U ovo predizborno vrijeme, a kroz javna istupanja, pred očima cijele Hrvatske događa se zorno razotkrivanje karaktera pojedinih političkih aktera. Na dnevnoj razini, gotovo kao najjače predizborne adute, slušamo brojne pošalice i podrugljivosti na račun političkih protivnika. Štoviše, kao da se pretedenti na uzvišene saborske fotelje, natječu tko će u tom sportu biti bolji golgeter.

A način na koji netko govori o drugima, itekako razotkriva njegov vlastiti karakter.  

‘Doskočice’ razotkrivaju karakter

Postoje, dakle, ljudi kojima je ‘više stalo’ do isticanja tuđih grijeha i grešaka, nego do vlastite dobrostivosti i iskrenog nadilaženja problema. Takvi ljudi kao da su smetnuli da ismijavanje i omalovažavanje drugoga priliči samo – sitnim dušama. A sitne duše, nije nam nepoznato, imaju uvijek vrlo krupne ambicije. One se mogu ovako sažeti: ”U prvom planu ja i moje, a onda sve ostalo…” Takvi ljudi kao da su zaboravili na istinu kako je dovoljna tek jedna njihova doskočica, gesta ili reakcija da otkrije njihov siromašan karakter. Jer čovjek ne može pobjeći od sebe. Ne samo njegove odluke i postupci, nego i šale i doskočice te mimika i pogled, pričaju istinitu priču o njegovom karakteru, koju može pročitati svatko tko to želi nepristrano čitati. Stoga, prema kakvoći karaktera pojedinih vođa i drugih političkih figura koje se nastoje domoći vlasti, možemo prilično precizno predvidjeti kakav će nam život biti serviran u postizbornom vremenu..

Hrvatska više nema vremena…

Hrvatska, s druge strane, više nego ikad treba karakterno autentične, nepotkupljive i poštene ljude. Hrvatska, više nego ikad, treba istinoljubive, snažne i produhovljene ljude. Treba lucidne ljude koji prepoznaju prave korijene problema i koji će svojim znanjem, ali i plemenitošću srca, moći nadvladati ovo posvemašnje rastakanje života. Naime, ironija, bešćutnost i neprijateljstvo koje ustrajno podgrijavamo u svojim razgovorima i razmišljanjima, jednostavno nas čini bolesnim društvom.

Hrvatska više nema vremena gledati sajam taština i neznanja, kako ‘vladajućih’ tako i onih koji se slavodobitno pripremaju da preuzmu ministarske uzde. Nema više vremena ni prostora za podupiranje uvrnutog koruptivno-poltronskog mentaliteta kod bilo koga među nama i oko nas. Nema više vremena ni za licemjerno i tek prigodničarsko domoljublje, a niti za površnu i beživotnu religioznost koja mnoštvu ljudi stoljećima krade prostor za jednostavnu, poniznu, ali i hrabru vjeru u Krista.

Vapaj za ljudima koji su spremni založiti svoj život

Hrvatska se nezaustavljivo guši od nepravdi i zloća, ne samo od strane ‘visokopozicioniranih’, nego i od strane drugih, da tako kažem, ‘nižepozicioniranih’ čimbenika. Hrvatska, osim toga, ne grca samo u materijalnim dugovima, nego još više u svom jalu, mržnji i gorčini. Uza sve to, među najgorčim korijenjem u našoj zemlji, združeni poput sijamskih blizanaca, nalaze se svekoliki strah i kukavička šutnja, koji također daju svoj veliki obol progresiji naše bolesti.   

Hrvatska sve više tone. Treba joj zraka. Trebaju joj ljudi koji su spremni založiti svoj život za dobrobit svoga naroda. Hrvatska treba ljude kojima će istina biti vodič, a ne stranačka ili kakva druga poslušnost i podobnost. Povrh svega, treba ljude koji se neće bojati, nego će ustajati i raskrinkavati bilo čije laži, velike i male, pa i po cijenu gubitka ‘članske iskaznice’, neke privilegije ili titule. Jer što je čovjek koji nije u stanju platiti (skupu) cijenu za ono u što vjeruje? Samo umirući oklop koji jede, pije i spava, gledajući da mu slučajno iz ustiju ne ispadne koja mrvica  ili kap.

Bez drugačijih, usudio bih se reći, bez prosvijetljenih karaktera, nikakav novi program, nikakav ‘Plan 21′, nikakav ‘Plan 5+’ ili ’25-’nam neće donijeti promjenu nabolje. Hrvatska je lijepa, ali i slijepa zemlja. Misli da vidi, a ne vidi. Misli da zna, a ne zna. Možemo mi imati i najbolje posložen 4-godišnji program promjena u društveno-političkom životu, ali ako ne dopustimo Bogu da nam promjeni karakter srca, kako će nam biti bolje? Ako se u samom čovjeku nešto ne dogodi, on jednostavno nema potrebnu snagu za oduprijeti se napastima položaja. Nema ni potrebnu nepokolebljivost, nužnu za oduprijeti se onima koji iz prikrajka prijete.

Prokletstvo je najprije u našoj ćudi

Ćud, naša prokleta ćud je problem! A o njoj se tako malo u javnosti govori! Znate zašto tvrdim da je naša ćud naš glavni problem? Jer primjećujem posvuda jedan sindrom – umišljaj da smo pametni i dobri. A nismo. Ne, nije ni pametan ni dobar onaj političar koji priča samo o gospodarskom programu kao generatoru ‘izlaska iz krize’, a bez da spomene moral i duhovni problem u nama samima. Nije ni pametan ni dobar običan puk koji slično misli. Pa odakle to dolazi zloća, ako ne iz našega prevarenog srca?

Uostalom, kakva je to zemlja koja potcjenjuje moć grijeha? Zar upravo grijehu nismo dali dovoljno prostora da nas zavede, zgazi, pomete i unakazi kao ljude? Ne, nije ni pametan ni dobar tzv. običan čovjek koji se povukao u sebe i za svoju sudbinu godinama i desetljećima krivi druge. Zar je to sve što mnoštvo takvih’običnih ljudi’ zna i može? Samo kukati jer su ga drugi upropastili? Tužno, ali zgleda da je takav doživljaj stvarnost. Ali, stvarnost ne mora takva i ostati. Zašto se ne odvažiti i učiniti zaokret?

Istinska pamet i dobrota u sebi nose nešto više od diplome i od humanitarne pomoći siromašnima. Istinska pamet i dobrota podrazumijeva, u prijelomnim trenucima života, poduzimanje velikih promjena. Preispitivanje samog sebe pred Bogom. Podrazumijeva rizik. Podrazumijeva hrabar iskorak te spremnost na žrtvu. Podrazumijeva izostanak gorčine, a nazočnost nepatvorene ljubavi koja služi prema kriteriju Božje pravde i istine. Kad ovoga nema u stvarnom životu, tada nema ni sreće ni mira.

Ni u ‘državi’ ni u obitelji.

U našoj zemlji može se, da tako kažem, promjeniti ‘dlaka’, tj. političke strukture, ali ako nam se ne promjeni ćud, bit će nam isto ili – još gore. I onima koji (danas) ‘beru vrhnje’ i onima koji ‘beru trnje’. Ne podcjenjujmo svoje kvarno srce koje neumoljivo hoće ići po svome, a ne po Božjemu putu.

Bog kao kirurg?

Stoga, ne bismo trebali olako odbaciti ‘tezu’ kako je samo Bog taj koji može izvršiti uspješnu operaciju na tom našem srcu. Zaista, ako nismo tek materijalna bića, nego i nešto više, zašto ne bi upravo Bog bio taj liječnik koji na pacijentu radi kirurški zahvat? S tim da cilj nije samo da pacijent pre-živi, nego i da  - živi! No, sve dok pacijent misli da nije (nasmrt) bolestan, neće ni tražiti potreban zahvat Liječnika. Neće ni tražiti reanimaciju, oživljavanje… Što će drugo, onda, nego vegetirati pa umrijeti u svome grijehu, u svojoj pohlepi, mržnji, tjeskobi, laži, samopravednosti, kukavičluku, strahu…?

Da zaključim, golema većina naših političara ne razmišlja o tome da jednog dana račun za svoj život neće položiti ni stranačkim vođama, pa ni svojoj zemlji, nego će ga, prije svega, položiti Bogu. Također, s druge strane, golema većina intelektualaca, svećenika i ‘običnih građana’, voli mrmljati i rogoboriti, stavljati se na stranu ovog ili onog, umjesto da od Boga traži oprost za svoj grijeh. Tek će tada i znati i moći ustati protiv nepravde i laži, ondje gdje je tko već pozvan, te neće pritom i sami upasti u istu ili sličnu zamku kao oni koji su se ogriješili o pravdu i moral.  

Kiša dolazi odozgor

Napokon, zar nismo dospjeli ovdje gdje jesmo ponajprije zbog zloćudnosti u našem karakteru? Zar doista mislimo da su stvari slučajne, a ne uzročno-posljedične? Da, nesretna je ona zemlja koja stalno drži stisnute šake i put izlaza traži najprije u čovjeku. Naprotiv, ima nade ona zemlja koja, svjesna svoje pustoši, diže otvorene ruke prema Nebu i put izlaza traži od svoga Stvoritelja.  Jer kad je zemlja bezvodna i suha, samo joj kiša odozgor može utažiti i natopiti žednu i umornu dušu.   

”Dušom svojom žudim Tebe noću,

 i duhom svojim u sebi Te tražim.

 Jer kad se na zemlji pojave tvoji sudovi,

 uče se pravdi stanovnici kruga zemaljskoga.”  (Izaija 26:9)

Dražen Radman, 20. listopada 2015.

Odavno mi nije bilo tako teško staviti na papir razmišljanje u svezi neke teme poput ove – ‘izbjegličke krize’. Jer ‘situacija’ koja je u tijeku, svojim razmjerima i složenošću nadilazi mogućnost jedne kolumne da obuhvati sve ono što je uistinu bitno reći.

O čemu pisati?

O čemu, dakle, pisati? O dobrim ili lošim potezima Vlade u situaciji koja nas je zatekla? O oporbi koja bi se, navodno, postavila bolje od trenutne garniture vladajućih? Možda o Europi koja niti jednu veću krizu nije korijenski riješila? Ili pak o velikim ‘globalnim igračima’ čijim interesima odgovara ovakva (polu)anarhična situacija?

Da, o čemu, zapravo, pisati? O izbjeglicama iz Sirije ili o migrantima iz Alžira? O gladnoj djeci iz Afganistana ili o bogatim mladićima iz Pakistana? O našoj požrtvovanoj policiji i brojnim humanitarcima ili o dijelu migranata koji se ponašaju obijesno, čak i prijeteće? Možda o ISIL-u i njegovom planu da pod kalifat pokori cijelu zapadnu tzv. kršćansku civilizaciju? Ili o tome kako je, možda, Bog dopustio ovu migracijsku plimu zbog sve većeg sekularizma, bezboštva, kao i površnog i licemjernog kršćanstva te iste civilizacije?

Gotovo 50 milijuna ljudi u migracijskom procesu

Složenost ove ‘izbjegličke krize’ itekako se odražava i odrazit će se uskoro na sveukupno društveno stanje i svijest današnje Europe, a posebno onih država koje su više dotaknute ovom velikom seobom. Seobom koja, čini se, nema naznaka stajanja. Neka najnovija izvješća iznose podatak da je trenutno u migracijskom procesu gotovo 50 milijuna ljudi. To ne znači da će se baš svi zaputiti prema Europi, ali ako bi to učinila i ‘samo’ četvrtina, mogli bismo govoriti o njenim enormnim razmjerima. O razmjerima koji bi, nesumnjivo, promjenili ‘lice Europe’, ne samo u populacijskom smislu, nego i u kulturološkom, a najvjerovatnije i u sigurnosnom smislu. Uz brojne druge probleme koje Europa ima, nadolazeći val tolikog broja ljudi, mahom iz muslimanskih zemalja, teško će proći bez značajnijih, moguće i dalekosežnih posljedica.

Potiranje duha i duše – ulaznica za propast

Europska unija je, podsjetimo se, utemeljena ponajprije na ‘zajedničkim’ ekonomskim interesima. No, bilo kakva unija kojoj je u prvom planu isključivo materijalni interes, osuđena je, po mojem mišljenju, na propadanje. To važi ne samo za EU, nego i za svaku državu, kao i za svakog pojedinca koji je tako ‘utemeljen’. Zašto? Zato što čovjek nije stvoren samo kao materijalno biće, već i kao duhovno i duševno biće. Prema tome, onaj društveni ustroj, sustav ili uređenje koje ne vodi brigu o duhovnom i duševnom području svog života, zasigurno radi protiv sebe, svoje sadašnjosti i svoje budućnosti.

Oni koji su ‘na vrhu’, tzv. elite mogu imati moć, vlast i novac, mogu donositi i kojekakve ‘napredne’ zakone, ali ne mogu biti sretni ukoliko potiru svoju dušu i duh, odnosno svoj temeljni bitak. Takve strukture imaju ‘problem s vidom i s kičmom’, tj. s temeljnim identitetom i smislom vlastitog života. Nažalost, te strukture, redovito, toga uopće nisu niti svjesne, a niti to žele.

To se, isto tako, odnosi i na njihove podređene i potčinjene mase, tj. na gotovo svih nas. Naime, ako smo prihvatili ‘igru’ da je naša ključna potreba ponajprije materijalna i da naša sreća ovisi isključivo o ekonomskom čimbeniku, onda sasvim sigurno i  mi sami imamo problem s identitetom. A društvo ili pojedinac koji to ne shvaća nalik je luckastom čovjeku koji gradi kuću, stavlja na nju prozore i krov, a da prethodno nije iskopao duboke temelje na čvrstom tlu. Rezultat tako naopakog ‘građevinarstva’ možda nekomu donosi korist, ali samo na kratko i na određeno vrijeme. Do prve ozbiljnije kiše ili do prvog ozbiljnijeg udara vjetra. Jer jače kiše i vjetrovi uvijek pokažu na čemu tko gradi, odnosno na čemu tko stoji.

Stranputice površne religioznosti i nacionalnog identiteta

Kao čovjek koji je nekoć postao kršćanin, držim da bi Isus Krist trebao biti temelj našeg svekolikog življenja. Ipak, europski čovjek, najvećim dijelom, svojim životom i svojim zakonima pokazuje da ne mari i da se udaljio od tog temelja. Rekao bih da je ‘izgurao’ Krista iz svoje blizine govoreći kako su svi temelji jednako ispravni i kako ih sve treba poštivati. Takva teza je potpuno apsurdna. To je kao da držimo kako je svejedno hoće li netko graditi kuću na blatu ili kamenu, tj. na krhkom ili na čvrstom tlu. Slažem se da je pravo svakog čovjeka da izabere na čemu će i s čime će graditi kuću svog života, ali je potpuno apsurdno vjerovati kako su svi temelji jednako ispravni. Jednostavno nisu.

Također, ovdje ne želim propustiti reći i to kako je površna religioznost, u kojoj je zaglavilo mnoštvo Europljana, uključujući i Hrvate, jednako tako doprinijela tomu da je naš kontinent, najvećim dijelom, ostao bez pravog identiteta. Jer istinski identitet bi trebao, uvjeren sam, počivati na vjeri u živoga Krista, a ne na deklarativnoj, ispraznoj i mrtvoj religioznosti.

Nadalje, primjećujem kako su mnogi u našoj zemlji ozbiljno i opasno zalutali, jer su na pijedestal svog života stavili nacionalni identitet, a bez da su postigli (ili doživjeli) duhovno egzistencijalan identitet koji se nalazi u Kristu Isusu. Za kršćanina, dakako, nebesko i vječno uvijek ima prioritet nad zemaljskim i prolaznim. Briga za nebesku domovinu i za neprolaznu istinu i pravdu ima prednost nad svim drugim brigama. Tek se onda može (bolje) voljeti svoja zemaljska domovina.  Kad to nije tako, onda se kuća (dom, domovina) gradi na propadljivom temelju. K tomu, njeni se graditelji, usput, tako često međusobno (s)udaraju. Ukratko, svi zajedno lutaju, tapkaju u mjestu, makar se neki sasvim iskreno zalagali za njen lijep izgled i dugovječan opstanak i blagoslov.

Gotovo svi smo – prave pravcate izbjeglice!

Stoga, sveukupno govoreći, nemam izbora nego zaključiti kako na našem europskom tlu ima kudikamo više izbjeglica nego što se to dade zaključiti u prvi mah. Hoću reći da smo gotovo svi, u najdubljem i najvažnijem smislu te riječi, prave pravcate izbjeglice! Samo što, dakako, nismo navikli razmišljati o sebi na takav način. Mi samo mislimo da znamo tko smo, zašto smo tu i gdje idemo. Da zaista znamo, naša stvarnost bi bila sasvim drugačija.

Ako biblijska istina s početka ‘drži vodu’, u što vjerujem, onda je svatko od nas naslijedio Adamovu palu narav, koja u sebi nosi i izbjegavanje priznanja svoje osobne nevjere i grijeha. Tu narav smo svi naslijedili pa stalno živimo, hodimo i putujemo u nekom vidu bijega, tj. izbjeglištva, za koje krivimo one druge.

Umijeće bježanja

Izbjegavajući Boga, izbjegavamo se hrabro suočiti sa svojom prazninom, sa svojim strahovima i kroničnim nemirima. Izbjegavajući Boga, izbjegavamo vidjeti odgovornost i krivnju samih sebe. Radije uvijek vidimo odgovornost i krivnju onih drugih.

Izbjegavajući Boga, lijepimo se za lažna božanstva u obličju ljudi, stvari, poslova ili dragocjenih hobija. Izbjegavajući Boga, izbjegavamo priznati Njegovu Istinu nad svim drugim ‘istinama’. Radije držimo da ima više istina, čime relativiziramo i raspršujemo svoj život. Takav relativizam i liberalizam nam daje samo privid širine i humanizma.

Izbjegavajući Boga, svjesno ili nesvjesno izbjegavamo istinski unutarnji mir. Zato smo uvijek u nekom ratu. Ako nema drugih oko nas s kojima bismo ‘ratovali’, imamo sami sebe pa ratujemo sami sa sobom. A čovjek u čijem srcu stalno tinja ili plamti neki oblik rata, može promijeniti čak i svoj posao, svoju ženu ili punicu, svoj grad ili zemlju, ne može se umiriti jer ‘ratno stanje’ nosi sa sobom na najnezgodnijem mjestu – u svome srcu.

Budimo iskreni i priznajmo sebi – svi smo mi izbjeglice na svoj način. Pa čak i kada nam ‘ide u životu’, mi osjećamo i znamo da nam u nutrini nešto ‘fali’, da smo u nekom bijegu… Kad nam se dogodi kakva nevolja, ne tražimo dublje uzroke i odgovore, nego jedva čekamo da nevolja prođe, kako bismo ponovo ‘držali konce u svojim rukama’. Izbjegavamo priznati da, zapravo, ništa nije pod našom kontrolom. Što smo drugo, onda, nego prave izbjeglice?

Kad nam netko učini kakvu nepravdu, ogorčeni smo i nabrušeni te bismo najradije kaznili onoga tko nas je povrijedio. Ali kad mi sami drugome nanesemo neku nepravdu ili ga povrijedimo, onda bismo voljeli da nam taj netko bude dobrostiv i milostiv, zar ne? Zar ovakvo nestabilno ponašanje nije tipično za ljude koji se nalaze u stvarnom duhovnom izbjeglištvu? A toliko još ima sličnih simptoma.

”Vratite se k meni!”

Konačno, valja reći da je bez Boga svaka unija, svaka zemlja i svaki čovjek ne samo u opasnoj skitnji, nego je i u nevolji opasnoj – po (vječni) život. Kada su, iz mnoštva, Isusu prišli neki ljudi i izvijestili ga o tragičnoj smrti nekih Galilejaca, misleći da su žrtve bile posebno grješne, on im je odgovorio: ‘Ne to, velim vam! Štoviše, ako se ne obratite, svi ćete tako izginuti!’(Luka 13:1-5). Drugim riječima, rekao im je: ‘Da, to su bile izbjeglice, ali i vi ste jednako tako izbjeglice, samo na malo drugačiji način. Vratite se k meni da ne skitate i ne bježite više od mene… Jer tko dolazi k meni, nalazi kuću spokoja, dubok i čvrst temelj koji ne propada. Nalazi krov nad glavom i dobro postavljene prozore na njoj. Nalazi svoj Betlehem, kuću kruha… Nalazi svoj dom u kojem ima uvijek dovoljno da nitko ne mora strepiti i tražiti hranu po vrletima koje uvijek izigraju i ohlade srca onih koji tamo traže…’

Da zaključim, kad čovjek ukrade nešto, kažemo da je taj čovjek lopov, zar ne? Stoga, kad čovjek izbjegava vratiti se svom izvoru, Isusu Kristu, kažemo da je, u duhovnom smislu, prava skitnica, tj. izbjeglica. Tu činjenicu ne može promjeniti niti nečiji osjećaj da to nije baš tako. Naime, u Bibliji jasno piše: ”Poput ovaca svi smo lutali, i svatko je svojim putem hodio…” (Izaija 53:6). ‘Svi’ znači – svi, a ‘svatko’ znači – svatko.

Znak i prilika za veliki Povratak

Za mislećeg europskog čovjeka, ova velika migracija koja se odvija, nije samo nevolja. Ona je ujedno i – znak. Prilika za preispitivanje. Među ostalim, to je znak koji mu govori da on sam ne ostane izbjeglica, nego da migrira iz opasnog područja nevjere u sigurno područje vjere u živoga Krista.

I mi u Hrvatskoj, dok još možemo čuti poziv, čujmo dobro: Ne budimo više izbjeglice i skitnice! Budimo povratnici Onomu koji strpljivo čeka da ispuni i nahrani naš izbjegli i izgladnjeli duh i dušu. Mislim da za taj povratak još imamo vremena.

Dražen Radman, 28. rujna 2015.