Prije nekoliko dana, vraćao sam se pješice iz centra grada prema svojoj kući. Prolazeći pored hotela ‘Atrium’, ispred samog ulaza, zapazio sam parkiran moderan i skupocjen BMW-ov Jeep Grand Cherokee. Ništa neobično. Doduše, to je automobil kakvih i nema previše oko nas i na kojemu bi, vjerovatno, mnogi pozavidjeli.

To je zato što postoje ljudi koji misle da bi ih prava pravcata sreća obuzela kad bi i oni mogli imati takvu ili sličnu limuzinu. Ne bi. Jer sreća se ne može postići samim time što imaš nešto lijepo. Naime, za sreću je važno – biti nešto lijepo. Netko je, tako, rekao kako najbolje stvari u životu nisu uopće – stvari. Ljubav, radost, mir, sloboda itd., kategorije su bez kojih, zapravo, čovjek ne može biti niti lijep niti sretan.

I baš je zanimljivo to s ljepotom. U potrazi za savršenom ljepotom (koja se ne može opipati), redovito posrćemo iz jednostavnog razloga što se (tako grozničavo) hvatamo opipljivih ljepota i prolaznih stvari. Čini se da je to jedna od onih generacijskih promašaja i grješki.

No, htio sam još nešto reći u svezi te lijepe limuzine ispred dotičnog hotela. Naime, dok sam je mimoilazio, kroz blago zatamnjena stakla ugledao sam otmjeno odjevenu ženu srednjih godina kako sama sjedi na zadnjem sjedalu automobila – i plače. Iako je, zbog podignutih stakala, nisam mogao čuti, ova žena je, doslovno, ronila suze i gorko, vrlo gorko jecala. U tih nekoliko sekundi, bio sam sporedni svjedok neizmjerne boli koja je obuzela ovu ženu u trenucima dok je čekala da se netko (vozač) vrati iz hotela.

Što se to dogodilo, pitao sam se na putu ka svome domu. Možda vijest o smrti neke bliske osobe? Možda saznanje o vlastitoj opakoj bolesti? Možda grubi rastanak s voljenom osobom? Možda strašna nepravda na poslu…? Da, lako moguće da je bilo nešto od toga.

Razmišljao sam kasnije o tome kako velika bol, prije ili kasnije, nikoga ne zaobilazi. Živio čovjek u vili s bazenom ili kao podstanar u prizemlju neke stare kuće; vozio se u skupocjenoj limuzini ili u gradskom autobusu. Da, i u limuzini čovjek plače…

Ukoliko se radi o boli drugoga, onda je važno znati suosjećati s njime i biti mu negdje u blizini u vremenu tuge… Ako se, pak, radi o nama samima, onda je važno znati se i moći se nositi s tom teškom boli koja se, poput nevere, sruči na naš život, često i bez ikakve najave.

Tako, ako u međuvremenu ne vodimo računa o našoj unutarnjoj snazi i ljepoti, i malena bol će nas lako oboriti, odvesti u stanja koja nas nadilaze i (dugoročno) drže zarobljenim. Stoga, u takvim situacijama, zbilja nije važno koliko imamo, nego koliko – jesmo. O tome ovisi ide li naš život, nakon doživljene boli, prema očaju i besmislu ili prema nadi i shvaćanju da, unatoč svemu, postoji neka viša svrha i red.

Bez Boga, uvjeren sam, teško je, čak i nemoguće, istinski dokučiti tajnu boli, ali i tajnu nade. S Bogom, čovjek drugačije gleda na bol i drugačije se nosi s njome. Makar kroz život putovao u limuzini ili uvijek išao pješice. To je zbog ljepote Božjeg mira i utjehe koji se ne mogu opipati, ali imaju opipljiv učinak kad udari jak vjetar ili kakav nenadani grom.

”Bol je neizbježna. Očaj je, međutim, stvar izbora.” (Kathleen Casey)

Dražen Radman, 20. veljače 2016.

”Nalazimo se u trenutku koji traži široki nacionalni konsenzus oko ključnih pitanja. Nema ni prostora ni vremena za podjele… Krajnje je vrijeme da se u savladavanju gospodarske krize izdignemo iznad pojedinačnih i stranačkih interesa. Vrijeme je da se okrenemo budućnosti i provedemo promjene koje je nemoguće odgađati…”, rekla je među ostalim u svom inauguracijskom govoru novoizabrana predsjednica Republike Hrvatske gospođa Kolinda Grabar-Kitarović.

Lijepo je ovo rečeno, ali kako ćemo se izdignuti iznad krize, iznad pojedinačnog ili stranačkog interesa, ako ne znamo gdje se to danas zaista nalazimo, ako ne znamo koliko smo doista duboko pali? Kako ćemo se to svi zajedno vinuti iznad svojih brojnih stranputica i idola koji su nas prevarili i učinili tako teškim i tako ratoborno praznim? Kako ako nas nije prožela strahota vlastite mizernosti i vlastitog promašaja?

Slikovito kazano, Hrvatska je poput ranjene ptice slomljenih krila. Još uvijek diše, pokazuje znakove života, ali je na umoru. Ptica je to koja misli da može samu sebe ozdraviti. A ne može.Treba joj netko da joj primi krila, da ih dodirom iscijeli, da joj izvadi trnje, da je povije i ugrije, kako bi se pridigla i poletjela u slobodu.

Jer ne može se, u takvom stanju, ptica sama po sebi izdignuti. Rane na krilima su joj otvorene, a trnje joj je duboko zariveno i u prsa i u leđa. Vrijeme neumoljivo curi, a hrvatska ptica mora priznati da u samoj sebi nema lijeka. I krajnje je vrijeme, sve upućuje na to, za nešto o čemu ova ‘naša ptica’ gotovo uopće nije razmišljala. Ili, zbog ponosa, nije htjela razmišljati.

U svezi toga, prisjećam se neobičnog događaja koji se zbio prije otprilike godinu dana. Sjedio sam tog nedjeljnog i hladnog jutra u jednom od kafića na Zapadnoj obali u Splitu. Bila je rana ura, pa je svega nekoliko ljudi tu došlo popiti kavu. Malo sam čitao knjigu, pa malo razmišljao pogledavajući prema splitskoj luci, i još dalje, prema pučini, Braču i Šolti u daljini…

No, u nekom trenutku pogled mi je, s desne strane, kroz ostakljeni kafić, skrenuo prema pločniku. U neposrednoj blizini, tik uz rub kafića, bespomoćno je ležala mala ptica. Ne znam točno koja, ali znam barem da nije bio ni vrabac ni kos. Ležeći tako na boku, podrhtavala je i jedva davala znakove života. Uz to, puhala je bura i, po svemu, nije joj bilo pomoći. ”Na izmaku je… Gotova je…”, s tugom sam mislio u sebi. ”Uostalom, što bih mogao učiniti ako bih ustao s ovog mjesta, izašao vani i prignuo se do nje? Što bih i gdje bih s njom? Ionako je to već, nažalost, svršena stvar… Možda bih je jedino mogao uzeti i negdje odnijeti, iskopati jarak, položiti u zemlju, pokriti s malo zemlje i lišća…To je sve…”. Tako sam, eto, zaključio ne skidajući pogled s izmorene ptice.

I dok sam sve to tako racionalno prebirao u mislima, pogledaj, jedan od onih gostiju iz kafića, ustao je sa svoje udobne stolice, bez jakne izašao vani na hladnoću i – prišao ptici. ”Pa što ovaj čovjek hoće postići? Samo gubi vrijeme. Ili će je, možda, on uzeti i negdje odnijeti, baš kako sam i ja mislio…?”, mislio sam sasvim običnom logikom.

Čovjek se, dakle, polako sagnuo i s obje ruke nježno uzeo pticu i, očito, pokušao postaviti na noge ne bi li joj to, valjda, kakvim čudom pomoglo. A onda se dogodilo nešto što, zasigurno, neću nikada zaboraviti! Nešto što sam zapanjeno i s nevjericom promatrao!

Naime, nakon što ju je ovaj čovjek blago i pažljivo uspravio, nisu prošle niti dvije-tri sekunde, a ptica je nenadano i naglo počela mahati krilima! Poletjela je, gle, brzo u zrak, u slobodu, i to s takvom sigurnošću koja ostavlja bez teksta i bez daha!  Kao da joj se prethodno nije ništa dogodilo! I kao da je, s krajnjim naporom bila došla do tog ruba kafića, čekajući da joj netko iznutra priđe i dodirne je kako treba. Da je malčice ispravi jer dalje sama nije mogla…

Nas nekolicina posjetitelja kafića, pogledavali smo se bez riječi. Bili smo, naime, privilegirani svjedoci nesvakidašnjeg prizora! Ipak, koliko god sam bio sretan zbog  ’nanovo oživjele’ ptice, toliko sam bio i posramljen jer sam predugo čekao misleći kako nema nikakvog smisla ustati i prevaliti tih nekoliko koraka zbog, praktički, već uginule ptice.

Da, vrlo sam brzo razumio poantu kako nikad ne mogu sa sigurnošću znati hoće li moje ustajanje i odlazak do neke nemoćne ptice išta promjeniti. Možda i neće, ali sad znam da uvijek vrijedi napraviti taj iskorak i vjerovati, jer nikad ne znaš što se može otvoriti… I što može iznenada poletjeti.

Svakako, čudesne stvari mogu se i danas dogoditi. Ali, samo ako ne ostaneš na istom mjestu na kojem si bio. Ako si spreman ustati i riskirati udobnost, možda ugled ili pak nečije ruganje iz kafića! Ako ništa drugo, barem si učinio ono što je bilo do tebe. I, možda, ne znajući potaknuo barem još jednog ljubitelja kave da izađe vani, kolika god bila hladnoća i kolika god bila bol neke ptice.

Da, Hrvatska je naša bespomoćna i ošamućene ptica sa Zapadne obale. Mi smo, zapravo, ta pala i šćućurena ptica koja drhti na hladnom pločniku, spremna da skonča svoj kratkotrajni let. Mi smo, zapravo, ta lijepa, ta draga, ta slatka ptica koja nije marila za ljepotu svojih krila i za Onog koji joj je krila dao! Mi smo ta ptica koja se, ne tako davno, donekle okusila slobodu, a onda je brzo izgubila! Mislila je da sama zna. Mislila je da može gdje hoće i kako hoće letjeti, a bez gorkih posljedica po svoja krila, po svoj bitak, po svoj život!

Ne, nema u njoj snage da poleti. Što je učinila, učinila je. Što je mogla, ispružila je. Ne, nema u toj ptici ni cvrkuta ni razigranosti što mami makar dječji osmjeh na licu. Ni djeca se više, zbog toga, već dugo ne smiju kao nekoć.

Mi smo, eto, ta ranjena ptica koja umire od zime. Od straha, od jala, od tuđih i svojih zala. Na rubu, na izmaku, kao u kakvom ružnom snu, sva začarana, nemoćna i prazna… Zbilja joj je – krajnje vrijeme…

Jedino što ta ptica još može je da nekako smogne onaj zadnji atom snage i dođe takva, sva slaba i nikakva, do onog kafića na Zapadnoj obali… Da se ispruži na bok i skrušeno nada i moli da Netko iznutra izađe i bude joj milostiv… Da je dodir tog Nekog trgne iz njenog dugog i bolnog sna i zla…

Da se onda prene, da se onda vine i poleti u zrak, u slobodu! Naočigled suncu! Naočigled moru!

O lijepa, o draga, o slatka…! O, ptico hrvatska, probudi se i progledaj što učini! Tako ti Bog pomogao!

”…tako da se pod sjenom Njegovom ptice nebeske  mogu gnijezditi.” (Marko 4:32)

Dražen Radman

Split, 18. veljače 2015.

Smatram, da su Crkva – ponajprije ljudi koji se zalažu za istinu i žive istinu, bez obzira što to nosi sa sobom… Crkva su, dakle, ljudi (a ne zgrada ili hijerarhija) koji nastoje tu istinu, u miljeu u kojem žive, širiti u duhu evanđeoske ljubavi. A ljubav je ono što je zaista najbolje za bližnjega svoga,  što ne znači da je to uvijek  ugodno ili podobno za tog istog bližnjega ili daljnjega svoga. A najbolje i najispravnije, s kršćanskog stajališta, je ono što Bog kaže da je dobro i ispravno…

Ukratko rečeno, kršćani (Crkva) bi trebali podizati svoj glas na razne načine, a u svezi gotovo svih relevantnih društvenih tema i pojava, da ih ne nabrajam, bez obzira hoće li se to nekome (u prvi mah) svidjeti ili ne, bilo to političkim vlastima ili ”običnom puku”.

Stoga, poslanje Crkve nije – ”biti uz vlasti” kako bi, možda, sačuvala određene privilegije, a niti je Crkvi ”biti uz narod” kako bi sačuvala brojne simpatije. Kršćaninu (Crkvi) je, prije svega, biti – uz istinu, tj. uz Krista i ono što on kaže, pa što Bog da, makar to bile i nevolje po njega, odnosno po nju – Crkvu. To je, s jedne strane, i svojevrsni rizik, ali i nije, ukoliko kršćanin stoji usidren u evanđeoskim istinama i iskrenoj ljubavi i sigurnosti koje prima od Boga, od onoga komu će jednom položiti račun za svoje življenje.

U tom smislu, Crkva (kršćani) bi trebali biti nepristrani bilo kojoj političkoj opciji, a uvijek pristrani evanđeoskim načelima. Tek u tom slučaju bi Crkva bila autentična moralno-duhovna vertikala. Moguće i na širem planu.

Dakako, i nažalost, u Hrvatskoj, i ne samo u Hrvatskoj, to i nije slučaj. Naprotiv, dodvoravanje i podilaženje inim vlastima ili (čak) narodu, pojava je koja narušava ne samo Crkvu u njenoj biti, već i samo društvo koje time, u velikoj mjeri, ostaje bez nepatvorenih i istinskih duhovnih smjernica.

Površna pobožnost tako uzima maha i ‘daje krila’ profanom i sporednom, čime u velikoj mjeri iritira i mnoge ljude koji se, hajdemo tako reći, još nisu pronašli’, tj. koji u dubini srca još uvijek tragaju za pravim smislom i živom nadom, a da toga, možda, nisu ni svjesni…

Politika, pak, po najjednostavnijoj definiciji, jest ‘posao služenja’ svome narodu sa svim danim sposobnostima, kako bi taj narod, u svekolikom smislu, napredovao. Političaru bi čast, poštenje, istina i pravednost trebali  biti dio karaktera, od kojega se i sve ostalo ispruža. Tek s tim postulatima, koje nosi u svojoj nutrini, može biti u stanju dati vrijedan obol napretku svoje domovine.

Zato bi svaki političar, u svome srcu, trebao nositi upravo takav motiv. Sve drugo je propast.

Naime, ako mu, u praksi, povlašteni položaj postane ‘posao guljenja i muljanja’ u interesu svoga džepa (bez dna), onda je to jao i naopako i za društvo u cjelini – i za njega samoga. Takvi, nažalost, to shvate najčešće onda kada ‘siđu sa scene’ i kada prođe vrijeme pa ih Gospođica Savjest, ipak, počne hvatati, ne dajući im do smrti mira. U toj fazi im ni svi novci svijeta ne mogu pomoći. Samo što  se ovo odvija ‘van svjetala pozornice’, pa se većini čini da se takvim političarima posao – ‘isplatio’.

Ako je motiv za ‘ulazak u politiku’ ispravan, onda je, svakako, takvim ljudima važno na koji bi to način mogli pomoći svome narodu (građanima) da se razvija u ekonomskom, društvenom, kulturnom, sportskom, duhovnom pogledu itd. Ako je početni motiv ispravan, onda je, potom, važno s kojih to svjetonazorskih točaka netko polazi. Primjerice, pitanje pobačaja nije niti malo bezazlena  stvar… Ili pitanje homoseksualnih brakova… Ili pitanje smisla rukovodećih pozicija, radne etike itd.

Jasno da na ‘političkom tržištu’ neće svi isto misliti. Zato i postoje različite političke opcije.

No, kada u svima (ili barem u većini) postoji  istinska dobrohotnost i želja za pravdom i poštenjem, onda javni politički život ne bi bio cirkus ili arena u kojoj, svim sredstvima, treba poraziti  svog protivnika, već bi bio nastojanje iz iskrenog  uvjerenja oko boljitka na svim razinama življenja…

U tom slučaju, moje je mišljenje, pojava nekog svećenika, ili njegov iskorak u ‘političke vode’, ne mora nužno biti negativan i protivan Božjem zakonu. Dapače, može biti skroman, ali uistinu vrijedan doprinos ka boljitku života jedne zemlje.

Stoga, nije istina da je svećeniku mjesto (samo) ‘u sakristiji’. Njemu je, ako je ponizan i pun ljubavi, mjesto među ljudima: na ulici, na ribarnici, u kazalištu, na utakmici, na raznim vjerskim i ’svjetovnim’ tribinama itd. Njemu je mjesto u domovima siromašnih i bogatih; među tjeskobnima i radosnima; među ‘lijevima’ i ‘desnima’;  među ‘crvenima’ i ‘crnima’; među ‘žutima’ i ‘zelenima’ itd.

Konačno, zar Isus nije bio tamo…? A s kojim ciljem? S ciljem da sve te ljude, ponizno i s ljubavlju, pridobije za istinsko dobro, o kojemu je, ipak, on znao – najbolje… Jer on je bio taj!

Dakle, kad bi to bila stvarna praksa ‘bavljenja politikom’, a nije, onda ne bi trebalo biti ni čudno ni odbojno ako bi neki svećenik došao u mogućnost biti glasom savjesti ili čak ‘glasom koji viče u pustinji’.

A osobno priznanje da smo u ‘teškoj pustinji’  i da u vlastitu srcu trebamo oazu, tj ‘živu vodu zbog koje nećemo više žednjeti’ – početak je unutarnje katarze koja može našim, i ne samo našim životima, donijeti daleko više blagoslova nego što možemo misliti ili moliti. Ipak.

Iz knjige “Pisma ukradenim ljudima”

Kakvo to siromaštvo ljude bijesno tjera
 da u novac im bude tako strasna
i tako prokleto nepokolebljiva vjera?

Naravno, njime možeš kupiti hranu, piće, kućne potrepštine, knjige, papuče, cipele, košulje, CD, DVD player i recorder, TV full HD, iPod, iPad, iPhone, parfem… Njime možeš platiti račune, na kredit kupiti auto, motor, čak i brod...

Njime možeš platiti popravak kvara na perilici ili štednjaku… Možeš kupiti igračku ili bombonijeru nekom za rođendan, ulaznicu za kino ili kazalište… Možeš platiti tečaj engleskog ili španjolskog jezika, saunu, kupku i teretanu (”u zdravom tijelu zdrav duh”)…

Njime možeš kupiti novi namještaj, novo krzno, peć za grijanje, poći na kraći ili duži izlet – ljetovanje ili skijanje…
Ako ga imaš, možeš platiti javnog bilježnika, kao i dobrog odvjetnika da se neka tvoja pravda može ostvariti, a netko bi rek’o i ”utjerati”. Da, s njim možeš naručiti nekog čovjeka da bi drugome na ”pristojan način”  utjerao nepristojan dug.

Svašta njime možeš kupiti. Možeš kupiti sitnu ili krupnu uslugu, nekog igrača ili utakmicu, ispit na fakultetu ili radno mjesto, bolji položaj ili bolje školovanje za svoju djecu.

Ponekad, za razliku od drugih, možeš kupiti prijeko potrebnu operaciju za svog bolesnog oca koji će tako prije doći na red jer bi inače umro.

Njime možeš kupiti i nekog novinara da napiše par lijepih riječi o tebi ili par ružnih riječi o nekom drugom. Možeš njime sebi priuštiti razne igre i užitke, kockanje i klađenje, kavijare i tartufe, kao i putovanje na Maldive ili čak na Mjesec.

On je velikom mnoštvu ljudi mjerilo i zakon. On je onaj komu se ljudi klanjaju pokorno do poda. On mnoštvu nije sluga, već gospodar. On je uzvišen –ime mu je Njegovo Veličanstvo Novac!

Zbog njega se svađaš i frustriraš, i to, gle, imaš li ga ili nemaš. Kad ”osvane”, zbog njega se s ljudima zbližavaš, a kad nestane, onda se udaljuješ.

Za njim često hlepiš i ako ga nekako uspiješ steći – još više zbog njega strepiš. Možda si i među onima koji od njega nemaš ništa drugo osim straha da ti ga netko ne ukrade ili da naglo nestane.

Zbog njega si rijetko darežljiv, a češće zavidan i ljubomoran ili ponosan i sebičan. Zbog njega si omiljen i voljen ili, pak, odbačen i nevoljen.

Zbog njega si kadar žrtvovati svoje vrijeme, svoje živce, svoju snagu. Da ga stekneš još i više, zbog njega ćeš prodati i odnose najbliže, duga prijateljstva i vrla kumstva. Dakle, za nj ćeš prodati svoj obraz, svoje dostojanstvo i svoju dušu.

Pritom ti se ta prodaja događa toliko tiho i neprimjetno da i nisi svjestan kako si učinio doista nešto loše. Naime, kroz godine stekneš solidno otupjelu savjest pri čemu se klanjanje spomenutom ”veličanstvu” slijepo podrazumijeva.

Tada uzmičeš ili bježiš od ljudi koji ne dišu kao ti, tj. od ljudi koji bi mogli postaviti nezgodno pitanje ili, pak, govoriti o nekim drugim vrijednostima čiji te i sam spomen ljuti, a iznutra možda čak i plaši.

Stoga ti veoma pomno biraš društvo kojemu je iznimno stalo da baš on bude u središtu vašeg zajedničkog druženja, raspravljanja ili, pak, kakva planiranja za osvajanje istog. A društvo može biti sastavljeno od onih koji imaju malo i ništa, ali i od onih koji imaju sasvim dovoljno, ali hoće još pa još.

U takvim raznoraznim družbama nije toliko bitno prednjači li govor o koeficijentima, kamatama, ulaganjima, preprodavanjima ili, pak, tužaljke nad svojom siromašnom sudbinom. Bitno je da je glavni pokretač njihovih srca Njegovo Veličanstvo Novac bez kojega ne bi znali drukčije misliti, a kamoli razgovarati ili se drukčije ponašati.

Zbog njega, s vremenom, počinješ i sve ljude oko sebe mjeriti, tj. držati ih manje ili više vrijednim. Dakle, već prema tomu kakvo i koliko ”zaleđe” imaju ili kakvu ti korist donose ili bi mogli donijeti. Misliš da je takvo mjerilo prirodno i normalno. Misliš, kad je u pitanju novac, da su svi ljudi iste vjere, ali samo neki imaju – malo više sreće. Misliš da je čovjek bez dovoljno novca kao i cvijet bez dovoljno vode.

S vremenom se, eto, pretvaraš u čovjeka nad čijim umom i srcem nemaš kontrolu, već prelaziš u položaj onoga – koji je kontroliran.

Daleko je od tebe spoznaja da je novac jedno od sredstava za življenje, ali ne i cilj ili svetinja, kao što nije ni sam smisao života.

Pretvaraš se, nažalost, u kruta i ohladnjela čovjeka koji je, kad se stvari ogole do kraja, postao sličan kakvoj karikaturi na kojoj su nekom čovjeku curile sline pred obiljem dragulja.

Da, postaješ karikatura kojoj se ljudi sve više podrugljivo smiju, a koja je nekoć mogla biti lijepa i živa slika pored koje bi bilo ugodno zastati.

Danas, to je već neka druga, uglavnom tužna priča. To je tako kad oči nekog odraslog čovjeka gledaju prema drugom čovjeku kao prema objektu koji bi mu mogao donijeti korist s određenim brojem nula.

Toliko sam toga izrekao što sve novcem možeš, a nisam gotovo ništa rekao što sve novcem ne možeš. Njime ne možeš kupiti ni poštenje, ni čast, ni istinu, ni iskren smijeh, a niti veselje.

Njime ne možeš kupiti toplinu doma i obitelji jer takav uređaj još nije izumljen. U tom smislu, za sada možeš kupiti samo najmoderniji klima-uređaj ili običnu grijalicu.

Ne, ne možeš kupiti ženinu iskrenu ljubav, njen topli pogled, njeno povjerenje, kao ni rame na koje se možeš osloniti kad pristignu teški i zli dani. Možeš joj, dakako, kupiti neki prsten ili čak buket cvijeća, ali vrlo dobro znaš da je sve to ipak prilično kratkog vijeka.

Isto tako, ne možeš kupiti ni opuštenu igru sa sinom i(li) kćeri (unucima). Ne možeš ih staviti na svoja koljena, gledati ih u njihove male oči, škakljati ih i pričati im priče o pobjedama istine, dobrote, ljubavi, poštenja, darežljivosti i skromnosti. Ti to ne radiš, ne zato što to ne bi mogao ili znao, već jednostavno zato što nisi u sebi umiren za takvo što. Tebe u mislima opterećuju ili progone stvari koje imaju mnogo veću kovanu ili papirnatu težinu.

Zato ti i nisi dugo u svom domu jer u njemu nisi na svom terenu. A tvoj teren je ondje gdje je tvoje srce. A tvoje srce je…

Da, tako je, djecu svakako voliš. Moguće i više od svega drugog. Nitko ti ne može dokazati suprotno. Kupiš im omiljenu čokoladu, lutku ili igricu za kompjutor i ona budu sretna, vole svoga tatu, mamu, baku ili djeda – ”najviše na svijetu”.

Dakle, ti i njih od malih nogu učiš kako se kupuju ljudi, njihova pažnja, osjećaji i ljubav. Gle, već sada ih ”hraniš” da budu vrlo slični tebi.

A kad te ta ista tvoja djeca, danas ili sutra, budu gledala kao neki objekt od kojega će (uskoro) što više naslijediti, bit ćeš vrlo začuđen, čak i povrijeđen. No, danas o tome ti ne razbijaš svoju glavu. Ne zamaraš se onim što će biti sutra jer ionako najviše brineš o vlastitoj koži – kako će joj biti danas. Sutra kako već bude.

Ne znaš da ono sutra uvijek na vrata pokuca puno brže nego se itko nada donoseći pred nesmotrene ljude oveći broj nenadanih nevolja i tegoba od kojih se ljudi poput tebe ježe pokušavajući pobjeći od njih, ali bez naročita uspjeha.

Gle, pa ti ne možeš s mirom niti rano, a niti kasno zaspati! Zašto se budiš noću? Koje su to tablete koje sve češće piješ? Zašto ne možeš odagnati misli o lažima koje te ipak proganjaju, a koje su ti nekoć bile prijateljice kad si se trebao domoći koristi za sebe? Za svog jedinog sebe.

A ukoliko si ti jedan od onih moćnih ljudi, opet ne možeš kupiti ni sve te puste novinare. Računaš, normalno, da bi bilo bolje da postoji tek jedan ili dva dnevna lista ili tjednika. Lakše bi s njima ili s urednicima izašao na kraj.

Vidi, dovoljan je samo jedan novinar da ti zagorča život, odnosno da zagorča život tvojoj obijesti i pohlepi. Ti i ne računaš da bi to moglo biti čak i dobro za tebe. Za tebe koji postaješ iz dana u dan sve razoreniji čovjek. Jedino što se izvana, još uvijek, dosta dobro držiš, uključujući i onaj tvoj poznati osmijeh.

No, sve ti je teže držati se kao da je sve u redu, posebno kad pristigne i poneka ”zalutala” nepravda na tvoj račun. E, kad bi mogao kupiti tablete protiv takvih ”nepravednih” tegoba, zasigurno bi dao bar polovinu svog imanja. Sutra ćeš, možda, nuditi i cijelo imanje samo da se možeš vratiti i da možeš natrag otkupiti nešto drugo – svoju izgubljenu dušu.

Eto, ispada da ti ne možeš kupiti, gle, niti svoje zdravlje. Ni u Švicarskoj liječnici nisu svemogući. A znaš li zašto se toliko bojiš bolesti? Zato što ne bi vladao situacijom. Zato što je ne bi mogao na bilo koji način potkupiti iako bi najradije to pokušao.

Osim što ne bi vladao situacijom, ne bi vladao niti konačnim ishodom koji bi mogao biti vrlo nepovoljan za tebe. Za tebe je velika novost da je čovjek malen, krhak i prolazan; da zaista sa sobom pred Boga ne će ponijeti ni stan ni vilu, ni auto ni zemlju, ni bogati bankovni račun, a niti lipe u čarapi. Jedino što će ponijeti, jest gola istina o sebi, o onom što je srce skupljalo od neprolazna blaga.

A što je tvoje srce učinilo s tim neprolaznim blagom? Bešćutno ga bacilo na smetlište kao zadnji otpad?

I što onda, čovječe, ako je to tako? Gdje ćeš onda završiti? Hoće li jednom, možda sasvim skoro, biti kasno da izabereš ono bolje mjesto svog vječnog boravka?  Stoga, prijatelju moj, što ti vrijedi sav taj šuštavi novac ako nisi čovjek s dušom?

Čuj, to sve što imaš, moglo bi ti lako ”presušiti”. Mogao bi ostati nespašen i zatečen, kao prekrasna riba, ali na suhom. Je li je upravo takvo što osjetio jedan imućni brodovlasnik kada je rekao: ”Tko tvrdi da se novcem može postići sve, budite uvjereni da ga taj nikada nije imao”? Je li, možda, osjetio krik ispucale zemlje svoga srca i njegovu pustoš koja se može natopiti samo nečim što se ne može ni opipati, ni čuti ni vidjeti, ali se može doživjeti kao živa voda i oduvijek žeđana stvarnost?

Ti razumiješ da je Njegovo Veličanstvo Novac svetinja i blago tvoga srca i da si ti, zapravo, jako siromašan čovjek. Ti veoma dobro znaš da trajne, istinske vrijednosti i ljepotu ne možeš ničim kupiti jer se novcem otvaraju sva vrata, ali ne i ona od srca.

No, postoji i dobra vijest za tebe tako ukradenog. Ti bi, naime, mogao barem htjeti biti drukčiji i bogatiji na mnogo bolji, uzvišeniji način.

Pitanje je samo imaš li hrabrosti stati pred ogledalo svoje prigušene savjesti i reći: ”Da, ja sam jedan bijedan i sebičan čovjek kojemu je najviše stalo do samoga sebe i da što više stekne. Ja sam čovjek kojemu nije nimalo stalo ni do ljudi, ni do časti ni do poštenja. Ja sam, zapravo, gol, bos i siromašan čovjek. Da, ja sam nesretan čovjek. I sam sam za to kriv. Da, htio bih živjeti s trajnim blagom kojega u blizini slutim. Bože moj, trebam tvoj mir, toplinu i čistu savjest. ”

Vidiš, ti bi to, zaista, u svojoj nutrini htio jer je to, zapravo, tvoja najdublja potreba na koju se dosad nisi obazirao. No, sam ne možeš učiniti taj zahvat, ali znaj da ono što je tebi nemoguće, Bogu nije.

On izgubljeno vraća i dovodi na stazu kojom vladaju vjera, nada i ljubav – blago koje iz srca ne može nitko i ništa ukrasti. Blago koje ostaje i kad sve prođe.

Vi ste krema ovog društva i Vi, htjeli to priznati ili ne, u svakom slučaju, utječete na život ovog puka. Točnije rečeno, Vi u osobitom smislu utječete na život svakog čovjeka. Na život svake žene, muškarca, djeteta.

Onim što radite, dakako, Vi utječete i na svoj život. Da ne kažem i na svoju sudbinu. A Vaša sudbina nije određena visinom ili vrstom Vašeg  položaja. Određena je najprije onime tko ste i kakvi ste Vi, zapravo, u samima sebi. Određena je onime što nosite i gajite u sebi kao uzvišenu, najveću vrijednost i onime kako i s kolikim srcem služite ljudima koji su Vam, da se pravilno izrazim, povjereni.

Razmišljali iskreno i savjesno o tome ili možda ne, Vi nipošto ne možete pobjeći od odgovornosti koja je na Vama. Od odgovornosti koja nije niti malo bezazlena.

Vi možete govoriti jedno, a misliti i činiti drugo; Vi možete donositi protuprirodne zakone; Vi možete u ljudima gajiti lažne nade; Vi možete razvijati u ljudima malodušnost i cinizam; Vi možete u ljudima izazivati strah; možete

dovoditi ljude na prosjački štap; Vi možete dovesti ljude do inih provalija; možete im nuditi zabavu, folklor i religiju bez istinskog i živog sadržaja…

Sve to možete jer ste, eto, elita koja živi na ‘visokoj nozi’ i koja misli da iznad nje nema više nikog, tj. da iznad nje nema – nekog višeg. I baš u tome leži problem. Vi mislite da se možete ponašati kako se ponašate i da Vas neće snaći – bumerang efekt.

Gledajući samo sebe i čuvajući svoj znameniti položaj, ne mareći za istinu, dobrotu i čast, Vi mislite da ćete sutra moći mirno spavati ili da ćete bez straha moći – mirno umrijeti…

Gospodo, ako Vas što prije, svakog pojedinog, ne obuzme sram zbog svega što ste ucijepili u bilo ovog naroda; ako ne doživite promjenu u svome srcu pa Vam Istina bude mjerilo; ako ne počnete svim svojim srcem i svim svojim sposobnostima služiti svome bližnjemu, građanima ove zemlje – Vi  ćete i sebe povući u ‘živo blato’ svekolike bijede koje naposlijetku jede sve ‘velike igrače’ koji su to blato, na ovaj ili onaj način, i stvorili.

Gospodo, Vi ne možete više gledati ‘samo svoj biznis’ i ‘samo svoj interes’. Ne možete više stajati po strani. Ne možete se više posprdno smijuckati iz svoje sigurne i udobne fotelje, ma kako se ona zvala, misleći da će ostati – vječno nedodirljiva.

Osvrnite se oko sebe. Osvrnite se barem na tu nervozu i tihi nemir u samima sebi. Shvatite to kao znak da s Vama nešto ozbiljno nije u redu. Spustite se, dakle, malo, a ponizite mnogo. Doživite katarzu i steknite napokon ‘kičmu’ koju će ljudi prepoznati kao dobru, poštenu i autentičnu. Za kojom bi mogli ići. Koja bi im, među ostalim, pružila i nadu, onu živu. Onu koja nadilazi okolnosti i tjeskobu …

Svaki od Vas, za sebe samoga, mora prepoznati što to u njegovom slučaju znači. U tom smislu, budite trijezni, otvorite svoje oči …Poslušajte svoju savjest. Učinite zaokret. Ne budite kukavice. Budite odvažni i hrabri. ‘Iskoračite’ kako nikad dosad niste. Riskirajte. Vi dobro znate što to znači. Riskirajte, makar izgubili svoju elitnu poziciju, koju kunu ili nešto drugo. Bolje i to nego da izgubite svoju dušu. Učinite to barem zbog svoje djece, svojih unuka.

Jer stvari su otišle prenisko. Oko nas. U nama. U Vama. Stvari su otišle predaleko. Mnogi su posustali i više ih nema. Ovo, dragi moji, više nije šala.

Na koncu, još par riječi. Grogirano stanje u kojem se i Vi nalazite skupa s nama, ne dopušta ostajanje u mjestu i ostajanje istim. Vrijeme u kojem se nalazimo jest vrijeme za velike, korjenite stvari. Ovo je vrijeme u kojem najprije moraju pasti maske, laži i zablude o onome što je bitno i ključno za naš život, a što nije.

Naravno, sasvim smo slobodni da večeras prođemo pored još jednog znaka koji nam se nudi. Ali je pitanje hoćemo li ga i sutra imati. I hoće li sutra biti kasno za mnoge. Za mnoge od nas, ali – i od Vas.

Tužan zbog puta kojim idemo,

Dražen Radman

Split, 16. svibnja 2012.