”Malo znanosti udaljava ljude od Boga, ali mnogo znanosti ih vodi nazad k Njemu.”
(Louis Pasteur, 1822-1895)

Nakon što sam pročitao članak novinara Ante Tomića u JL-u od 1. studenoga 2014. pod naslovom ”Bog, dakle, nije mađioničar…” (http://www.jutarnji.hr/bog–dakle–nije-madionicar–papine-rijeci-dale-su-nadu-onima-koji-su-mozda-i-nesto-sustali-u-vjeri/1232255/), htio sam se osvrnuti na taj tekst s mnoštvom vlastitih riječi, ali mi je došla misao da je bolje pustiti da ‘progovore’ neki od utemeljitelja moderne znanosti koji su vjerovali u Boga Stvoritelja i u Sveto pismo kao Božju objavu. Štoviše, njihova vjera išla je ukorak s  njihovim znanstvenim istraživanjima i dostignućima.

Ipak, u posljednjih 100-injak godina utjecaj njihove vjere na sam znanstveni rad, umnogome je prešućen i potisnut, pa čak i odbačen kao nebitan. Najvjerovatnije zbog, kako se moderno misli, ‘neracionalnog’ rasuđivanja.

Ovom prigodom, navest ću nekoliko takvih ‘neracionalnih’ izjava. Napose i zbog onih ljudi kod kojih vlada misao da ako se netko bavi naukom i  vjeruje da je Bog stvorio Zemlju u šest dana – da je u najmanju ruku šarlatan, ako ne i nešto gore. Pa evo jedan mali niz ‘kompromitirajućih’ izjava ljudi koji su, u većini slučajeva, upravo vjerovali da je Stvoritelj načinio ovaj naš živi svijet u vrlo kratkom roku:

• ”Ovaj najdivniji sustav što ga čine Sunce, planete i komete mogao je proizići jedino iz savjeta i vlasti razumnog i moćnog Bića… To Biće upravlja svime, ne kao duša svijeta, nego kao Gospodar nad svime.”  (Isaac Newton, 1642-1727)

• ”Jer tko, nakon što se posvetio stvarima koje vidi utvrđenim u najboljem redu i upravljanim božanskom vlašću, nakon pomnog razmišljanja o njima i određenim privikavanjem, neće postati svjestan toga što je najbolje i neće se diviti Stvoritelju svega u kome je sva sreća i svako dobro?”  (Nikola Kopernik, 1473-1543)

• ”Biblija, i jedino ona,, ni sa čim što joj doda ili oduzme čovjek, je jedini i dovoljan vodič za svakog pojedinca u svako vrijeme i u svim okolnostima… Jer vjera u božanstvo i djelo Kristovo je Božji dar, a dokaz te vjere je pokoravanje Kristovoj zapovijedi.”  (Michael Faraday, 1791-1867)

• ”Između jedne vrste i druge vrste, među fosilima nema prijelaznih oblika… Priroda je zakonomjerno građena ne zbog bilo kakvih njoj svojstvenih osobina, nego zato što je podložna Božjim zakonima.”  (Georges Cuvier, 1769-1832)

• ”Evolucija zahtjeva univerzalni princip promjene naviše; drugi zakon termodinamike je univerzalni zakon promjene naniže. Ako jezik ima smisla, evolucija i drugi zakon termodinamike ne mogu oboje biti istiniti. Drugi je zakon , međutim, potvrđen svim vrstama znanstvenih testova, dok je evolucija model koji se čak ne može ni znanstveno testirati.”  (Henry Madison Morris, 1918-2006)

• ”Teorija evolucije je nemoguća. U principu, usprkos onome što izgleda, nitko više u nju ne vjeruje… Evolucija je neka vrsta dogme u koju njeni svećenici više ne vjeruju ali je zadržavaju za svoj puk.”  (Paul Lemoine, 1878-1940)

• ”Pošto smo mi astronomi svećenici najvišeg Boga u svezi s Knjigom prirode, trebamo se brinuti ne o slavi svojih umova, nego o slavi Božjoj.”  (Johannes Kepler, 1571-1630)

• ”Život se ne bi nastavio, čak i kad bi spontano počeo: kompleksne ekološke veze koje podržavaju život u prirodi, nužne su od samog početka, a to je moguće jedino ako su biljke i životinje stvorene u kratkom vremenskom razdoblju, što je u potpunom skladu sa šest dana stvaranja o kojima govori Biblija.”  (John Mann, 1905-1983)

• ”Postoje dvije knjige za proučavanje kako bi spriječile da zapadnemo u grešku: jedna knjiga je Biblija, koja otkriva Božju volju; a druga je Tvorevine koje pokazuju Njegovu moć.” (Francis Bacon, 1561-1626)

•  ”O prirodi volim razmišljati kao o neograničenoj radio stanici kroz koju nam Bog govori svaki sat, ako se samo uključimo na istu valnu duljinu.”  (George Washington Carver, 1864-1943)

• ”Mora biti čudnovato što se uopće može naći čovjek toliko glup da sam sebe uvjerava da je ovaj najdivniji svijet mogao nastati slučajnim spajanjem atoma.”  (John Ray, 1627-1705)

•  ‘‘ Malo ih je primilo Isusovu istinu. Ali zašto? To je ponos intelekta – naprezanje da se bude mudar iznad onoga što je napisano: taj ponos zaboravlja vlastitu ograničenost i iskoračuje izvan vlastite nadležnosti. Koliko malo i najmudriji od smrtnika znaju – o bilo čemu! Kako je besmisleno za crva da misli o dokučivanju odluka Svemogućega!”  (David Brewster, 1781-1868)

• ”Prisiljavanje da se vjeruje samo jedan zaključak – da je sve u svemiru nastalo slučajnim procesima – narušava upravo objektivnost same znanosti… Ne trebamo biti obeshrabreni relativnom beznačajnošću naše planete u ogromnom svemiru… U stvari, Bog se namjerno ograničio na veličinu čovjeka da bi posjetio Zemlju osobno… Da, Bog je posjetio svoja stvorenja, a ona su ga prikovala na križ!”  (Wernher von Braun, 1912-1977)

Ovo su izjave samo jednog dijela znanstvenika koji su, kao biblijski kršćani, dali nemjerljiv doprinos modernoj znanosti. Za znatiželjnijeg čitatelja gornji navodi mogu biti poticajem da pomno i iskreno istraže ovu stvar.

Usput govoreći, Charles Darwin (1809-1882), nije bio kršćanin, iako je sahranjen u westminsterskoj opatiji. Dvije godine prije svoje smrti, napisao je: ”Ne vjerujem u Bibliju kao Božje otkrivenje pa tako ni u Krista kao Sina Božjeg.” Dakako, osim ako Darwin nije doživio unutarnju katarzu pri samom koncu. U svojoj knjizi ‘Podrijetlo vrsta’ napisao je i ovo: ”Broj prijelaznih sorti koje su nekada postojale na zemlji, trebao bi biti ogroman. Zašto onda nije svaka geološka formacija i svaki sloj pun takvih prijelaznih karika? Geologija zasigurno ne otkriva neki takav stupnjevit organski lanac; ovo je možda najočitiji i najdublji prigovor koji se može izreći protiv moje teorije.”

U današnje, pak, vrijeme mnogi znanstvenici potvrđuju isto. Paleontolog Niles Eldredge (American Museum of Natural History) kaže: ”Mi paleontolozi rekli smo da povijest života podupire priču o postupnim adoptivnim promjenama, znajući cijelo vrijeme da to nije tako.” A zašto je tomu tako? Zašto mnogi članovi akademske zajednice potiskuju ono za što znaju da je istina? Nije li, ipak, u pitanju kršćanski svjetonazor taj ‘kamen spoticanja’, a za kojeg su se već odlučili da je apsolutno zaostao ili da je barem neprihvatljiv?

Albert Einstein (1879-1955) je i sam vjerovao u transcendentalni izvor racionalnosti ovog svijeta, kojeg je nerijetko nazivao ‘bezgraničnim superiornim umom’. Jednom je izjavio i ovo: ”Svatko tko se ozbiljno bavi znanošću, postaje sve više uvjeren da zakoni prirode odražavaju postojanje duha beskonačno superiornijeg od čovjeka, a prema čijem se licu, s našim najvećim moćima, moramo osjećati ponizno.”

Poznati živući fizičar Stephan Hawking, prije nekoliko godina je rekao: ”Vjera je bajka za ljude koji se boje mraka.” Na to je kasnije reagirao John Lennox, profesor matematike i filozof znanosti na Oxfordu: ”Ako je Hawking tako rekao, onda bih ja mogao reći da je ateizam bajka ljudi koji se boje – svjetla.”  Ipak, svojevremeno je Hawking u jednom televizijskom intervjuu izjavio: ”Teško je diskutirati o početku svemira bez spominjanja pojma Boga. Moj rad na postanku svemira nalazi se na granici između znanosti i religije, ali se trudim ostati na znanstvenoj strani granice. Sasvim je moguće da Bog djeluje na načine koji se ne mogu opisati znanstvenim zakonima.”

Da, sasvim je moguće da je Bog i nešto puno više od mađioničara, jer osim što je stvorio ovaj divan svijet koji nas okružuje, On je uvijek, pa i danas, po svojoj ljubavi moći stvarao i stvara promjenu unutar ljudskih srca. Mijenja staro za novo; izgubljeno za pronađeno. Znam to i po sebi, jer sam jedan od onih koji mogu reći ovo: ”Bijah slijep i izgubljen, a sad vidim, nađen sam…” Zbog toga je Bog i došao među nas – da od palog Adama stvori novog čovjeka, onog koji se vratio u okrilje svog nebeskog Oca Svemogućeg.

Znam mnoge takve koji, poput navedenih znanstvenika, vjeruju da je Bog u vrlo kratkom vremenu stvorio živući svijet, a da pritom nisu ni (pri)glupi niti su kakvi ‘radikali puni mržnje prema Ciganima, Hercegovcima, Srbima, ateistima ili pederima’.

Da, vjerujem da se Bog  objavio u Isusu Kristu i da još uvijek čini da se čak i dugogodišnji i okorjeli nevjernik obrati i progleda. Promišljam da je zbilja moguće da se sutra može obratiti kako jedan nihilistički pisac, tako i jedan dobrohotni novinar, ukoliko je zaista dobrohotan tragatelj za Istinom. Dakako, ukoliko netko uspije biti poniznog srca da bi mu mogla spasti mrena s očiju; da bi primio dotad nikad viđeno i doživljeno, a predivno.

U proslovu Ivanovog evanđelja stoji ovako:

U početku bijaše Riječ,

i Riječ bijaše kod Boga –

i Riječ bijaše Bog.

Ona u početku bijaše kod Boga.

Sve je po njoj postalo

i ništa što je postalo

nije bez nje postalo.

U njoj bijaše Život

i Život bijaše svjetlo ljudima.

I Svjetlo svijetli u tami,

i tama ga ne obuze…

Svjetlo istinito,

koje rasvjetljuje svakoga čovjeka, dođe na ovaj svijet.

Bijaše na svijetu,

i svijet postade po njemu,

a svijet ga ne upozna.

K svojima dođe,

ali ga njegovi ne primiše.

A svima koji ga primiše

dade vlast da postanu djeca Božja:

onima koji vjeruju u njegovo ime:

koji nisu rođeni

ni od krvi,

ni od volje tjelesne,

ni od volje muževlje,

nego – od Boga.

I Riječ je tijelom postala

i nastanila se među nama.

(Ivan 1:1-5, 9-14)

Blaise Pascal (1623-1662), duboko prožet vjerom u Onog koji je došao među nas da bi se nastanio u nama, izjavljuje: ”Zato pružam ruke svome Iskupitelju koji je bio prorican četiri tisuće godina te je došao da trpi i umre za mene na ovoj zemlji – u vrijeme i pod okolnostima kako je unaprijed prorečeno, i po njegovoj volji očekujem smrt mirne duše i u nadi da ću s Njim biti sjedinjen…”

Dao Bog da Ante (i ne samo Ante) u nekom trenutku pruži prema Njemu svoje ruke; da prepozna Isusa Krista ne kao ‘raspetog nesretnika’, već kao uskrslog pobjednika nad grijehom i nad smrti. Dao Bog da mu jednog dana, dok je vremena, ponizno priđe pa da mu živi Krist ispuni srce svojim duhom i tako ga oživi, kako bi iskusio  novi život. Tada i novinarsko pero počne drugačije pisati. Nekako plemenitije i s puno više ljubavi… Jer Bog nije samo ‘mađioničar’… On je puno više od toga.

Dražen Radman, 7. studenog 2014.

U spomenutoj pećini, ljudi se  odmalena nalaze s okovima na nogama i na vratu pa se ne mogu okretati. Stoje na istom mjestu i gledaju samo ispred sebe. Iza njih je otvor (ulaz u pećinu) kroz kojega dopire svjetlo. To svjetlo baca sjene na zid, u koje onda okovani ljudi uživljeno gledaju. Budući se oko spomenutog otvora u pećinu povremeno kreću različiti ljudi, životinje itd., ispuštajući pritom i svoje glasove, stanovnici pećine su uvjereni da te neobične sjene koje se prikazuju ispred njih – zapravo govore. Uvjereni su da ne postoji stvarnost osim one u koju su zagledani.

Kad bi se neki uspjeli osloboditi okova i krenuti prema otvoru pećine, bljesak svjetla bi im nanosio bol pa bi se vraćali u svoju sigurnost mraka. No, ako bi rijetki zaista bili uporni u nakani da iziđu na svjetlo trebali bi proći kroz postupno privikavanje na jarku svjetlost odozgor. Jer zov pećine ima svoju moć koja je, uglavnom, jača od volje i snage čovjekove. No, oni koji bi prebrodili ‘krizu’, s vremenom bi shvaćali ljepotu življenja na svjetlu. S vremenom bi shvaćali da su sretniji tamo gore, nego dolje u društvu sjena na zidu. Dakle, tek oni koji bi izIšli na svjetlo mogli bi znati za razliku između svjetla i mraka. Između slobode i ropstva.

Analogija s našom (i ne samo s našom) Domovinom je, čini se,  više nego jasna. Tako se u posljednje vrijeme u našim medijima pojavio niz komentara i osvrta u svezi ove arhetipske priče. No, ako ćemo se upustiti u istinsko razumijevanje onoga što nam se događa, onda je ključ za razumijevanje – ispravno definiranje o kakvoj se to pećini i o kakvom se to mraku u Hrvatskoj radi, odnosno o kojem se to spasonosnom svjetlu radi do kojeg bi trebalo nekako doći. Bez točne dijagnoze, uvjeren sam, ništa se bitno neće promjeniti u ovoj našoj stvarnosti, punoj svakovrsnog jala, inih hlepnji i (ne)vidljivih zala.

Danas je sasvim očito da stvaranje samostalne i slobodne Hrvatske, samo po sebi, nije bila dovoljno jaka činjenica i razlog da ljudi zbog toga budu dugoročno sretni. ”Dobili smo svoju zemlju, ali u njoj nitko nije sretan”, govorio je svojim prijateljima Zvonko Bušić, a većina bi se ljudi složila s njegovim mišljenjem. Vjerojatno je Zvonko mislio da će krvavo stečena sloboda po nekoj inerciji donijeti onaj kadar koji će biti karakteran, nepotkupljiv, bez bolesne želje za vladavinom i osobnim probitkom, a s jakom željom da nesebično i svim srcem služi boljitku svog naroda i Domovine. Vjerojatno je Zvonko mislio da će iz samog naroda isplivati mnogi ljudi koji neće šutjeti i miriti se s nastalom korumpiranom i devastirajućom situacijom, pogubnoj za cijelu zemlju… Možda je i zbog domoljubnog zanosa potcijenio ljudski faktor, tj. pokvarenost koja gotovo uvijek uzme maha pa upravlja ljudskim odlukama, a napose onih koje je društveni tijek ‘isturio’ ili su se sami ‘isturili’.

Možda je Zvonko potcijenio činjenicu da sa sustavom vrijednosti koji preteže u hrvatskoj stvarnosti – nešto ozbiljno i suštinski nije u redu. Jer ako su krivi temelji, kuća se prije ili kasnije (s)ruši. Samo je pitanje vremena kada će dovoljno jak vjetar pokazati na čemu ta kuća stoji i čime se prethodno gradila. A kad se dođe do zaključka da štošta (još odavno) tu ne valja, onda je i logična sva ova nevolja koju smo, dakle, dobrim dijelom svi zajedno kreirali. Onda je potrebno smoći snage za suočiti se s krupnim istinama o sebi, uključujući i suočavanje s nekim naslijeđenim obrascima vjerovanja i ponašanja.

Na primjer, veliki je problem što ljudi u Hrvatskoj misle da istinska sloboda i sreća ovisi prvenstveno o materijalnom blagostanju ili o tjelesnom zdravlju! Misle da će tek kad dobiju ono što , u opipljivom smislu, nemaju – biti napokon zadovoljni. Misle da je sreća povezana sa ‘imati’, a ne sa ‘biti’… Zar  istinska sloboda ovisi o prolaznim i propadljivim stvarima? Ona je, držim, uvijek povezana s neprolaznom, unutarnjom spoznajom i prihvaćanjem Boga te s promjenom naše nutrine. Takva se promjena zatim odražava na svim područjima čovjekovog življenja, kako prema vlastitoj obitelji tako i prema svemu i svima drugima.

Bez duhovnog ispunjenja nema pravog mira u čovjeku. Nema prave sreće, a ni prave slobode. Tu ne pomaže niti neki (dugo) priželjkivani uspjeh ili dobitak. Neutaženost u nutrini, naime, ostaje.

Sasvim sigurno, duhovna se katarza Hrvatskoj (još uvijek) nije dogodila. Jer da jest stvarnost bi nam bila daleko suvislija i bolja. U tom slučaju, među ostalim, bilo bi mnogo više ljudi koji su izišli iz svojih pećina i koji bi se usudili poći k onima dolje koji čame opčinjeni sjenama na zidu. Jer kad je čovjek predugo čami u nekom mraku, on lako stekne čvrstu vjeru da baš tako mora biti, budući je tako ‘uvijek’ bilo. Upravo stoga mnoštvo jednostavno nema volje poći prema svjetlu, prema izlazu… A želja za ostajanjem u pećinskim okovima, jer je tako lakše (‘bezbolnije’), strašna je prijevara i prokletstvo koje čovjek, najčešće, svojom voljom ‘navuče’ na sebe.

Osim toga, ta stvar s obitavanjem u pećini postaje posebno dramatična ako mnoštvo iz pećine počne govoriti da su u tom položaju boravili – njihovi djedovi i  pradjedovi! Kao da su time i oni (i njihova djeca) obavezni tamo ostati. Ljude, vjerujem, treba obvezivati jedino želja da za ovog kratkog života dođu do istinskog svjetla i istinske slobode, bez obzira s čime će se trebati na tom putu suočiti. To je onda stvar svakog pojedinca, njegove duše i duha, jer na tom mjestu počinje ona prava promjena. Na tom se mjestu rađa zora.

Stoga, dok se to u čovjeku ne dogodi, smatram, sve će drugo biti ‘kozmetička’ rješenja koja će ‘grebati’ ili ‘lickati’ po površini, ali neće zadirati u samu srž. Zato, ako ovaj narod zbilja ne zavapi Bogu i ne pokaje se za svoju odvojenost od Njega, za svoje licemjerstvo, za svoju zloću i sav svoj grijeh, sve drugo će biti uzaludno tapkanje u mraku. Onda bi se posljedice naše nevjere, mlakosti i(li) ravnodušnosti, mogle još i više sručiti kao prokletstvo ne samo na nas, nego i na našu djecu. A već danas vidimo progresiju destruktivnosti i kod starije i kod mlađe generacije.

Kad govorim o potrebi duhovne preobrazbe, onda svakako mislim na ono istinsko obraćenje poslije kojeg čovjek više nije isti; nakon kojeg dobro vidi i zna što je istina jer ga je Istina dotakla i jer je upoznao Istinu. Mnogi drže da istina ne postoji ili da ih ima koliko i ljudi. Ipak, jedan je rekao: ”Ja sam Put i Istina i Život…” (Ivan 14:6)?

Rekao bih da ovdje realno pitanje glasi: Koliko mi je Isus blizak? Kako u sebi mislim o Njemu? Je li on samo dobar čovjek koji je plemenito govorio i djelovao ili je živi Bog koji je zbog ljubavi prema meni sišao da me spasi i dade novi život? (2 Korinćanima 5:17) Dakle, tko je on mome srcu? Jesam li Njegov ili još uvijek svoj? I može li čovjek biti zaista svoj, ako nije Njegov?

Zar Isus nije rekao: ”…upoznat ćete Istinu, a Istina će vas osloboditi…” (Ivan 8:32)? Zar o sebi nije rekao: ”…ako vas Sin oslobodi, zaista ćete biti slobodni.” (Ivan 8:36)? I zar nije rekao: ”Ja sam Svjetlo svijeta. Tko mene slijedi, sigurno neće ići po tami, nego će imati svjetlo koje vodi u život.” (Ivan 8:12)?

Ove su riječi, vrlo osobno, upućene svima i danas, bili mi zaposleni ili nezaposleni; bili bogati ili siromašni; zdravi ili bolesni itd..  Svejedno je u kakvoj se životnoj situaciji čovjek nalazi – svaki čovjek treba mir kojeg ne može sam sebi stvoriti. Svaki čovjek treba snagu kad je slab, a koju nema u sebi samome… Mnogo ih je koji lutaju bespućima svojih strahova, svojih obijesti ili svojih utopija. Svi oni trebaju oprost i pomoć od Boga. Trebaju intervenciju odozgor jer se ne mogu sami izvući iz duboke pećine u kojoj su naučili ‘funkcionirati’ ili vegetirati, ali ne i živjeti.

Uvjeren sam, naime, da nitko ne može jasno razabrati što je potrebno učiniti za Domovinu, ukoliko se on sam još uvijek nalazi u nekoj svojoj pećini. Mislim, ako se pećina još uvijek nalazi u njemu. Zapravo, mislim da se Hrvatska (još uvijek) nije srela i suočila sa svojim Gospodinom, s Onim kojeg tako često  ’usnama ispovijeda’, a koji joj je, umnogome, kako danas stvari stoje, ‘daleko od srca’.

Mnoštvo u Hrvatskoj o sebi misli kao o vjernicima, samim time što ‘imaju’ sakramente’, što sudjeluju u tjednim (ili dnevnim) obredima ili jer su sudionici poznatih blagdana. Mnogi se, također, nadaju da će gledati lice Božje zbog nekoliko (desetaka ili stotinu) dobrih djela ili zbog toga što nikome ne žele ništa loše. Sve je to još uvijek -  gledanje u sjene. Ne može se nitko spasiti, ‘izvući na svjetlo’ vlastitim djelima ili snagama, a kamoli moći i druge povesti prema izlazu iz pećine.

Ovdje bih htio reći kako mnogi (iskreno) drže da im je hrvatska domovina na prvom mjestu u životu, a onda sve ostalo. To je krivo. Baš kao što je krivo kada ljudi drže da su im njihova djeca na prvom mjestu. Kako jednom čovjeku koji se deklarira vjernikom, na prvom mjestu može biti itko drugi osim Isusa Krista? Moguće je samo u jednom slučaju – ako taj čovjek  zapravo i nije vjernik.

Nadalje, kako to da se u jednoj zemlji koja se naziva pretežito kršćanskom, a koja se nalazi na rubu svekolike egzistencije, može dogoditi da gotovo i ne promišlja o vlastitoj krivnji i osobnom pokajanju pred Bogom zbog postojećeg stanja? Kako to da toliko mnoštvo deklariranih kršćana ne promisli da ovdje nisu samo problem onih nekoliko stotina ljudi koji su opljačkali i poharali zemlju, nego da se radi možda i o stotinama tisuća ljudi koji ne poznaju Isusa i koji šute, mrmljaju, strahuju, sebično stoje po strani…? Realno pitanje glasi: Oblikuje li zemlju nekoliko stotina ili nekoliko stotina tisuća ljudi? Osim toga, možemo se upitati koliko je ukupni mentalitet ovih nekoliko stotina tisuća ljudi utjecao na ‘elitnu’ manjinu?

Da, znam, ima ljudi koji podižu glas protiv inih nepravdi i nastranosti i koji se hrabro izlažu u javnosti riskirajući mnogo toga, ali to još uvijek ne znači da su oni sami izašli iz one dublje pećine o kojoj se ovdje govori. Nisu ni oni izašli, ako osobno nisu upoznali Isusa.

Bog zove na obraćenje ne samo tih nekoliko stotina ljudi koji su ogrezli u svojoj pohlepi. Zove sve  one koji su ga prezreli, zatajili, odbacili… Zove i one kojima je On tek jedan od religiozno plemenitih pojmova. Isus zove baš svakog tko je umoran i opterećen. Zar svaki čovjek ne dođe u životnu situaciju kad jednostavno zna da ne može dalje sam? Kad zna da mu je potreban netko viši od njega. Pa se otvori prema svome Stvoritelju i zavapi… Pa se dogodi najdivnije što se čovjeku  može dogoditi – obraćenje. Mir Božji i Ljubav Božja kao – Dar odozgor.

Sveto Pismo nam govori da je kršćanin samo na proputovanju na ovoj zemlji i da ide prema svojoj vječnoj, nebeskoj domovini koju mu nitko ne može oduzeti, a niti joj nauditi. Ako pak netko više voli zemaljsku od nebeske domovine, svakako će (po)griješiti i biti, prije ili kasnije, razočaran, kako drugima tako i samim sobom. Pa će tonuti u apatiju i pritom povući i druge. Hrvatska domovina, da bi se uistinu voljela, nikome ne bi trebala biti kao božanstvo. Nitko ne bi trebao očekivati da mu od nje duša živi. To je onda čista zamjena teza, odnosno uzimanje prvenstva Bogu, tj. davanje prednosti prolaznoj vrijednosti pred neprolaznom.

Dopustite da kažem: Hrvatsku bi trebalo voljeti kao odraz ljubavi prema živome Bogu, odnosno kao odraz srca koje je primilo i doživjelo Istinu, Slobodu i Ljubav u Isusu Kristu. Dragi čitatelji, On je rekao: ”Bez mene ne možete ništa učiniti…” (Ivan 15:5). Zapravo, mi učinimo mnogo toga što nam se pričini da je dobro, ali vrijeme otkrije nedostatak dobrih plodova, tj. otkrije nedostatak blagoslova – ponajprije onog unutarnjeg. Vrijeme otkrije kako smo krhki i kako znamo biti gorki. Tek kad ponizno, kao pojedinci, shvatimo da živimo život bez Života i tek kad shvatimo da nam doista treba živi Krist (a ne Njegova sjena), onda ćemo (barem neki) iz mraka pećine krenuti prema izlazu, prema svjetlu koje je stalno dopiralo unutra i davalo svoje signale, ali nismo marili…

Koliko se ljudi u našoj Domovini upitalo: ”Pa, zaista, zašto nam se sve ovo događa? Gdje je pravi korijen svega ovoga?” Mislim da jako malo ljudi traži pravi korijen problema… Opet kažem, ako je Hrvatska tako pobožna zemlja, čime se neki ponosno diče, zašto  onda ne postavimo najozbiljnije pitanje: ”Bože moj, zašto dopuštaš ovo stanje koje nas satire?” No, jesmo li spremni pogledati se u zrcalo i suočiti s grubom istinom o nama samima? Ili je takvo propitivanje tabu tema, a pravi uljez onaj koji postavlja ovakva pitanja?

Da, Hrvatskoj treba pravo pokajanje, a ne blagostanje. Hrvatska se tek treba suočiti s bolnom istinom o sebi kao zemlji koja je velikim dijelom religiozna, a tek malim dijelom vjerna. To se, rekao bih, odnosi ne samo na ‘običan puk’, nego i na crkvene strukture. Previše je tu želje za sviđanjem  pojedinim vlastima ili pak samom narodu, a premalo služenja Bogu prema istini objavljenoj u Svetom Pismu. Previše je tu površnog i tradicionalnog naslijeđa, a premalo istinski duhovnog sadržaja. (Marko 7:8-9)  Ukratko, previše je tu čovjeka, a premalo Boga.

I što ako onda sam Gospodin, u svoj svojoj svetosti, pravednosti i ljubavi, doista dopušta sve ove nevolje da snalaze i pritišću nam zemlju? Što ako On namjerno dopušta svu tu zbrku kako bismo se preispitali, kako bismo odustali od religiozne ispraznosti, odnosno kako bismo potražili Njega samoga? Razmišljajući o svemu ovome, čini mi se  da je više Bogu stalo do našeg spasa i naše budućnosti nego nama samima…

Na koncu, u ovom tekstu nisam posebno govorio o obiteljskim odnosima, o povredama, o bolima koje jedni drugima nanosimo, o sebičnostima, neizliječenim prošlostima, psovkama, požudama, mlakostima, sitnim prevarama, lažima itd. Jer cijela je ova priča isprepletena mnogim nitima koje tvore snažne okove, ponajprije oko našeg srca.  Ipak, bez obzira na sva naša djela i nedjela, moći i nemoći – stoji Njegov poziv: ”Dođi k meni, ti koji si umoran i opterećen… i ja ću te odmoriti… Priznaj i pokaj se…  Smilovat ću ti se i oprostiti… Iscijelit ću i obnoviti tvoje srce… Dat ću ti Mir i novi život… Ne boj se, samo dođi… ”

Dragi čitatelji, molio bih Vas da sada, ako je moguće, uzmete svoje Biblije i otvorite dolje navedeni tekst. Mnogi su, naime, biblijski ulomci koji točno otkrivaju uzroke svih naših (i osobnih i društvenih) problema.

Pronađite ih sami. ”Tko traži, nalazi… Tko kuca, otvara mu se…” (Matej 7:7) Samo je pitanje želimo li čuti i želimo li se pokrenuti u svome srcu. Vjerujem da je upravo Isus Krist ono svjetlo koje želi doprijeti do svake naše pećine i osvijetliti je svojim spasonosnim zrakama. Dopustimo mu da uđe. Tako ćemo biti i bolji ljudi. Znat ćemo se bolje smijati – i bolje suosjećati. I Hrvatska bi nam tako bila bolja. Dao Bog da se to dogodi…

”Al’ Jahve čeka čas da vam se smiluje,

  i stog izgleda da vam milost iskaže,

  jer Jahve je Bog pravedan –

  blago svima koji njega čekaju.

  Da, puče sionski, koji živiš u Jeruzalemu,

  više ne plači! Čim začuje (Jahve) vapaj tvoj,

  odmah će ti se smilovati;

  čim te čuje, uslišit će te.

  Hranit će vas Gospod kruhom tjeskobe,

  pojiti vodom nevolje,

  al’ se više neće kriti tvoj Učitelj –

  oči će ti gledati Učitelja tvoga.

  I uši će tvoje čuti riječ gdje iza tebe govori:

  ‘To je put, njime idite,

  bilo da vam je krenuti nadesno ili nalijevo.

  Smatrat ćeš nečistima svoje srebrne kumire

  i pozlatu svojih kipova; odbacit ćeš ih kao nečist

  i reći im: ‘Napolje!’

  A on (Jahve) će dati kišu tvojem sjemenu

  što ga posiješ u zemlju, i kruh kojim zemlja urodi

  bit će obilat i hranjiv…”

(Izaija 30:18-23)

Dražen Radman, rujan 2013.

Biti homoseksualac nije isto što i biti crnac ili bijelac. S homoseksualnošću se čovjek ne rađa kao što se rađa sa zadanom bojom kože ili s bojom očiju. Hoću reći, homoseksualnost je ono što netko čini (ili kako se ponaša), a ne ono što netko jest pa ne može biti drugačiji.

A ono što se čini, može biti dobro ili loše. Ako ne postoji viši vrijednosni i moralni sud u svezi toga je li nešto dobro ili je loše, a kojega bi se ljudi pri prosuđivanju držali, onda je logično da će prosudba nekog ponašanja ovisiti o različitim pogledima i(li) interesima. Tako, neke će pojave, poput krađe ili ubojstva iz koristoljublja, 99% ljudi ocijeniti kao loše. S druge strane, postotak ljudi koji su, na primjer, (generalno) protiv pobačaja, neće biti toliki jer ima mnogo onih koji smatraju da se dijete ne treba roditi ako se ‘dogodilo’ u neželjeno vrijeme ili ako se život dvoje ljudi odvija u ekonomski nezavidnoj situaciji. Po toj logici, dopustite upitati, je li to onda znači da ako bi se dijete rodilo u ekonomski povoljnoj situaciji – da bi ga trebalo ‘vratiti natrag’ ukoliko bi, kojim slučajem, otac i majka ostali bez posla?

Nadalje, kad čovjek čini što čini, on može i ne mora razumjeti zašto to čini. No, samim time što čovjek ne razumije zašto nešto čini, to ne znači da je njegovo ponašanje u redu. Ili ako neko ponašanje egzistira dugi niz godina, to nužno ne znači i da je dotično ponašanje dobro ili normalno. Ovdje moram napomenuti da se, dok ovo govorim, ne radi o tome da se nekoga osudi zbog njegovog ili njezinog ponašanja, nego da se barem nekoga potakne na razmišljanje o tome je li nešto ispravno ili nije. U ovoj, ali i pri mnogim drugim životnim (prijepornim) temama, presudno je, dakle, doći do istine u svezi tog prijepora. E, upravo se tu i nalazi cijeli problem, ali i uzrok mnogih zajedljivih i žučnih rasprava i uvjeravanja među ljudima.

Naime, ako objektivna (ili viša) istina ne postoji, onda smo ostavljeni ‘sami sa sobom, s vlastitim (promjenjivim i prevrtljivim) nahođenjima i sudovima. Onda je i logično da svatko ‘drži svoju stranu’, pa bilo to na privatnoj (obiteljskoj) ili na javnoj (društveno-političkoj) sceni. Onda je logično i da svatko nastoji svoje djelovanje predstaviti kao nešto dobro, a prosudbu onog drugog kao lošu, manje vrijednu.

Kad ne postoji viša, tj. objektivna istina o nečemu, a koje bismo se držali kao mjerodavne, onda ćemo, dakako, polagati ‘pravo na svoje opredjeljenje’, na svoje ponašanje, shvaćanje svijeta oko sebe. To je u redu. Zato čovjek, posljedično, ima razna prava. Pritom najčešće ne mari što se ta prava kose s nečijim drugim pravima.

Među ostalim, čovjek, ima pravo da voli koga hoće: ženu ili muškarca. Ima, eto, pravo voljeti i dvije žene i(li) dva muškarca ili… Ima pravo voljeti i ptice i životinje. Ima i pravo da svoje pravo nameće drugome kao ispravno i normalno. Ima, dakako, i pravo da svakoga tko se ne slaže s njegovim stavom, nazove netolerantnim, militantnim ili pak homofobnim. Jednostavno, ima pravo drugome reći da nema pravo.

Također, prema najnovijim trendovima, čovjek ima pravo na djecu, tj. na ljubav prema djeci, već prema svom (uvjetovanom) unutarnjem porivu. Da, u tom slučaju ima pravo udovoljiti tim svojim porivima jer suzdržavanje vodi do frustracije, frustracija do anksioznosti, a anksioznost do depresije. A to nije dobro. Jer čovjek ima pravo živjeti nesputano i slobodno. Jednom riječju – demokratski.

S druge strane, djeca imaju pravo da što prije shvate kako su od rođenja seksualna i kako se ne trebaju bojati onih koji žele biti nježni prema njima. Naime, mnoge majke i očevi djeci uskraćuju ljubav i nježnost, a toliko je u blizini onih koji bi im mogli pomoći. Stoga, ta djeca imaju pravo na promjene u nastavnom programu i sadržaju svog odgoja i obrazovanja. Jer ono što na vrijeme upiju kao neko dobro za njih, tim će zdravije odrastati i sazrijevati u građane koji vrlo dobro znaju što je dobro za njih. Stoga, potrebno je da što prije Zakon o odgoju i obrazovanju regulira ono što je u redu za pravilan djetetov razvoj i identitet. To je važno i zbog toga što se, u tom slučaju, s pravom mogu tužiti oni koji ne misle na sličan način, odnosno oni koji ne poštuju najnovije dosege nepristrane znanosti. Takve se onda, opet s pravom, može uputiti u ustanovu koja se zove zatvor. Jer onaj koji je nešto skrivio – ima pravo baš na tom mjestu razmisliti, pa i uskladiti svoje nazadne i srednjevjekovne stavove s važećim zakonom i novouspostavljenim tekovinama modernog i naprednog vremena.

Da skratim ovu priču. Pri (koliko-toliko) zdravom razumu zaključujem sljedeće: Ako bilo čije pravo koje se (ultimativno) traži, nije u skladu s objektivnom i višom istinom, onda ljudima u konačnici neće mnogo pomoći ni većina medija, ni većina u Saboru, a ni donošenje prigodnih zakonskih uredbi. Ako se (bilo koji) čovjek ne uskladi s višom istinom, i dalje će ostati podalje od Boga, i to kao malenkost koja se bezuspješno i uzalud trsi postići pravu sreću i zadovoljstvo. I dalje će ostati daleko od Onoga koji je rekao: ”Ja sam Put i Istina i Život”. Od Onoga koji strpljivo šalje svoje znakove, čekajući da ta malenkost podigne svoj pogled prema Njemu i postane dragocjenost, za čime je duša, zapravo, oduvijek čeznula.

Vjerujem, napokon, da nam je Bog dao slobodu izbora, pri kojoj imamo pravo cijeli svoj (kratak) život odbijati Njegovu ponudu, ali imamo i ono drugo pravo – prihvatiti njegovu istinu o svemu, pa tako i o tome je li homoseksualnost (i slične ‘slobode’) normalna ili bolesna pojava. Ne osuđujući, dakako, pritom ljude.

Vjerujem da je Bog Stvoritelj (i Spasitelj) u svojoj ljubavi imao pravo čovjeku postaviti granice. Samo što se tu ne radi o granicama koje bi mu naudile, nego o granicama koje bi ga zaštitile, kako od raznih laži tako i od njega samog. Od podmuklih i lascivih unutarnjih pobuda koje ga mame ‘iz ormara’, umjesto da ostanu dovoljno daleko od svog ‘slobodnog’ izričaja. Jer sloboda bez granica i bez višeg kriterija – samo je obična anarhija koja od čovjeka pravi roba koji luta na otvorenom. Pravi ga neispunjenim bićem koje duboko pati, koje je ranjeno i koje ranjava druge po zgarištima svojih lažnih sloboda.

Da, slažem se da je to njegov izbor i njegovo pravo. Ali bih, priznajem, volio da je više onih koji drže da je u Boga istina i da bez Njega vlada – laž.  Znam da imam pravo tako misliti, kao što drugi imaju pravo ovo smatrati sasvim isključivim. No, Istina ne ovisi o tome što tko misli; ne ovisi o većini ili o manjini; ne ovisi ni o trenutnoj klimi u društvu, a niti o medijskoj snazi ili strategiji inih lobija. Istina je nepromjenjiva i nije patetična da bi se rasplakala ili naljutila.

Nije ni nasilna, ali može silno otvoriti vrata istinske ljepote onima koji odozgor prepoznaju signale u ovoj mrkloj noći.

Split, 4. lipnja 2013.                                                                                          

 Dražen Radman

Razmišljam ovako: Da je sadržaj predloženog pitanja postavljen prije 500 ili prije 50 godina ili prije samo 10 godina, vjerujem da bi se golema većina stanovništva ironično nasmijala što se takvo pitanje uopće i postavlja u svezi onog što je jasno da jasnije ne može biti. No, danas živimo u nekom drugom vremenu pa i ono što je očito treba, eto, (pokušati) obraniti zakonski dopuštenim sredstvima.

Naime, ovo je vrijeme u kojem čovječanstvo nezaustavljivo grabi prema naprijed, ne znajući je li to zaista naprijed ili je natrag. Jer čovjek može ići naprijed prema natrag i, obratno, može ići natrag prema naprijed. Čini se da ovo naše čovječanstvo, kao po nekoj stihiji, hita prema određenim oblicima sve većih sloboda i prema nesputanom življenju bez ikakvih okvira i normi, misleći da je to za njegovu dobrobit.

Zato je logično da se svijet, koji nema viši kriterij, prepušta nahođenju, nagonu ili pukom osjećaju, pokušavajući utažiti onu prazninu u duši koja zjapi i traži ono što bi je napokon moglo istinski umiriti. Pritom najgorljiviji zagovornici, a uz pomoć različitih ‘pobočnika’, nastoje postojeće norme i zakone oboriti ‘neoborivim’ argumentom koji se pojednostavljeno zove – Moje pravo! Za ostvarenje svojih ciljeva, najčešće, ne biraju i ne štede sredstva koja bi im mogla pomoći u tom naumu.

Stoga je pritisak na postojeće zakonodavne vlasti, s njihove strane, sasvim logičan jer je to najučinkovitiji put kako bi se osporile službene (i društvene) ‘konzervativne’ postavke. Zato je i razumljivo da razni aktivisti likuju kad uspiju ‘ući’ u obrazovani sustav, pa makar i na mala vrata ostvarivali ta ‘svoja prava’. Danas na mala, a već sutra – na velika vrata.

Poznato nam je kako je 4. modul ZO-a ušao u učionice naših škola, pred oči i uši naše djece, a pred savješću i obrazom stotina i tisuća ravnatelja, pedagoga, psihologa, profesora i učitelja. Hoće li, kao takav i opstati, vidjet ćemo.Možda to ovisi i o nekom od Vas koji ovo sada čitate.

Hoću reći, zasigurno će Vaša daljnja šutnja (ako jest) ili govor ili (ne)zauzimanje doprinijeti ovakvom ili onakvom ishodu. Nitko tko je stajao ili još uvijek stoji ‘skrštenih ruku’ u pogledu ove teme, ne bi se danas-sutra trebao čuditi kad, možda, baš njegovo dijete, među ostalim, bude izloženo ‘bezazlenim i ugodnim’ namjerama nekog odraslog čovjeka, kojemu bi podstrek mogao dati neki zakon koji, na primjer, ubuduće ne bi više ‘stigmatizirao’ ‘kultiviranu i benignu pedofiliju’. Ona po svojoj ćudi, je li, ne želi nikome učiniti bilo kakvo zlo? A ponajmanje onima najmlađima.

Pričekajmo još godinu-dvije, pa ćemo vidjeti što će sve još postati zakonito i normalno u ovoj zemlji. Tada mnogima neće biti do smijeha. Naprotiv.

Da se polako vratim na temu. Htio sam reći i to da se (gotovo) svatko tko suvislo i argumentirano  istupi protiv ‘novodošlih prava’, naziva homofobom, netolerantnim ili čak zaostalim. O pojavi  podizanja raznih tužbi, i to sprinterskom brzinom, neću ni govoriti. Samo znam da takvi ljudi ne znaju koliku štetu čine ne samo drugima, nego u konačnici i samima sebi. Znam da takvi ljudi, uistinu, u sebi duboko pate i da su nesretni, ali im je preteško suočiti se s tim i priznati da su puni bijesa i boli, te da su im ovakva zauzimanja samo bijeg od samih sebe.

Stoga su oni ujedno i žrtve, ali ne toliko zbog predrasuda okoline, koliko zbog neprirodne naravi svojih htijenja, kojima žele udovoljiti i podleći bez preispitivanja istih. A sloboda bez granica je istinsko ropstvo duše. U tom ropstvu, ne može ništa cvjetati, naročito ne ljubav. Može rasti samo korijen mraka i patnje.

”Iz zla u zlo srljaju, mene ne poznaju”, riječ je Jahvina. (Jeremija 9:2)

Konačno, ovo prikupljanje potpisa za referendum s naznačenim pitanjem, nije niti malo bezazlena stvar. Za one koji vjeruju da je brak zaista zajednica žene i muškarca, bilo bi prilično nesmotreno ostati po strani i ne dati barem svoj potpis, proslijediti jedan mail i sl.

S druge strane, moglo bi, u duhovnom smislu, biti jako nezgodno po one koji se smatraju vjernicima ako imaju indiferentan stav prema ovome, tj. ako se drže poznate ‘mantre’ kako se ‘ionako ništa neće promjeniti”. To bi onda značilo da u RH ne postoji niti 10 % makar deklarativnih vjernika koji su spremni staviti svoj potpis na ovaj prijedlog. Pa ako bi se takvo što i dogodilo, tj. ako ne bude dovoljno potpisnika, nekako imam uvjerenje da se dodatno ne piše dobro cijeloj zemlji …

Dapače, držim da će ‘slobodarska i liberalna shvaćanja uzeti još više maha i da će RH, zaslugom inih aktivista i zaslugom mnoštva pasivnih građana (pasivista), ‘dobiti što je tražila i zaslužila’. Jer ne može dobro ‘uroditi’ narodu kojega nije briga i koji je ravnodušan prema Bogu i Božjem poretku stvari. Da, takvom narodu može biti samo gore, čak i daleko gore od ovog postojećeg. Jer kad netko posije trnje ili ga dopusti, ne može nitko očekivati da mu rodi grožđe.

”A kad budu pitali: ‘Zašto nam Jahve, Bog naš,
učini sve ovo?’ ti ćeš im odgovoriti: ‘Jer ste mene
 ostavili da biste služili tuđim bogovima u svojoj
zemlji, služit ćete tuđincu u zemlji koja nije vaša.” (Jeremija 5:19)

Najmanje što jedan običan građanin može učiniti u ovom trenutku jest da (do nedjelje) dade svoj potpis na prijedlog pitanja: Jeste li za to da se u Ustav RH unese odredba da je brak zajednica žene i muškarca?

Ulog je, uvjeren sam, mnogo veći nego se nekima to čini. Tiče se to, itekako, i naše duše pred Bogom. Tiče se onoga tko smo mi zapravo i koga (što) mi to slijedimo svim svojim srcem.

Nekako sam uvjeren da je gotovo nemoguće biti (autentični) vjernik, a istovremeno se ne pomaknuti ni milimetar u pogledu određenja prema neprirodnim, nemoralnim i bezbožnim pojavama u našem vlastitom dvorištu. U našoj vlastitoj zemlji.

Naravno, nije samo ova tema u pitanju. U pitanju je još mnogo važnih tema koje se u Hrvatskoj trebaju otvoriti i iskreno suočiti s njima. To mora biti bolno, ali nema nam druge ukoliko želimo istinsko dobro sebi, svojoj djeci, svojim bližnjima, ali i svojim neprijateljima.

”Ovako govori Jahve, otkupitelj tvoj, Svetac Izraelov:
‘Ja, Jahve, Bog tvoj, tvojem dobru te učim,
 vodim te putem kojim ti je ići.
 O, da si pazio na zapovijedi moje,
 kao rijeka bi sreća tvoja bila,
a pravda tvoja kao morski valovi!”  (Izaija 48:17-18)

”Al’ onima što se u Jahvu uzdaju snaga se obnavlja,
 krila im rastu kao orlovima, trče i ne sustaju,
 hode i ne more se.” (Izaija 40:31 

Dražen Radman
Split, 21. svibnja 2013.

Smatram, da su Crkva – ponajprije ljudi koji se zalažu za istinu i žive istinu, bez obzira što to nosi sa sobom… Crkva su, dakle, ljudi (a ne zgrada ili hijerarhija) koji nastoje tu istinu, u miljeu u kojem žive, širiti u duhu evanđeoske ljubavi. A ljubav je ono što je zaista najbolje za bližnjega svoga,  što ne znači da je to uvijek  ugodno ili podobno za tog istog bližnjega ili daljnjega svoga. A najbolje i najispravnije, s kršćanskog stajališta, je ono što Bog kaže da je dobro i ispravno…

Ukratko rečeno, kršćani (Crkva) bi trebali podizati svoj glas na razne načine, a u svezi gotovo svih relevantnih društvenih tema i pojava, da ih ne nabrajam, bez obzira hoće li se to nekome (u prvi mah) svidjeti ili ne, bilo to političkim vlastima ili ”običnom puku”.

Stoga, poslanje Crkve nije – ”biti uz vlasti” kako bi, možda, sačuvala određene privilegije, a niti je Crkvi ”biti uz narod” kako bi sačuvala brojne simpatije. Kršćaninu (Crkvi) je, prije svega, biti – uz istinu, tj. uz Krista i ono što on kaže, pa što Bog da, makar to bile i nevolje po njega, odnosno po nju – Crkvu. To je, s jedne strane, i svojevrsni rizik, ali i nije, ukoliko kršćanin stoji usidren u evanđeoskim istinama i iskrenoj ljubavi i sigurnosti koje prima od Boga, od onoga komu će jednom položiti račun za svoje življenje.

U tom smislu, Crkva (kršćani) bi trebali biti nepristrani bilo kojoj političkoj opciji, a uvijek pristrani evanđeoskim načelima. Tek u tom slučaju bi Crkva bila autentična moralno-duhovna vertikala. Moguće i na širem planu.

Dakako, i nažalost, u Hrvatskoj, i ne samo u Hrvatskoj, to i nije slučaj. Naprotiv, dodvoravanje i podilaženje inim vlastima ili (čak) narodu, pojava je koja narušava ne samo Crkvu u njenoj biti, već i samo društvo koje time, u velikoj mjeri, ostaje bez nepatvorenih i istinskih duhovnih smjernica.

Površna pobožnost tako uzima maha i ‘daje krila’ profanom i sporednom, čime u velikoj mjeri iritira i mnoge ljude koji se, hajdemo tako reći, još nisu pronašli’, tj. koji u dubini srca još uvijek tragaju za pravim smislom i živom nadom, a da toga, možda, nisu ni svjesni…

Politika, pak, po najjednostavnijoj definiciji, jest ‘posao služenja’ svome narodu sa svim danim sposobnostima, kako bi taj narod, u svekolikom smislu, napredovao. Političaru bi čast, poštenje, istina i pravednost trebali  biti dio karaktera, od kojega se i sve ostalo ispruža. Tek s tim postulatima, koje nosi u svojoj nutrini, može biti u stanju dati vrijedan obol napretku svoje domovine.

Zato bi svaki političar, u svome srcu, trebao nositi upravo takav motiv. Sve drugo je propast.

Naime, ako mu, u praksi, povlašteni položaj postane ‘posao guljenja i muljanja’ u interesu svoga džepa (bez dna), onda je to jao i naopako i za društvo u cjelini – i za njega samoga. Takvi, nažalost, to shvate najčešće onda kada ‘siđu sa scene’ i kada prođe vrijeme pa ih Gospođica Savjest, ipak, počne hvatati, ne dajući im do smrti mira. U toj fazi im ni svi novci svijeta ne mogu pomoći. Samo što  se ovo odvija ‘van svjetala pozornice’, pa se većini čini da se takvim političarima posao – ‘isplatio’.

Ako je motiv za ‘ulazak u politiku’ ispravan, onda je, svakako, takvim ljudima važno na koji bi to način mogli pomoći svome narodu (građanima) da se razvija u ekonomskom, društvenom, kulturnom, sportskom, duhovnom pogledu itd. Ako je početni motiv ispravan, onda je, potom, važno s kojih to svjetonazorskih točaka netko polazi. Primjerice, pitanje pobačaja nije niti malo bezazlena  stvar… Ili pitanje homoseksualnih brakova… Ili pitanje smisla rukovodećih pozicija, radne etike itd.

Jasno da na ‘političkom tržištu’ neće svi isto misliti. Zato i postoje različite političke opcije.

No, kada u svima (ili barem u većini) postoji  istinska dobrohotnost i želja za pravdom i poštenjem, onda javni politički život ne bi bio cirkus ili arena u kojoj, svim sredstvima, treba poraziti  svog protivnika, već bi bio nastojanje iz iskrenog  uvjerenja oko boljitka na svim razinama življenja…

U tom slučaju, moje je mišljenje, pojava nekog svećenika, ili njegov iskorak u ‘političke vode’, ne mora nužno biti negativan i protivan Božjem zakonu. Dapače, može biti skroman, ali uistinu vrijedan doprinos ka boljitku života jedne zemlje.

Stoga, nije istina da je svećeniku mjesto (samo) ‘u sakristiji’. Njemu je, ako je ponizan i pun ljubavi, mjesto među ljudima: na ulici, na ribarnici, u kazalištu, na utakmici, na raznim vjerskim i ’svjetovnim’ tribinama itd. Njemu je mjesto u domovima siromašnih i bogatih; među tjeskobnima i radosnima; među ‘lijevima’ i ‘desnima’;  među ‘crvenima’ i ‘crnima’; među ‘žutima’ i ‘zelenima’ itd.

Konačno, zar Isus nije bio tamo…? A s kojim ciljem? S ciljem da sve te ljude, ponizno i s ljubavlju, pridobije za istinsko dobro, o kojemu je, ipak, on znao – najbolje… Jer on je bio taj!

Dakle, kad bi to bila stvarna praksa ‘bavljenja politikom’, a nije, onda ne bi trebalo biti ni čudno ni odbojno ako bi neki svećenik došao u mogućnost biti glasom savjesti ili čak ‘glasom koji viče u pustinji’.

A osobno priznanje da smo u ‘teškoj pustinji’  i da u vlastitu srcu trebamo oazu, tj ‘živu vodu zbog koje nećemo više žednjeti’ – početak je unutarnje katarze koja može našim, i ne samo našim životima, donijeti daleko više blagoslova nego što možemo misliti ili moliti. Ipak.

Iz knjige “Pisma ukradenim ljudima”

Kakvo to siromaštvo ljude bijesno tjera
 da u novac im bude tako strasna
i tako prokleto nepokolebljiva vjera?

Naravno, njime možeš kupiti hranu, piće, kućne potrepštine, knjige, papuče, cipele, košulje, CD, DVD player i recorder, TV full HD, iPod, iPad, iPhone, parfem… Njime možeš platiti račune, na kredit kupiti auto, motor, čak i brod...

Njime možeš platiti popravak kvara na perilici ili štednjaku… Možeš kupiti igračku ili bombonijeru nekom za rođendan, ulaznicu za kino ili kazalište… Možeš platiti tečaj engleskog ili španjolskog jezika, saunu, kupku i teretanu (”u zdravom tijelu zdrav duh”)…

Njime možeš kupiti novi namještaj, novo krzno, peć za grijanje, poći na kraći ili duži izlet – ljetovanje ili skijanje…
Ako ga imaš, možeš platiti javnog bilježnika, kao i dobrog odvjetnika da se neka tvoja pravda može ostvariti, a netko bi rek’o i ”utjerati”. Da, s njim možeš naručiti nekog čovjeka da bi drugome na ”pristojan način”  utjerao nepristojan dug.

Svašta njime možeš kupiti. Možeš kupiti sitnu ili krupnu uslugu, nekog igrača ili utakmicu, ispit na fakultetu ili radno mjesto, bolji položaj ili bolje školovanje za svoju djecu.

Ponekad, za razliku od drugih, možeš kupiti prijeko potrebnu operaciju za svog bolesnog oca koji će tako prije doći na red jer bi inače umro.

Njime možeš kupiti i nekog novinara da napiše par lijepih riječi o tebi ili par ružnih riječi o nekom drugom. Možeš njime sebi priuštiti razne igre i užitke, kockanje i klađenje, kavijare i tartufe, kao i putovanje na Maldive ili čak na Mjesec.

On je velikom mnoštvu ljudi mjerilo i zakon. On je onaj komu se ljudi klanjaju pokorno do poda. On mnoštvu nije sluga, već gospodar. On je uzvišen –ime mu je Njegovo Veličanstvo Novac!

Zbog njega se svađaš i frustriraš, i to, gle, imaš li ga ili nemaš. Kad ”osvane”, zbog njega se s ljudima zbližavaš, a kad nestane, onda se udaljuješ.

Za njim često hlepiš i ako ga nekako uspiješ steći – još više zbog njega strepiš. Možda si i među onima koji od njega nemaš ništa drugo osim straha da ti ga netko ne ukrade ili da naglo nestane.

Zbog njega si rijetko darežljiv, a češće zavidan i ljubomoran ili ponosan i sebičan. Zbog njega si omiljen i voljen ili, pak, odbačen i nevoljen.

Zbog njega si kadar žrtvovati svoje vrijeme, svoje živce, svoju snagu. Da ga stekneš još i više, zbog njega ćeš prodati i odnose najbliže, duga prijateljstva i vrla kumstva. Dakle, za nj ćeš prodati svoj obraz, svoje dostojanstvo i svoju dušu.

Pritom ti se ta prodaja događa toliko tiho i neprimjetno da i nisi svjestan kako si učinio doista nešto loše. Naime, kroz godine stekneš solidno otupjelu savjest pri čemu se klanjanje spomenutom ”veličanstvu” slijepo podrazumijeva.

Tada uzmičeš ili bježiš od ljudi koji ne dišu kao ti, tj. od ljudi koji bi mogli postaviti nezgodno pitanje ili, pak, govoriti o nekim drugim vrijednostima čiji te i sam spomen ljuti, a iznutra možda čak i plaši.

Stoga ti veoma pomno biraš društvo kojemu je iznimno stalo da baš on bude u središtu vašeg zajedničkog druženja, raspravljanja ili, pak, kakva planiranja za osvajanje istog. A društvo može biti sastavljeno od onih koji imaju malo i ništa, ali i od onih koji imaju sasvim dovoljno, ali hoće još pa još.

U takvim raznoraznim družbama nije toliko bitno prednjači li govor o koeficijentima, kamatama, ulaganjima, preprodavanjima ili, pak, tužaljke nad svojom siromašnom sudbinom. Bitno je da je glavni pokretač njihovih srca Njegovo Veličanstvo Novac bez kojega ne bi znali drukčije misliti, a kamoli razgovarati ili se drukčije ponašati.

Zbog njega, s vremenom, počinješ i sve ljude oko sebe mjeriti, tj. držati ih manje ili više vrijednim. Dakle, već prema tomu kakvo i koliko ”zaleđe” imaju ili kakvu ti korist donose ili bi mogli donijeti. Misliš da je takvo mjerilo prirodno i normalno. Misliš, kad je u pitanju novac, da su svi ljudi iste vjere, ali samo neki imaju – malo više sreće. Misliš da je čovjek bez dovoljno novca kao i cvijet bez dovoljno vode.

S vremenom se, eto, pretvaraš u čovjeka nad čijim umom i srcem nemaš kontrolu, već prelaziš u položaj onoga – koji je kontroliran.

Daleko je od tebe spoznaja da je novac jedno od sredstava za življenje, ali ne i cilj ili svetinja, kao što nije ni sam smisao života.

Pretvaraš se, nažalost, u kruta i ohladnjela čovjeka koji je, kad se stvari ogole do kraja, postao sličan kakvoj karikaturi na kojoj su nekom čovjeku curile sline pred obiljem dragulja.

Da, postaješ karikatura kojoj se ljudi sve više podrugljivo smiju, a koja je nekoć mogla biti lijepa i živa slika pored koje bi bilo ugodno zastati.

Danas, to je već neka druga, uglavnom tužna priča. To je tako kad oči nekog odraslog čovjeka gledaju prema drugom čovjeku kao prema objektu koji bi mu mogao donijeti korist s određenim brojem nula.

Toliko sam toga izrekao što sve novcem možeš, a nisam gotovo ništa rekao što sve novcem ne možeš. Njime ne možeš kupiti ni poštenje, ni čast, ni istinu, ni iskren smijeh, a niti veselje.

Njime ne možeš kupiti toplinu doma i obitelji jer takav uređaj još nije izumljen. U tom smislu, za sada možeš kupiti samo najmoderniji klima-uređaj ili običnu grijalicu.

Ne, ne možeš kupiti ženinu iskrenu ljubav, njen topli pogled, njeno povjerenje, kao ni rame na koje se možeš osloniti kad pristignu teški i zli dani. Možeš joj, dakako, kupiti neki prsten ili čak buket cvijeća, ali vrlo dobro znaš da je sve to ipak prilično kratkog vijeka.

Isto tako, ne možeš kupiti ni opuštenu igru sa sinom i(li) kćeri (unucima). Ne možeš ih staviti na svoja koljena, gledati ih u njihove male oči, škakljati ih i pričati im priče o pobjedama istine, dobrote, ljubavi, poštenja, darežljivosti i skromnosti. Ti to ne radiš, ne zato što to ne bi mogao ili znao, već jednostavno zato što nisi u sebi umiren za takvo što. Tebe u mislima opterećuju ili progone stvari koje imaju mnogo veću kovanu ili papirnatu težinu.

Zato ti i nisi dugo u svom domu jer u njemu nisi na svom terenu. A tvoj teren je ondje gdje je tvoje srce. A tvoje srce je…

Da, tako je, djecu svakako voliš. Moguće i više od svega drugog. Nitko ti ne može dokazati suprotno. Kupiš im omiljenu čokoladu, lutku ili igricu za kompjutor i ona budu sretna, vole svoga tatu, mamu, baku ili djeda – ”najviše na svijetu”.

Dakle, ti i njih od malih nogu učiš kako se kupuju ljudi, njihova pažnja, osjećaji i ljubav. Gle, već sada ih ”hraniš” da budu vrlo slični tebi.

A kad te ta ista tvoja djeca, danas ili sutra, budu gledala kao neki objekt od kojega će (uskoro) što više naslijediti, bit ćeš vrlo začuđen, čak i povrijeđen. No, danas o tome ti ne razbijaš svoju glavu. Ne zamaraš se onim što će biti sutra jer ionako najviše brineš o vlastitoj koži – kako će joj biti danas. Sutra kako već bude.

Ne znaš da ono sutra uvijek na vrata pokuca puno brže nego se itko nada donoseći pred nesmotrene ljude oveći broj nenadanih nevolja i tegoba od kojih se ljudi poput tebe ježe pokušavajući pobjeći od njih, ali bez naročita uspjeha.

Gle, pa ti ne možeš s mirom niti rano, a niti kasno zaspati! Zašto se budiš noću? Koje su to tablete koje sve češće piješ? Zašto ne možeš odagnati misli o lažima koje te ipak proganjaju, a koje su ti nekoć bile prijateljice kad si se trebao domoći koristi za sebe? Za svog jedinog sebe.

A ukoliko si ti jedan od onih moćnih ljudi, opet ne možeš kupiti ni sve te puste novinare. Računaš, normalno, da bi bilo bolje da postoji tek jedan ili dva dnevna lista ili tjednika. Lakše bi s njima ili s urednicima izašao na kraj.

Vidi, dovoljan je samo jedan novinar da ti zagorča život, odnosno da zagorča život tvojoj obijesti i pohlepi. Ti i ne računaš da bi to moglo biti čak i dobro za tebe. Za tebe koji postaješ iz dana u dan sve razoreniji čovjek. Jedino što se izvana, još uvijek, dosta dobro držiš, uključujući i onaj tvoj poznati osmijeh.

No, sve ti je teže držati se kao da je sve u redu, posebno kad pristigne i poneka ”zalutala” nepravda na tvoj račun. E, kad bi mogao kupiti tablete protiv takvih ”nepravednih” tegoba, zasigurno bi dao bar polovinu svog imanja. Sutra ćeš, možda, nuditi i cijelo imanje samo da se možeš vratiti i da možeš natrag otkupiti nešto drugo – svoju izgubljenu dušu.

Eto, ispada da ti ne možeš kupiti, gle, niti svoje zdravlje. Ni u Švicarskoj liječnici nisu svemogući. A znaš li zašto se toliko bojiš bolesti? Zato što ne bi vladao situacijom. Zato što je ne bi mogao na bilo koji način potkupiti iako bi najradije to pokušao.

Osim što ne bi vladao situacijom, ne bi vladao niti konačnim ishodom koji bi mogao biti vrlo nepovoljan za tebe. Za tebe je velika novost da je čovjek malen, krhak i prolazan; da zaista sa sobom pred Boga ne će ponijeti ni stan ni vilu, ni auto ni zemlju, ni bogati bankovni račun, a niti lipe u čarapi. Jedino što će ponijeti, jest gola istina o sebi, o onom što je srce skupljalo od neprolazna blaga.

A što je tvoje srce učinilo s tim neprolaznim blagom? Bešćutno ga bacilo na smetlište kao zadnji otpad?

I što onda, čovječe, ako je to tako? Gdje ćeš onda završiti? Hoće li jednom, možda sasvim skoro, biti kasno da izabereš ono bolje mjesto svog vječnog boravka?  Stoga, prijatelju moj, što ti vrijedi sav taj šuštavi novac ako nisi čovjek s dušom?

Čuj, to sve što imaš, moglo bi ti lako ”presušiti”. Mogao bi ostati nespašen i zatečen, kao prekrasna riba, ali na suhom. Je li je upravo takvo što osjetio jedan imućni brodovlasnik kada je rekao: ”Tko tvrdi da se novcem može postići sve, budite uvjereni da ga taj nikada nije imao”? Je li, možda, osjetio krik ispucale zemlje svoga srca i njegovu pustoš koja se može natopiti samo nečim što se ne može ni opipati, ni čuti ni vidjeti, ali se može doživjeti kao živa voda i oduvijek žeđana stvarnost?

Ti razumiješ da je Njegovo Veličanstvo Novac svetinja i blago tvoga srca i da si ti, zapravo, jako siromašan čovjek. Ti veoma dobro znaš da trajne, istinske vrijednosti i ljepotu ne možeš ničim kupiti jer se novcem otvaraju sva vrata, ali ne i ona od srca.

No, postoji i dobra vijest za tebe tako ukradenog. Ti bi, naime, mogao barem htjeti biti drukčiji i bogatiji na mnogo bolji, uzvišeniji način.

Pitanje je samo imaš li hrabrosti stati pred ogledalo svoje prigušene savjesti i reći: ”Da, ja sam jedan bijedan i sebičan čovjek kojemu je najviše stalo do samoga sebe i da što više stekne. Ja sam čovjek kojemu nije nimalo stalo ni do ljudi, ni do časti ni do poštenja. Ja sam, zapravo, gol, bos i siromašan čovjek. Da, ja sam nesretan čovjek. I sam sam za to kriv. Da, htio bih živjeti s trajnim blagom kojega u blizini slutim. Bože moj, trebam tvoj mir, toplinu i čistu savjest. ”

Vidiš, ti bi to, zaista, u svojoj nutrini htio jer je to, zapravo, tvoja najdublja potreba na koju se dosad nisi obazirao. No, sam ne možeš učiniti taj zahvat, ali znaj da ono što je tebi nemoguće, Bogu nije.

On izgubljeno vraća i dovodi na stazu kojom vladaju vjera, nada i ljubav – blago koje iz srca ne može nitko i ništa ukrasti. Blago koje ostaje i kad sve prođe.