje živjeti  jedan od oblika smrti. Bez oslobođenosti od vlastite iskvarenosti, preostaje nam da u svojim srcima budemo ozlojeđeni i fokusirani na zloću ‘onih drugih’ i na to kako su ‘oni’ uvijek više krivi.

Nakon što sam primio prvu vijest da su mi braća na takav način pogubljena, priznajem, iznutra mi je došlo da nekoga ubijem i da ostatak života provedem pripremajući se za osvetu.

Poštovani zastupnici Hrvatskog sabora, nemoguće je živjeti za osvetu. Onaj tko živi za osvetu, već umire. Tko živi u frustraciji i gorčini, njega već nema. Znaju to dobro njegova (ili njezina) djeca. Mnogi veliki zločini, bilo među državama, bilo u obiteljima, počinjeni su jer je netko bio prvi povrijeđen, napadnut, ugrožen… pa je uzvratio jačom mjerom…

Molio sam Gospodina da najprije ukloni zlo iz moga srca, koje se podmuklo pojavilo, kako ga ne bih počinio u stvarnosti. Odgovorio mi je kako samo On to zna i može. Donio mi je mir kao i mnogo puta ranije. Zato sam i mogao iskreno moliti ovih dana za ubojice moje braće. Molio sam da ne odu s ovog svijeta, a ne dožive obraćenje. Makar na kraju, poput onog drugog razbojnika na križu…

Molio sam da prestanu činiti što čine pod utjecajem zla i neznanja i pod utjecajem pogrešnih i lažnih učenja kojima su izloženi od malih nogu. Vjerujem da ima nade za barem neke od njih. Stvarno vjerujem da Bog može učiniti čudo u njihovom srcu. Kako čujem, to se već dogodilo nekim pripadnicima ISIS-a posljednjih mjeseci. Ne čudi me to jer znam kolika je Kristova moć da dopre i do najdublje tame ljudskog srca… Isus je put, a ne ISIS…

Ako može doprijeti do tako velike tame, presvjedočiti ljudsku dušu o vlastitoj izgubljenosti i iscijeliti je, onda taj Isus može doprijeti do svačije duše. I  meni nekoć bilo potrebno da ponizno kleknem pred Njega i priznam ga kao svoga Spasitelja. Tako je, uvjerenja sam, i Vama to potrebno učiniti što prije. Tražite lice Božje, Vi koji ga niste tražili do sada. Teško je bilo kome obnašati tako časnu dužnost kao što je Vi imate, a da nema duboke odgovore na najvažnija pitanja svog života. Kad ih zanemari, čovjek se vrti u krugu svoga nemira pa ne može služiti svom narodu kako bi zaista mogao.  

Vidim da me neki među Vama čudno gledaju… Moram priznati da sam upozoren od nekih ljudi prije nego sam ušao u ovu svečanu dvoranu, da Božje ime ne spominjem tako često dok budem govorio, jer da kod Vas to nije baš običaj… Žao mi je zbog toga…

Dopustite da ovu zadnju minutu iskoristim da Vam još nešto kažem… Vjerovatno se na ovom zemaljskom putovanju više nećemo sresti pa ću uzeti tu slobodu…

Poštovani, početak rješenja Vaših problema u Hrvatskoj, i ne samo u Hrvatskoj, nalazi se u najprije u Vašoj osobnoj duhovnoj probrazbi.

Promjena koja Vam treba, najprije se odnosi na Vaše srce. Sve ostalo uistinu vrijedno i dobro, proizlazi iz te promjene.

Čovjek koji ne želi Boga u svoj život, čovjek je koji luta. Zemlja koja izbaci Boga iz svog Sabora, zemlja je koja se glođe i potkopava samu sebe.

Ono što sam danas vidio u Vašim očima i u izrazima Vaših lica jest to da trebate pomoć. Možda nije nešto, ali nosit ću Vas u svome srcu i moliti za Vas. Bog zna svakog od Vas po imenu.. Tražite i naći ćete…

Hvala Vam što ste dopustili da sve ovo iskažem do kraja. Na mnogim mjestima to zbilja ne bih mogao. Bog Vas sve blagoslovio!”

Dok je Beshir polaganim korakom izlazio iz dvorane Hrvatskog sabora, nije se čuo pljesak. Nije ni trebao. Samo je bila tišina. Prije nego je predsjedavajući gosp. Josip Leko progovorio, prošlo je više vremena nego je to bilo uobičajeno nakon nečijeg izlaganja.

Zastupnici nisu gledali prema drugima. Nakratko su gledali prema sebi. Da, bio je to dobar znak.

P.S.  Jedan dio događaja iznesenih u ovom tekstu je istinit, drugi dio je zamišljen, a treći, neispričani dio, tek će se dogoditi …

Dražen Radman

26. veljače 2015.