”Sada se od tebe opraštam, ne znam kada ću se vratiti

Sutra nas premještaju u onaj toranj novi

Ali, javljat ću ti se ja, dušo, još dugo nakon što me ne bude

Govorit ću ti riječi slatke

S prozora na Kuli od pjesama”

(Leonard Cohen, ”The Tower Of Songs”)

Petak, jedanaesti. Jedanaesti studenog. Kanadske zastave su na pola koplja. I na mnogim drugim mjestima diljem svijeta, barem za trenutak, osmjesi su prepolovljeni. I oni su spušteni na pola koplja. Otišao je Cohen. Leonard Cohen. Otišao je s ovog prolaznog plesnog podija na kojem, inače, plešu samo tri vrste ljudi. Tragači. Skrivači. Pronađeni. Naime, sve što čovjek radi, radi ili kao Tragač ili kao Skrivač ili kao Pronađeni. Jer svi oblici i varijante našeg bivanja tu na zemlji svode se ili na grčevita propinjanja ili na manje-više nes(p)retna bježanja ili pak na nepatvorena davanja.

Napustio nas je čovjek čije su pjesme mnogi pjevušili i razmišljali, prepoznavajući u njima sličnost sa svojim krhkostima. Prepoznavajući i svoju neutaženu potrebu da ih netko, onako gorde, a preplašene, zaogrne toplim ogrtačem koji bi im donio dublju sigurnost, smisao i ljubav.

Dakle, ljubav, politika, religija, depresija i smrt bile su (i ostale) nezaobilazne teme Cohenovih pjesama. Dakako, Cohen nije bio od onih koji su htjeli zadobiti ili impresionirati publiku. Cohen je nastojao proniknuti i doseći ‘ono nešto’ pa je, mogu slobodno reći, bio baš ono što je i pisao. Jednom je prilikom izjavio: ”Ne razmišljam o sebi čak ni kao o piscu, pjevaču, niti ma o čemu sličnom. Biti čovjek je mnogo viši poziv.”

U tom smislu, Cohen je, stoga, često i grozničavo, tražio odgovore na duboka pitanja zamršenog čovjekovog usuda, isprepletenog silnim razočaranjima, opetovanim iščekivanjima, brojnim povredama, prijevarnim pijankama raznog tipa, kao i namještenim ulogama, lažnim identitetima… Pritom je bio itekako svjestan da je i on sam dio centrifuge tog izokrenutog svijeta. Zato, samokritičan do ruba poništenja samog sebe, nipošto nije skrivao i svoju malenu, a veliku odgovornost za način na koji se ‘ples’ tog svijeta odvija. U pjesmi ”What I’m doing here?” (Što ja radim ovdje?) piše:

”Ne znam da li je svijet lagao

Ja sam lagao

Ne znam da li se svijet urotio protiv ljubavi

Ja sam se urotio protiv ljubavi

Atmosfera mučenja nije utjeha

Ja sam mučio

Čak i bez oblaka nuklearne eksplozije

Ja bih i dalje mrzio”

Cohenova duša se tako često nalazila u labirintima iz kojih nije mogla lako izaći. Poput pčele zarobljene u tegli s mnogo ili malo soka, svejedno, on je bio svjestan da je njegov problem unutarnji, duboko zakopan u središtu bića. Polazeći žudno od jedne ljubavi ka drugoj, znao je, još je uvijek bio zatočenik svojih demona ili, blaže rečeno, svojih pokušaja da konačno stigne na ono dugo željeno mjesto. Pjesma ”Road To Larissa” (Na putu za Larisu) je neumoljivo iskrena:

”Mislila si da sam čovjek od puta

I voljela si me kao takvog čovjeka

Nisam bio takav čovjek

Bio sam izgubljen

Kada sam te sreo na putu za Larissu”

Da, to je ta Cohenova samorazotkrivajuća istina koja, iako gorka, plijeni i privlači one koji vole čitati i slušati njegove pjesme. No, Cohen se nikada nije mirio s postojećim stanjem. Pjesmu ”Bird On Wire” (Ptica na žici) završava ovim stihovima:

”K’o na žici ptica raspjevana

U ponoćnom zboru, k’o spodoba p’jana

Za slobodom žudio sam dalje”

Slutio je da, makar to bilo u najmračnijim trenucima, mora postojati onaj tip krika koji vodi prema tom dugo žuđenom Rješenju. Tako, u pjesmi ”Born In Chain’‘ (Rođen u lancima)piše:

”Čuo sam da se duša otkriva

U komorama svojih vapaja

A gorka tekućina postaje slađa

U kovanom peharu

Ali sve ljestve noći pale su

Sad je tu samo tama

Da podigne čežnju”

U istoj pjesmi, očito u nekom od titrajućih ushićenja, Cohen iskazuje kako mu se ‘otvorio put’:

”Pobjegao sam do ruba moćnog mora tuge

Gonjen jahačima okrutnog i mračnog režima

Ali vode su se razdvojile

I moja je duša preko prešla

Iz Egipta”

Svakako, Leonard Cohen nije bio čovjek koji je, poput mnogih drugih umjetnika, žudio za slavom ovoga svijeta. Štoviše, znao je da ‘slavna pozicija’ još više pojačava tjeskobu duše koja nije pronašla svoj pravi mir. One iste duše koja se, i kad joj se pružaju sva blaga ovog svijeta, osjeća stiješnjeno. Kao u nekom zapećku. Svjestan toga, a i općeg ljudskog usuda, bez obzira na razinu ‘slavnosti’, Cohen u pjesmi ”Thousand Kisses Deep” (Tisuću poljubaca duboko) piše:

”I nevažno je ako si bogat i jak,

Nevažno ako si slab i mek

Nije važno ako napišeš pjesmu

Što slavuj će je pjevati tek

I nije važno ako je devet do pet

Ili sve ide svojim tokom

Bacaš svoj život ako si u kutu”

Čežnju za ljubavlju koja će na tom plesnom podiju života trajati sve do kraja, i koja bi mu mogla pokazati put izlaza iz ovog lelujavog i brzoprolaznog bivanja, Cohen je, po mom mišljenju, izrazio s tri stiha u svima dobro poznatoj pjesmi ”Dance Me To The End of Love” (Zapleši sa mnom do kraja ljubavi):

”Podigni me kao maslinovu grančicu

I budi moja golubica

Što pokazat će mu put kući”

Naslovna pjesma na njegovom istoimenom, ujedno i posljednjem albumu koji je izašao prije nepunih mjesec dana, zove se ”You Want It Darker” (Ti hočeš mračnije), a u njoj Cohen pjeva: ”Hineni, hineni,

I’m ready, my Lord”, što znači otprilike: ”Evo me, dolazim, spreman sam, moj Gospodine”.

Na koncu, iznad svega, volio bih da je Leonard Cohen doista spreman otišao na drugu stranu. Volio bih da ga je Gospodar golubica, i svih drugačijih ptica, podigao kao onu maslinovu grančicu i ‘odveo ga na ples’ u svoju Kuću slavnih. Ondje gdje su sve čežnje ispunjene u jednoj jedinoj i najvećoj Ljubavi.

”Vidio sam uspone i padove nacija

Čuo sam njihove priče, čuo sam ih sve

Ali, ljubav je jedini pokretač opstanka…”

(L. Cohen, ”The Future”)

Dražen Radman, 13. studenog 2016.

Ljudi su to koji i po ledu i po žegi, i kad je moguće i nemoguće tragaju za unesrećenima koji tamo negdje, nemoćni i(li) ranjeni, sa zebnjom i strahom čekaju na svoj spas. To su ljudi na koje se može računati gdje god i kad god se nekome nešto dogodi. S tim da uopće nije važno o kome se tu radi: o starici od osamdeset godina koja je izgubila orijentaciju pa zalutala u šumi ili nekom nesmotrenom turistu koji je krenuo u ‘osvajanje Velebita’ pa se poskliznuo i slomio ruku, nogu…

Jednostavno, to su ljudi koji se na poziv u najkraćem mogućem roku okupe i krenu u nesebičnu akciju spašavanja. Pritom, svatko od njih treba nešto naglo prekinuti: netko ugodnu šetnju ili gledanje kazališne predstave sa svojom suprugom, netko igru sa svojim djetetom, a netko gledanje omiljenog ‘El classica’ s društvom. Među njima ima i onih koji prešute da imaju temperaturu kako bi ipak s ostalima krenuli u akciju. To su ljudi koji imaju rijetke i dragocjene osobine – snažnu volju, pribranost i strast da pomognu onima do kojih prosječan čovjek nije u mogućnosti doći. Ovi se ljudi žrtvuju i daju od sebe ono najbolje da bi izbavili njima uglavnom nepoznate ljude.

Koliko samo brige i strepnje ovi ljudi ostavljaju za sobom svaki put kad napuštaju svoj dom. Jer u mislima i srcima njihovih najmilijih često stoji ono Što ako… Koliko tu samo stane onih kratkih zagrljaja i brzih rastanaka bez velikih riječi, ali zato s velikom ljubavlju pomiješanom s nadom da će se uspjeti spasiti čovjeka, da će se svi sretno vratiti, nastaviti gdje su stali…

Edo Retelj je bio jedan od takvih. Jedan od onih koji je išao onamo gdje je razina iskušenja bila iznimna. Jedan od onih koji je, stoga, i vlastiti život često izlagao pogibelji. Bio je istinski zaljubljenik u veličanstvenost i gordost planine i njenih visova, kako one najveće u dalekoj tuđini, tako i one najmanje, u samom susjedstvu… No, čini se da se u njegovim očima nijedan uspon nije mogao mjeriti s onom radošću i zadovoljstvom kada bi jedan jedini čovjek bio spašen u akciji čiji bi i on bio sudionik.

Kada je netko spreman, kao što je i on bio, popeti se i na visoki čempres, a sve kako bi spasio jednu preplašenu mačku koja je tamo dospjela pa nije htjela sići, onda se svakako radi o čovjeku koji zna da je svaki život, pogotovo ljudski, nemjerljivo vrijedan i da se za njega vrijedi boriti.

Edina supruga i djeca ostala su bez muža i oca na kojega mogu biti zauvijek ponosni. Baš kao i sva rodbina. Njegove kolege iz HGSS-a ostali su bez velikog prijatelja koji im je bio više od toga. Split i Hrvatska su ostali bez jednog samozatajnog, skromnog, divnog čovjeka koji je bio daleko od ‘očiju i svjetala pozornice’. Njemu to nije ni trebalo. Ali je zato često bio blizu radosnih očiju onih do kojih bi nerijetko i u posljednji trenutak stizao, zajedno s drugim spasiteljima i požrtvovnim prijateljima. A ti pogledi i oči pune zahvalnosti spašenih ljudi osjećaj je i zadovoljstvo koje se ne može mjeriti s nikakvim novcima ovog svijeta. Da, zato je Edo, zapravo, bio vrlo visok čovjek. Jer ono istinsko i bitno mjeri se nevidljivim mjerilom. Ono uvijek ostaje, pamti se i prenosi mlađem naraštaju.

Vjerujem da je Edo u dobrim rukama sada. Ondje gdje više nema ni boli ni studeni ni bilo kakvog straha. Da, nadam se da je sada kod Nebeskog Oca i Stvoritelja sveg postojećeg. Ondje gdje vlada mir Božji i gdje ljepota nebeskih visina natkriljuje sve visove ovog prolaznog svijeta.

Dražen Radman 25. veljače 2013.