”Vrag je odnio šalu, a bogovi narodnu imovinu.” (Luka Tomić)

Na pitanje o mogućem koaliranju s SDP-om Zorana Milanovića na predstojećim izborima, Milan Bandić je odgovorio: ”Išao bih i s crnim vragom da Hrvatskoj bude bolje! Ja ću biti premijer!”. Vjerovatno se ova ambiciozna izjava podudara s jednom sličnom od prije 15 godina, kada je gosp. Bandić izjavio: ”Meni je malo falilo da postanem svećenik. Ja bih to savršeno radio. Da sam postao svećenik, ne bih na tome ostao. Bio bih biskup. Sto posto!”

Ovakve i slične izjave, ne samo od strane zagrebačkog gradonačelnika, ako ih bolje promotrimo, mogu nas prilično lako dovesti do zaključka kako postoje ljudi kojima je jedino važno domoći se vlasti, i to pod bilo koju cijenu. Dakle, ako treba lagati – lagat će; ako treba pogaziti riječ – pogazit će; ako treba prodati neko poduzeće – prodat će; ako treba koalirati s crnim vragom – koalirat će; ako treba prodati svoju dušu – prodat će! Sve za Hrvatsku!

Ljudi spremni ‘na sve’

Doista, naša društveno-politička scena, od državne do lokalne razine, vrvi ljudima koji su spremni ‘na sve’, ali ne kako bi dali sve za Hrvatsku, nego kako bi sve od nje uzeli. Dakle, ‘sve’ za svoju moć i svoj džep. Korijen toj zloj pojavi je obična i vjekovna nutarnja ispraznost i neutaženost koja u svojoj srži nosi spiralu nemira, bijede i nesretnosti. Kao takvoj, nikad joj dosta zamamnih visina koje ne idu ruku pod ruku s Bogom, nego s vragom. S tim da ‘podanici ispraznosti’ toga nisu i ne žele biti svjesni. Ne žele pogledati svoje ‘krvave’ tragove. Idu dok se ne strmoglave.

Upravo zato njima nisu dovoljne dvije kuće, pa hoće još dvije; nisu im dovoljna tri milijuna, pa hoće još tri; nije im dovoljno vladati nad jednim gradom, pa hoće nad svima… Stoga, čine sve što pridonosi ostvarenju ‘svrhe’- slatkorječivo se dodvoravaju, ulizuju, pogoduju, mijenjaju mišljenja, prikazuju domoljubima, ‘kupuju’ ljude, govore što hoće, šute kad se treba pritajiti, prijete kad mogu, likuju kad ‘stignu’…

Bolesne ambicije zazivaju prokletstvo

U tom smislu, kad takvi i ostvare svoje ambicije, njih onda, gle apsurda, ne može zadovoljiti niti ‘premijersko’ mjesto, niti titula ‘kardinala’, a niti mjesto generalnog tajnika UN-a. Zašto? Jednostavno zato što takve stvari nemaju moć ispuniti ljudsku dušu i duh. Štoviše, onaj tko kontinuirano hrani svoju bolesnu ambiciju i slične ‘nepogode’ unutar sebe, taj bi mogao barem naslutiti da na takav način zaziva zlu sudbinu i, valja reći, prokletstvo na svoj život. Ne samo na svoj.

Kad, primjerice, Hrvatski sabor većinom ispune ljudi koji ne mare za svoju dušu, nego samo za svoj sebični interes, onda je jasno da takvi ljudi ne znaju, ne mogu i neće se uhvatiti ukoštac sa stvarnim društvenim problemima koji, ponajprije, ipak imaju svoje izvorište u našoj nutrini. Naravno, takvi ljudi nisu rješenje. Oni su i sami u grdnom problemu. Odmah do njih su, čast iznimkama, oni koji samo’ ‘mudro’ šute, a sve znaju. Zašto šute? jednostavno zato što više vole ‘osvojene’ privilegije od istine, poštenja – i svog obraza. Stoga je sasvim jasno zašto je svašta nešto trulo u zemlji Hrvatskoj.

Ne treba nam križ na zidu…

Tek usput, valja reći da za ozdravljenje i boljitak naše zemlje neće niti malo biti od pomoći moguća realizacija ideje gosp. Pere Čorića o postavljanju tri metra visokog križa u Hrvatskom saboru. Sve kao u znak vidljive objave da smo jedna vrlo pobožna kršćanska zemlja, koja se ne srami svog identiteta. No, pitanje identiteta nije stvar vanjskih ‘naljepnica’. Nama neće pomoći ni sto postavljenih križeva unutar Sabornice, uključujući garderobu i neke druge prostorije, ukoliko se ne promjenimo iznutra.

Ne, ne trebamo postavljati križ ni u Sabor, ni na Marjan, ni na Medvednicu. Mi ‘samo’ trebamo dopustiti da Onaj koji je bio na križu uđe u naša srca. Da ga zavolimo. Da nas opere od naše hlepnje i zloće, od naše laži, šutnje i nečistoće. I da živimo kako treba. Jer naš život, svakako, nije osiguran nekim ‘uzvišenim’ položajem, lažnim sjajem ili nekim ‘blagom s crnim vragom’.

Lijek za ‘velike’ i ‘male’

Naprotiv, naš život je osiguran neprolaznim i živim blagom s neba koje je sišlo da bi dotaklo i nastanilo se u najranjenijim, najtužnijim, ali i najtvrđim ljudskim srcima. Onima koja mu se otvore i iskreno priznaju da bez Njega ne znaju, ne mogu i ne žele više dalje. Eto lijeka za našu Domovinu! Za ‘velikog’ i ‘malog’ čovjeka. Nekome je taj lijek naivan, nekome pretvrd, a nekome gorak… Ali je, vjerujte, učinkovit! Vrag, provjerite, uvijek bježi od njega. Sto posto!

”Padanjem na koljena najlakše se na noge dignuti.” (Luka Tomić)    

Dražen Radman, 6. srpnja 2016.