Propovijed, 28. 03. 2020
KORONAVIRUS VRIJEME: HOĆE LI OVAJ NAROD PROGLEDATI?
Hoće li ovaj narod progledati? Hoće li se probuditi? Hoće li svatko za sebe početi čitati Bibliju i Evanđelja u poniznosti svoga srca?
Sve dok se pojedinac (narod) bude prepuštao svojim svjetovnim i religioznim vođama, a ne bude provjeravao i uspoređivao s Pismom što mu se govori i nudi kao vjerski i životni propis, bit će lako zaveden i propadat će na svom životnom putu.
I nije važno jesu li u pitanju godine, desetljeća ili stoljeća takve stihijske prepuštenosti. Važno je da pije ‘gorku vodu’ koja ga ne može oživjeti, a kamo li osvježiti, podići iz klonulosti, mrtvila.
Isus kaže farizejima, religijskim vođama onog doba:
“Ovaj me narod štuje usnama, a srce mu je daleko od mene. Uzaludno je bogoštovlje koje mi iskazuje. I što naučava, to su zapovijedi ljudske…Vi ostavljate zapovijed Božju, a držite predaju ljudsku…” (Marko 7:6-8)
Apostol Pavao piše Timoteju:
“Jedan je Bog, jedan je Posrednik između Boga i ljudi: čovjek Krist Isus koji dade samog sebe kao otkup mjesto sviju.” (1 Timoteju 2:5-6)
Samo je jedan koji može potpuno oprostiti. Koji oprašta svakome tko mu dođe iskrena i raskajana srca. Svakome tko njega, Isusa Krista prihvati kao svog osobnog Spasitelja. A to može učiniti i u svojoj sobi, u šetnji pored mora, na klupi u obližnjem parku…
Jer Gospodin je ondje gdje je sk(r)ušeno i vapijuće srce. Ovo je, dakako, odlično vrijeme da mnogi to učine. I nevjerujući ljudi i ljudi koji su, kao, ‘negdje između’.
Naravno, ovo je odlično vrijeme i za one koji su bili desetljećima religiozni i desetljećima iskreno – u krivu. Pregršt je znakova, a i osobnih razloga u ovo ‘korona doba’ da se takvo predanje dogodi.
Zasigurno, sve je više ljudi koji razmišljaju dublje, povezuju dublje i spremniji su napraviti iskorak, čak i onaj spasonosan. Neka, stoga, ne stanu ‘na pola puta’.
Neka se odupru svim unutarnjim napadima i glasovima koji će se ‘uzbuniti’ i pokušati ih spriječiti doći svome Stvoritelju. Onome u kome je sva punina milosti i ljubavi. U kome je i sva punina pravednosti i svetosti.
Isus je umro ne samo za sve naše grijehe, traume, stranputice i nepravde, nego i za sve naše zablude koje smo primili od naših malih nogu. Za sve ono što su nama drugi učinili, i za ono što smo mi drugima učinili (ili nismo učinili), htijući ili ne htijući.
Ovo je vrijeme da i oni koji su (svjesno ili nesvjesno) zavodili i zavode druge, preispitaju što to zapravo rade i što je istina, tj. tko je istina. Ovo je vrijeme za odluke koje su ugodne Bogu, a ne čovjeku. I nije važno kakve će to posljedice i prepreke nositi sa sobom.
Važno je da čovjek pođe i nastaviti hoditi za Kristom koji nikad ne ostavlja i koji je ‘u sve i svakakve dane do svršetka svijeta’ s onima koji ga ljube. Sve ostalo je, uistinu, manje važno…
Jer, u suprotnom, “što koristi čovjeku da zadobije cijeli svijet, a izgubi svoj život?” (Matej 16:26), tj. svoju dušu?
Jer ‘pred Isusovim imenom će se pokloniti svako koljeno.’ (Filipljanima 2:10)
Pred Njim će se pokloniti, a ne pred čovjekom, ljudskim autoritetom ili bilo kojom Crkvom.
Apostol Pavao kaže: “…jer vam je, s obzirom na Krista, dano kao milost ne samo da vjerujete u njega, nego i da trpite za njega…” (Filipljanima 1:29)
Vrijeme je kratko. Ovaj život brzo prolazi. Sa sobom nećemo ništa ponijeti. Jedino što ćemo ponijeti jest stvarnost koja je u nama. Neka ta stvarnost bude – živi Krist i plodovi dostojni obraćenja.
Neka to bude ona stvarnost zbog koje će nam Gospodin na koncu reći: “Dobro, valjani i vjerni slugo! Bio si vjeran nad malim… Uđi u veselje Gospodara svoga!” (Matej 25:21), a ne ona druga stvarnost zbog koje bismo mogli čuti one druge riječi: “Odlazi od mene. Nikad te nisam poznavao!” (Matej 7:23)
Onaj bogataš o kojem Isus priča (Luka 16:19-26), tek kad je dospio ‘usred strašnih muka’ shvatio je sve. Shvatio je da je njegova izgubljenost – vječna. Da je prekasno za – ‘popraviti stvar’. Pa je htio da se barem netko odozgor dolje vrati i upozori njegovu ‘ekipu’ da ne dođu na isto užasno mjesto. Dobio je jasan odgovor:
“Ako ne slušaju Mojsija i Proroka, neće vjerovati ni ako tko od mrtvih uskrsne.” (Luka 16:27-31)
Ovom čovjeku glavni problem nije bio njegovo bogatstvo. Njegov glavni problem bila je njegova nevjera do kraja ovozemaljskog života.
Za njega je bilo – prekasno, baš kao što je bilo prekasno književnicima, pismoznancima i farizejima onog vremena. Svima koji se nisu obratili od svog grijeha i licemjerstva. Svima koji nisu prepoznali ono što je bilo očito – da je Krist taj koji je trebao njihovim dušama. Da je Krist taj koji ih je upozoravao i strpljivo čekao.
A vremena se, izgleda, osim vanjskog oblika, baš i ne mijenjaju, zar ne?
“Što je bilo, opet će biti, i što se činilo, opet će se činiti, i nema ništa novo pod suncem.” (Propovjednik 1:9)
Naša najveća misao u ovom vremenu nevremena neka bude ‘Isus…’ i ono što on kaže. “Riječi koje vam govorim jesu duh i život.” (Ivan 6:63)
Neka Njegov blagoslovljen utjecaj na naš život bude jači od svih nevolja, strahova, nepravdi i laži.
Neka Duh Sveti dotakne srca koja (još) nisu sasvim otvrdnula.
On je dovoljno jak. On razumije i još uvijek je pun milosti, spreman – potpuno oprostiti. On sam je – dovoljan jer “u njemu je sva milina i sva punina”. (Kološanima 1:19)
Isus i danas poziva ne samo razne farizeje, ma u kojoj crkvi bili, nego i razne druge bogataše, koji su puni sebe i svoje vlastite dobrote i samopravednosti:
“Dođite k meni…”
A o sebi kaže zarobljenicima ‘svake vrste’:
“Dakle, ako vas Sin oslobodi, zaista ćete biti slobodni.” (Ivan 8:36)
U razgovoru sa Samarijankom kaže nešto vrlo zanimljivo, duboko, aktualno i za ovo vrijeme:
“Ali dolazi čas, i već je tu, kad će se pravi klanjaoci klanjati Ocu u Duhu i istini, jer Otac takve klanjaoce želi. Bog je Duh, i koji mu se klanjaju, moraju mu se klanjati u duhu i istini.” (Ivan 4:23-24)
Neka živa istina, koja je u Kristu Isusu, zamjeni ruho samopravednosti i površne religioznosti. Neka nada, snaga i mir u Kristu Isusu po Duhu Svetome zamjeni ruho nevjere, straha i tjeskobe u ovom ‘korona vremenu’. U vremenu koje nije samo nevolja, nego i prilika za nešto najbolje što nam se može dogoditi, a ostat će zauvijek.
Amen.
S blagoslovom!
P.S. Hebrejima 7:23-27